smijeh i sveto? (ulomak iz Umberto Eco, Ime ruže)

»Smijeh je slabost, kvarljivost, ocrtanost naše puti. To je zabava za seljaka, razuzdanost za pijanca, čak je i crkva u svojoj mudrosti odvojila trenutke za veselja, za poklade, za sajmove, za tu dnevnu poluciju što prazni od sokova i suspreže ostale želje i ostale težnje… No na taj način smijeh ostaje nešto prezreno, obrana za priproste, obesvećeno otajstvo puka. I apostol je to govorio, bolje je da se ženite nego da izgarate. Bolje je da se bunite protiv reda koji je Bog htio, smijte se i razonodite svojim gnusnim parodijama reda, nakon objeda, pošto ste ispraznili vrčeve i boce. Birajte kralja luda, gubite se u magarećoj i svinjskoj liturgiji, igrajte se i naglavce prikazujte svoje saturnalije… Ali tu, tu…« sad je Jorge udarao prstom po stolu, kraj knjige koja je bila pred Vilimom, »tu se izvrće uloga smijeha, uzdiže se do umjetnosti, rastvaraju mu se vrata u svijet učenih, uzima se kao predmet filosofije i izopačene teologije… Ti si jučer vidio kako priprosti mogu smisliti i u djelo provesti najmračnije hereze, ne priznajući ni zakone Božje ni zakone prirodne. Ali Crkva, može podnositi herezu priprostih, koji se sami osuđuju na propast, jer ih u nju gura njihovo neznanje. Neuko bezumlje Dolcina i njemu ravnih nikada neće izložiti pogibelji Božji red. Nasilje će propovijedati i od nasilja će poginuti, neće ostaviti traga, utihnut će kao što utihnu poklade, i nije važno je li se za vrijeme svetkovine na zemlji i za kratak tren zbilo ukazanje naopakog svijeta. Dovoljno je da se čin ne prometne u naum, da taj pučki jezik ne nađe latinskoga prijevoda. Smijeh oslobađa neotesanca od straha pred đavolom, jer se na svetkovini luda i đavao pojavljuje kao jedna luda, koju je stoga lako podvrgnuti nadzoru. No ova bi knjiga mogla poučiti kako oslobođenje od straha pred đavolom znači učenost. Kad se smije, dok mu niz grlo klokoće vino, seljak se osjeća gospodarom, jer je preokrenuo odnose vlasti. Ali ova knjiga bi obrazovane ljude mogla naučiti da dosjetljivim, pa od tog časa i štovanim sredstvima taj preokret ozakone. Tad bi se u djelovanje razuma preobrazilo ono što je u nepromišljenom činu seljakovu tek, i na sreću, djelovanje trbuha. To što je smijeh svojstven čovjeku, znak je naših grešnih granica. A koliko bi pokvarenih umova kao što je tvoj iz ove knjige izvuklo krajnji silogizam, po kojemu je smijeh svrha čovjekova! Smijeh, na koji časak, odvraća seljaka od straha. No zakon se i nameće strahom, kojemu je pravo ime strah Božji. A iz ove bi knjige mogla kresnuti luciferska iskra, kojom bi čitav svijet mogao planuti u novom požaru, i smijeh bi se ukazao kao novo, čak i Prometeju nepoznato umijeće što ukida strah. U trenutku dok se smije, seljaku nije važno što će umrijeti, ali mu poslije, kad prođe vrijeme raspojasanosti, liturgija iznova po Božjemu naumu zada strah od smrti. Iz ove knjige mogla bi nastati nova pogubna težnja da se oslobađanjem od straha uništi smrt. A što bismo mi, grešna stvorenja, bez straha, možda najkorisnijeg i naljubaznijeg od svih darova Božjih?

