iza stvari? (ulomak iz Markus Gabriel, Transcendental Ontology)

Prema Kantu, u naravi je razuma da poseže iza sebe ka cjelini, jer je upravo kao organ potrage za znanjem usmjeren prema ”ideji apsolutne cjelokupnosti”. Bez očekivanja cjeline, odnosno, bez nekog pojma svijeta, ne može se očekivati da se naše predstave odnose na neki predstavljiv svijet, koji uvijek pruža više informacije nego što možemo zahvatiti u bilo kojemu pojedinom momentu ili načinu znanja. Bilo koji određeni pojam svijeta je nadomjestak za (nepostojeće) jedinstvo zbilje kao cjeline. S obzirom, pak, na to jedinstvo zbilje kao cjeline, moramo voditi računa da ako je doista sve što postoji određeno na ovaj ili onaj način, tada će svojim svojstvima biti razlikovano od svih drugih postojećih stvari i uslijed toga stajati u moguće predvidljivim odnosima uključenja ili isključenja sa svim drugim stvarima. Sve što postoji stoji u takvim odnosima uključenja ili isključenja sa svime drugim, i stoga ima, po definiciji, stanovite granice, po kojima se razlikuje od svega ostaloga. To osigurava, prema Kantu, da je sve što postoji dio nekog obuhvatnog jedinstva i stoga se može tumačiti kao jedno ograničenje tog jedinstva. Ideja nekog ”omnitudo realitatis”, ”neograničenog”, ili ”Svega” navodi nas da nikad ne odustanemo od potrage za pravim predikatom neke dane stvari: naš napredujući stav je motiviran idejom da će naše odredbe konačno naći svoje pravo mjesto u ukupnosti predikata.

Neograničeno samo, pak, ne može biti ograničeno pa se, posljedično, ne može odrediti kao nešto. Ono je motivirajuća ideja u ekonomiji ljudskog razuma, ne neki predmet znanja: ono nije spoznatljivo, nego je prije ono što pali žudnju koja prožima cijeli projekt znanja. Neograničeno samo nije ništa određeno, ništa što je slučaj, kako bi htio Wittgenstein. Stoga, očito, ono neograničeno ne može biti poistovjećeno sa prirodom kako je shvaćaju prirodne znanosti. Ipak, u logiku prirodoznanstvenog istraživanja spada očekivati i projektirati cjelinu, čije zakone proces izgradnje teorija nastoji otkriti i učiniti providnima. Presumpcija cjeline ne može biti induktivno dokazana, nego je heuristička pretpostavka bez koje se spoznajni projekti ne bi mogli ni pokrenuti.

Nemoguće je da bi iskustveni dokazi mogli govoriti za ili protiv bilo kojeg posebnog pojma svijeta bez da je već unaprijed u igri neki pojam svijeta prema čijim kriterijima bi iskustveni podatci bili raspoređeni tako da mogu govoriti za ili protiv ovoga ili onoga pojma svijeta. Sam svijet ne može biti predstavljen kao krajnji kontekst svega što postoji bez da (a to je trivijalno) sam bude donesen na svijet. Stoga svijet ne može biti neki određeni objekt među drugima.

Prema Kantu, sveukupnost ne postoji neovisno o ljudskom projektu znanja, niti kao neko summum ens niti kao neki puki prirodni mehanizam. Pojam svijeta samog stoga nema objektivnu stvarnost jer nam krajnji i sveobuhvatni ontološki kontekst ne može biti nikako dan. Još jednom, svijet kao neka cjelina nije nikakvo stvarno biće, mada ustrajava za razumijevanje kao pokretač težnje: on motivira nastojanje za formuliranjem optimalnog sustava iskaza o zbilji, unutar kojega bi svi ti iskazi bili predstavljeni kao napredujuće epistemički providni. Ideja svijeta je ono što motivira napredovanje projekta znanja, i taj projekt ne može postojati odvojeno od toga napredovanja. Traganje za znanjem ne može prestati u bilo kojoj ukupnosti, odnosno, nikad ne može otkriti neki objekt koji odgovara pojmu cjeline, zato što cjelokupnost kao takva ne može, u načelu, postojati kao neki objekt. (…)

Schelling tumači taj uvid tvrdeći da čovjek kao razumno biće ili stvorenje koje naturuje pojmove može biti shvatljivo samo unutar obzora nekog apsoluta. Taj obzor sam ne može biti nikakva stvar [no thing]: stoga svijet kao cjelina mora biti mišljen ne kao neki objekt kojemu pripadaju stanovita svojstva kroz koja ga je moguće razlikovati od drugih stvari. U tome smislu, Schelling je već u svome ranom ogledu … vidio da se zadaća filosofije sastoji u ”nalaženju nečega što se apsolutno ne može misliti kao neka stvar”. Kad ne bi bilo neuvjetovanoga, naime, ne bi bilo za nas nikakvih stvari u obzoru cjeline: samo kroz apsolut može biti dano i a priori osigurano obećanje temeljite odredivosti.

