anamnesis i nuova scienza? (ulomak iz Ernst Cassirer, Individuum und Kosmos in der Philosophie der Renaissance)

U formi franjevačke mistike započeo je srednjevjekovni duh veliko djelo oslobođenja prirode i njenog razrješenja od ljage grijeha i osjetilnosti. Ali još nedostaje spoznaja primjerena toj vrsti ljubavi, koja bi ju opravdala… [T]o opravdanje započinje Nikolom Kuzanskim – … on, sam potekavši iz mistike, sad također zahtijeva i traži spekulativno opravdanje prirode. A za to naravno mora stupiti na jedan drugi put: mistik mora pozvati upomoć logičara. Ali to više nije stara logika Škole, logika ”aristotelovske sekte”, kako je Kuzanski naziva, na koju se sad oslanja: jer je samo njeno temeljno načelo bilo ono što je taj filosof ”coincidentia oppositorum” odbacio. Na njeno mjesto, na mjesto formalne silogistike, stupa logika matematike. Ona nadalje treba pružiti sredstvo kojim ćemo se uzdići nad sferu mističkog osjećanja u intelektualno zrenje. Tek tu stiže Božja ljubav mistika svome ispunjenju i svome istinskom cilju: jer za Kuzanskog nema istinske ljubavi bez nekog čina spoznaje na kojem se ova temelji. Tako sad imamo čudnovat igrokaz, jedinstven u povijesti filosofije, da se egzaktnost matematike traži ne zbog sebe same, niti za utemeljenje spoznaje prirode, nego za  utemeljenje  i produbljenje spoznaje Boga. Svi mudraci i svi najbožanskiji i najsvetiji učitelji – tako objašnjava spis  ”de docta ignorantia” – slažu se da je sve vidljivo neka slika onog nevidljivog, koje nama ne može biti vidljivo nikako drukčije nego u zrcalu i zagonetkama. Pa mada nam ono duhovno po sebi ostaje nedostupno i za nas nikada dohvatljivo drugačije do kao osjetilna slika, simbol, ipak preostaje barem ovaj zahtjev, da ta osjetilna slika sama u sebi ne skriva ništa dvojbeno ili nejasno: jer put ka neizvjesnosti može voditi samo kroz izvjesno i sigurno. To je ono novo, da od simbola u kojima nam ono božansko biva shvatljivim, zahtijeva ne samo osjetilnu puninu i snagu, nego prije svega misaonu određenost i sigurnost. Narav odnosa između svijeta i Boga, između konačnog i beskonačnog, prolazi time kroz korjenitu preobrazbu. Za mističko misaono raspoloženje može naprosto svaka točka bitka postati polaznom točkom toga odnosa: jer se u svakom pojedinome dade spoznati ”trag Boga”, daje se objaviti on sam, u odrazu konačnoga. I Kuzanski ponavlja tu temu, ali je postavlja u nov univerzalan kontekst. Njemu priroda nije tek odraz božanskog bitka i božanske moći, nego je knjiga koju je Bog napisao svojom rukom. Tu smo još čvrsto na religijskom tlu: ali je istodobno, govoreći sa Schellingom, postignut prodor u slobodno, otvoreno polje objektivne znanosti. Jer smisao knjige prirode ne može biti usvojen u pukom subjektivnom osjećaju i mističkoj slutnji, nego se mora istražiti, mora se odgonetnuti riječ po riječ, slovo po slovo. Svijet ne smije više ostati tek božanskim hijeroglifom, poput svetoga znaka stajati pred nama, nego taj znak traži razlaganje, sustavno tumačenje.

cassirer

Ernst Cassirer (1874.-1945.)

Ovisno o smjeru toga tumačenja, ono vodi ili novoj metafizici ili egzaktnoj znanosti o prirodi. … [Taj drugi] vid tumačenja pokazuje u onaj smjer proučavanja prirode koji, potekavši od Kuzanskog, vodi dalje preko Leonarda ka Galileiju i Kepleru. … [O]n zahtijeva od tih znakova da u sebi oblikuju sustav, podrobno uređenu svezu. ”Smisao” prirode ne treba biti tek mistički osjećan, on mora biti mišljen kao logički smisao. I taj zahtjev se ne može ispuniti nikako drugačije do kroz matematiku. Samo ona protiv proizvoljnosti i nesigurnost mnijenja postavlja standarde jednoznačnosti i nužnosti. Tako za Leonarda matematika postaje razdjelnica između sofistike i znanosti. Tko podcjenjuje njenu najvišu sigurnost, hrani svoj um zbrkom. Dok se oslanja na pojedinačne riječi, pada kao žrtva nesigurnosti i mnogoznačnosti svojstvenih pojedinačnoj riječi, i upliće se u neograničena sporenja riječima. Samo matematika može postaviti neki cilj tim sporenjima, utoliko što ona fiksira značenja riječi i podvrgava njihove veze određenim pravilima – tako nam ona umjesto pukih hrpa riječi pruža strogu sintaktičku strukturu misli i iskaza. Galilei ide tim putom istraživanja do samog kraja. Za njega pojedinačni osjetilni opažaj, kolikim god intenzitetom ili prodornošću nam mogao biti dan, spada u puka ”imena”, koja po sebi ništa ne ”kažu”, koja u sebi ne sadrže nikakvo objektivno-određeno značenje. Nešto takvo se uspostavlja tek kad ljudski duh dovede sadržaj opažaja u odnos s osnovnim oblicima znanja, čije praslike nosi u sebi. Kroz taj odnos i to prožimanje postaje nam knjiga prirode čitka i razumljiva. Tako dospijevamo od Kuzančeve temeljne misli ”nerazorive sigurnosti” (incorruptiblilis certitudo), koje je među svim simbolima koji su ljudskome duhu mogući i potrebni svojstveno samo matematičkim znakovima, u neprekinutom povijesnom slijedu, do onih slavnih temeljnih i vodećih načela, u kojima Galilei je odredio cilj i svojstvenost svoga istraživanja.