Stoljećima su doktori i oci istiskivali mirisne esencije svetog znanja da bi se mišlju na ono što je uzvišeno iskupili od bijede i od napasti onoga što je nisko. A ova bi knjiga, opravdavajući kao čudotvoran lijek komediju, i satiru, i mim, koji kroz prikazivanje mana, poroka i slabosti tobože čiste od stanja uzbuđenosti, navela lažne učitelje da (đavolskim izvrtanjem) pokušaju prihvaćanjem niskog iskupiti od uzvišenog. Od ove bi knjige potekla misao kako čovjek na zemlji može (kao što je u vezi s prirodnom magijom tvrdio tvoj Bacon) zahtijevati i samo obilje kao u zemlji u kojoj teku med i mlijeko. Ali upravo to ne smijemo i ne možemo imati. Pogledaj mlade redovnike kako se sramote u lakrdijaškoj parodiji Coena Cypriani. Kakve li đavolske preobrazbe Svetog pisma! Pa ipak, dok to rade, znaju da je to loše. No onog dana kad Filosofova riječ opravda marginalne igre neobuzdane mašte, oh, tad će doista ono što je stajalo na margini skočiti u središte, a središtu će se zametnuti svaki trag. Božji narod bi se pretvorio u skupštinu nemani što ih je iz svojih bezdana izrigala nepoznata zemlja, pa bi u tom času periferija poznate zemlje postala srcem kršćanskoga carstva, barbaćepi bi se uspeli na Petrovu stolicu, žvirati zaposjeli samostane, patuljci pretilih trbuha i goleme glave čuvali bi knjižnicu! Sluge bi propisivale zakone, mi bismo se (ali onda i ti) pokorili odsutnosti ikakva zakona. Jedan je grčki filosof (kojega ovdje navodi tvoj Aristotel, jer je za njega ortak i gnusna auctoritas) rekao da ozbiljnost protivnika valja razgolititi smijehom, a smijeh suzbijati ozbiljnošću. Razboritost naših otaca odabrala je svoj put: ako je smijeh razonoda puku, raspojasanost puka valja držati na uzdi i poniziti, i zastrašiti strogošću. A puk nema oruđa kojim bi istančao svoj smijeh do sredstva za otpor protiv ozbiljnosti pastira što ga moraju voditi prema vječnom životu i izbaviti ga stranputice na koju ga vuku trbuh, sramni predjeli, jelo, prljave želje. Ali kad bi jednog dana, raspredajući Filosofove riječi i prema tome govoreći kao filosof, netko od umijeća smijanja izradio tanano oružje, kad bi retoriku uvjeravanja zamijenila retorika ismjehivanja, kad bi topiku strpljive i spasonosne gradnje slika iskupljenja zamijenila topika nestrpljive razgradnje i iskrivljavanja svih najsvetijih i najčasnijih slika — oh, toga biste dana i ti i tvoja učenost, Vilime, bili pregaženi!«

»Zašto? Tukao bih se, borio bih se svojom dosjetkom protiv tuđe dosjetke. Bio bi to bolji svijet nego što je ovaj u kojem oganj i mač Bernarda Guija potiru oganj i mač Dolcinov.«

»I ti bi se tada sapleo u zloduhove mreže. Borio bi se s druge strane armagedonskog polja, gdje se ima odigrati konačni okršaj. No za taj dan Crkva mora znati kako da još jednom nametne pravila borbe.

Ne bojimo se klevete, jer i u psovanju Boga prepoznajemo izobličenu sliku Jehovine srdžbe dok proklinje pobunjene anđele. Ne bojimo se nasilja onoga tko ubija pastire u ime nekakvog prohtjeva za obnovom, jer je to ono isto nasilje vladara koji su pokušali uništiti narod Izraelov. Ne bojimo se donatistove surovosti, samoubilačkog ludila cirkumcelionova, bluda bogumilova, ohole čistoće albigenzove, flagelantove potrebe za krvlju, vrtoglave opijenosti zlom brata slobodnoga duha: sve ih poznajemo, i poznajemo korijen njihovih grijeha, koji je onaj isti korijen naše svetosti. Ne bojimo ih se, a nadasve znamo kako da ih uništimo, još bolje, kako da postignemo da se sami unište, puštajući ih da drsko do zenita uznesu volju za smrću što se rađa iz samih bezdana njihovog nadira. Štoviše, gotovo bih rekao, njihova nam je nazočnost dragocjena, ulazi u okvire Božjeg nauma, jer njihov grijeh pospješuje našu krepost, njihova kletva bodri naš hvalospjev, njihova sumanuta pokora potiče našu slast žrtve, njihova bezbožnost daje sjaj našoj pobožnosti, jednako kao što je vladar mraka bio prijeko potreban, sa svojom pobunom i sa svojim beznađem, da jasnije zablista slava Božja, početak i kraj svake nade. No kad bi jednog dana — i to ne više kao iznimna pojava u puku, nego kao askeza obrazovanih, ovjekovječena nerazorivim svjedočanstvom pisane riječi — postalo prihvatljivim i pričinilo se plemenitim i naprednim, a ne više mehaničkim, to umijeće ismjehivanja, kad bi jednog dana netko mogao kazati (a da ga slušaju): ja se smijem Utjelovljenju… Tad ne bismo imali načina da zaustavimo kletvu, jer bi pozvala na okup mračne sile tjelesne materije, sile što su u prdežu i u podrigivanju, a podrigivanje i prdež prisvojili bi pravo koje pripada jedino duhu, da šire svoj dah kud hoće!«