Schelling insistira da, ako je to sama narav razuma da poseže za cjelinom, tada postvarenje cjelokupnosti ne može biti naprosto neki umjetni i na koncu kontingentni ishod toga da je filosofija negdje tijekom svoje povijesti pogrešno skrenula. U tome se uvidu Schelling savršeno slaže s Kantom, jer je ta sklonost ka postvarenju cjelokupnosti … neodvojivo svojstvo našeg ”zajedničkog razuma” (kojeg ne bi trebalo pobrkati sa ”zdravim razumom”), pa je pokušaj da se zahvati cjelina ”posve prirodna iluzija” (što ne bi trebalo razumjeti kao prirodno u smislu prirodnih znanosti).

Doista imamo sklonost postvariti svoju vlastitu djelatnost: stalno smo tjerani da to što je krajnji uvjet mogućnosti traganja za znanjem (totum) pretvorimo u neki određeni sadržaj znanja kojega ćemo štovati (totem). (…)

Da bismo izbjegli postvarenje neuvjetovanoga, mora se, s Kantom, poduzeti jednu refleksiju strukture ljudskog znanja. Tako Schelling nasljeduje od Kanta nastojanje da smjesti cjelokupnost unutar potrage za znanjem, odnosno, da shvati cjelinu kao ključni dio dinamike refleksije, radije nego kao neko postojeće biće. Da bi projekt znanja mogao ići dalje, mora u svakom trenutku biti postavljen neki neuvjetovani obzor očekivanja, koji unaprijed odlučuje što se može pojaviti kao stvar o kojoj se postavlja pitanje, što može doći u pitanje pri našem istraživanju. Ali ako stvari postoje za nas samo u obzoru nekog neuvjetovanog u kojem je naš svijet utemeljen a od kojega smo mi zapravo odsječeni – jer to ne može biti određeno kao neki sadržaj svijeta ili zahvaćeno na bilo koji iskazni način – može se reći da stvari postoje za nas samo utoliko ukoliko mi uvijek već jesmo iza od svega što jest ili bi moglo biti dano. Stvari postoje za nas, stoga, samo na temelju neizbježne transcendencije koja je upravo pokretač razuma. Zbog toga smo tjerani i obvezani pojmovno anticipirati cjelinu koja jamči sustavno jedinstvo našeg iskustvenog procesiranja podataka… Utoliko, cjelokupnost je projekcija razuma, ”focus imaginarius”, ali nije mogući objekt iskaznog znanja. Sustavno jedinstvo znanja koje Schelling naziva ”koherentnošću” stoga nikad ne može potpuno ostvareno.

ulomak iz Markus Gabriel, Transcendental Ontology, 2011., link, str. 8.-11., preveo: ja

Oglasi

4 misli o “iza stvari? (ulomak iz Markus Gabriel, Transcendental Ontology)

  1. Davore, moram pohvaliti što si se odvažio prevesti i predstaviti ovim fragmentom Markusa Gabriela. Nema tako davno da sam ga otkrio. Naime, čitao sam jedan članak sa jednog portala na engleskom o tome kako je Gabriel jedan od (akademskih) filozofa koji se zalažu za popularizaciju filozofije u Njemačkoj, pokušavaju pomoći ljudima u nekim egzistencijalnim dilemama, pa čak i nekim menagerima u poslovanju. I tako sam pročitao podatak da je njegova knjiga *Why the World Does Not Exist* u jako puno primjeraka prodana. Mene je odmah zaintrigirao sam naziv knjige, jer me asocirao na neku vrstu *negativne ontologije* iliti *anti-ontologije*, pa sam malo proguglao i pronašao ovo u opisu knjige:

    *Where do we come from? Are we merely a cluster of elementary particles in a gigantic world receptacle? And what does it all mean?

    In this highly original new book, the philosopher Markus Gabriel challenges our notion of what exists and what it means to exist. He questions the idea that there is a world that encompasses everything like a containerÑlife, the universe, and everything else. This all-inclusive being does not exist and cannot exist. For the world itself is not found in the world. And even when we think about the world, the world about which we think is obviously not identical with the world in which we think. For, as we are thinking about the world, this is only a very small event in the world. Besides this, there are still innumerable other objects and events: rain showers, toothaches and the World Cup. Drawing on the recent history of philosophy, Gabriel asserts that the world cannot exist at all, because it is not found in the world. Yet with the exception of the world, everything else existsÑeven unicorns on the far side of the moon wearing police uniforms.

    Revelling in witty thought experiments, word play, and the courage of provocation, Markus Gabriel demonstrates the necessity of a questioning mind and the role that humour can play in coming to terms with the abyss of human existence.*

    Heh, doista je odvažan sa svojom idejom 😀 Sumnjam da će u engleskom govornom području ovako nešto proći.

    http://www.amazon.de/Warum-die-Welt-nicht-gibt/dp/3550080107

    Sviđa mi se

      • Baš me zanima tko ti ga je preporučio, jer sam mislio da je Gabriel na ovim područjima nepoznat. Znači da nije došlo do one rasprave, ne bi došlo ni do ovoga ulomka!? Hehe 😀

        Sviđa mi se

      • To predavanje mi je preporučio ovdašnji komentator Will Farnaby. A nije ovo jedini ulomak koji je posljedica nekog ranijeg razgovora – od novijih se barem ulomci Koyrea i Cassirera nastavljaju na jednu raspravu. To je prirodno, filosofiranje je dijalog, svaki iskaz (pa i svaki ulomak ovdje) je nekako motiviran, a često nekim ranijim razgovorom.

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s