A proces sekularizacije svršava postavljanjem objave ”knjige prirode” usporedno biblijskoj objavi. Između njih dvije ne može biti nikakve načelne opreke jer obje predstavljaju isti duhovni smisao u različitim oblicima, jer obje manifestiraju u sebi jedinstvo božanskog začetnika prirode. Ali, ako bi za nas ipak iznikao privid takvoga spora, on može biti razriješen samo na taj način da objavi u djelima damo prednost pred objavom u riječima: jer riječ je nešto pripadno prošlosti i predaji, dok djelo, prisutno i trajno, stoji pred nama kao nešto neposredno i sadašnje spremno za ispitivanje. …

Mada u svojoj knjizi Idiota Nikola Kuzanski jasno i određeno uspostavlja ideal novog laičkog znanja, ipak tome znanju nedostaje primjeren, adekvatan oblik izraza. … Ali ljudi koji su u Italiji njegovo mišljenje preuzeli i dalje vodili slobodni su od ograničenja [srednjovjekovnog latinskog jezika]. Oni – matematičari, tehničari i umjetnici – odbacili su sa sadržajem i oblik tradicionalnog znanja. Oni hoće biti otkrivači, ne komentatori: a to znači da baš kao što hoće misliti svojom glavom, tako hoće i govoriti svojim jezikom. Leonardo odbrusi skolastičarima i humanistima svoga doba:

Ako ne mogu poput tebe navoditi autore ipak ću navesti jednu mnogo veću i vrjedniju stvar, a to je da se pozivam na iskustvo, učitelja tvojih učitelja. … Baš kao što je iskustvo  poučavalo sve one koji su dobro pisali, tako ću ga i ja prihvatiti kao učitelja i navoditi ga u svim slučajevima. …

Kad Kuzanski uspostavlja i brani svoje temeljno gledište o znanju, kad pokazuje da svo znanje nije ništa do odvijanje i ekspliciranje onoga što komplicitno leži  u jednostavnoj biti uma, tad ne misli samo na osnovne pojmove logike, matematike i matematičke prirodne znanosti, nego i na elemente tehničkog znanja i tehničkog stvaralaštva. Kao što duh iz počela točke, koja leži u njemu, odvija prostor, kao što iz jednostavnog ”sada” odvija vrijeme, kao što iz jedinstva odvija broj, tako mora svom njegovom radu na prirodi prethoditi neki idealni ”nacrt”. Svaka umjetnost i svako umijeće zasnovano je na nekom takvom nacrtu. Pored kategorija logike,pored pojmova geometrije i aritmetike, muzike i astronomije, navodi tako takva tehnička postignuća kao što je Orfejeva lira i Ptolemejev astrolab kao dokaze neovisnosti i vječnosti duha. A to da ovdje duh u provođenju svoje vlastite stvaralačke moći ne ostaje u samome sebi, da se okreće ka nekoj osjetilnoj ”materiji”, koju oblikuje i preoblikuje, to ne znači nikakvo odmicanje od njegove čisto intelektualne naravi i biti. Jer i ovdje važi da je put prema gore i put prema dolje jedan i isti: intelekt se spušta ka osjetilnome samo da bi podigao osjetilni svijet gore sebi. Njegovo djelovanje na naizgled suprotnome tvarnom svijetu je uvjet da prepozna i ostvari svoju vlastitu formu – i prevede tu formu iz mogućeg u ozbiljeni bitak.

Otud se razumije kako je upravo iz idealizma Kuzanskoga proizišao jedan jaki ”realistički” utjecaj – kako je obnovitelj platoničkog nauka o anamnesis mogao postati vođom velikome ”empiristu”, osnivaču moderne empirijske znanosti. Jer za njih između ”apriorizma” i ”empirizma” ne stoji nikakvo proturječje; jer je ono što su tražili u iskustvu nužnost, sam um. Kad se Leonardo poziva na iskustvo, to se događa da bi u njemu samom razotkrio vječni i nepromjenjivi red uma. Njegov svojstveni predmet nije samo iskustvo nego načela uma, ”ragioni” u njemu skriveni i, tako reći, utjelovljeni. I on također kaže da je priroda puna takvih ”načela uma” koji se nikad ne susreću u iskustvu: ”la natura e piena d’infinite ragioni  che non furono mai in ispirienza”. Ni Galilei ne ide nekim drugim putom: koliko god da se osjeća prvoborcem za pravo iskustva, isto toliko je naglašavao da je duh sposoban stvoriti vlastito, nužno znanje iz ničeg drugog do njegova vlastitog temelja (da per se).

ulomak iz Ernst Cassirer, Individuum und Kosmos in der Philosophie der Renaissance, 1927., str. 56.-62., preveo: ja

Oglasi

Jedna misao o “anamnesis i nuova scienza? (ulomak iz Ernst Cassirer, Individuum und Kosmos in der Philosophie der Renaissance)

  1. Povratni ping: Što bi to bilo “čista” filozofija? | Mudroljublje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s