»Likurg je smijehu dao podići kip.«

»To si pročitao u Kloricijevoj knjižici, koja je pokušala obraniti mim od optužbe za bezbožnost, koja veli kako je nekog bolesnika izliječio liječnik tako da mu je pomogao da se nasmije. Zašto ga je trebalo izliječiti kad je Bog odredio da je njegov zemaljski vijek stigao kraju?«

»Ne vjerujem da ga je izliječio od zla bolesti. Naučio ga je da se tom zlu smije.«

»Zlo se ne izaginje. Uništava se.«

»Zajedno s bolesnikovim tijelom.«

»Ako je potrebno.«

»Ti si đavao«, reče tad Vilim.

Činilo se da Jorge ne razumije. Da je mogao vidjeti, mislim da bi se u svojeg sugovornika zapiljio zaprepaštenim pogledom. »Ja?« reče.

»Jest, lagali su ti. Đavao nije vladar materije, đavao je obijest duha, vjera bez smijeha, istina koju nikad ne obuzima sumnja. Đavao je mrk zato što zna kamo ide, a idući ide uvijek otkud je došao. Ti si đavao i kao đavao živiš u mraku. Ako si me htio uvjeriti, nisi uspio. Ja te mrzim, Jorge, i kad bih mogao, proveo bih te preko visoravni, golog, s kokošjim perjem zataknutim u guzicu, i s licem obojenim kao u opsjenara i lakrdijala, da ti se cijeli samostan smije i prestane te se bojati. Bilo bi mi drago da te mogu politi medom i onda te uvaljati u perje, i na uzici te voditi po sajmištima, kako bih svima rekao: ovaj ovdje vam je najavljivao istinu i govorio vam da istina ima okus smrti, a vi niste vjerovali njegovim riječima, nego njegovoj sumornoj namrgođenosti. A ja vam sada kažem da vam u vrtoglavoj beskonačnosti mogućega Bog dopušta i da zamislite svijet u kojem bi taj samozvani tumač istine bio tek nezgrapan papagaj što ponavlja riječi koje je davno naučio.«

»Ti si gori od đavla, minoritu«, reče Jorge. »Ti si komedijaš kao i svetac koji vas je začeo. Ti si kao tvoj Franjo koji de toto corporefe-cerat linguam, koji je držao propovijedi priređujući predstave poput pelivana, koji bi škrca zbunio stavivši mu u ruku zlatan novac, koji je vrijeđao pobožnost dumana govoreći Miserere umjesto propovijedi, koji je prosio na francuskom i na komadu drveta oponašao svirača violine, koji se preoblačio u skitnicu da bi smeo proždrljive fratre, koji se gol bacao na snijeg, razgovarao sa životinjama i s biljkama, i samu tajnu rođenja pretvarao u seosku priredbu, zazivao betlehemsko janje oponašajući ovčje blejanje… To ti je bila dobra škola… (…) Tako ste vi tražili istinu.«

»Tako je Franjo učio ljude da stvari promatraju s druge strane.«

ulomak iz Umberto Eco, Ime ruže, prevela: Morana Čale, link, izvornik: Umberto Eco, Il nome della rosa (1980)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s