parezija? (ulomak iz Jadranka Brnčić, Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu)

Parezija je govorna figura antičke retorike što ju govornik koristi kad otvoreno govori o nelagodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca ili društva. … Parrhēsia (grč. παρρησία: παν = sve + ρησις /ρημα / govor) doslovno znači: sve govoriti. … Temeljna karakteristika parezije … posvemašnja je podudarnost osobnog uvjerenja parezijasta i istine onoga što govori. Istinitost govornik jamči vlastitom osobom i ne odnosi se ponajprije na sadržaj iskazanoga nego na kakvoću odnosa govornika i onoga što govori … Parezijastička istina je prepoznavanje zbilje kakva jest i govor o njoj unatoč tomu što se onima koji sudjeluju u toj zbilji to može ne sviđati. Pritom parezijast ima poseban odnos prema istini govoreći ju iskreno i otvoreno, poseban odnos prema vlastitu životu, zbog izgovaranja istine često izloženu opasnosti, poseban odnos prema sebi ili drugim ljudima kroz kritiku ili autokritiku te poseban odnos prema moralnom zakonu kroz slobodu i dužnost. (…)

Parezija ponajprije znači slobodu govora u grčkom polisu. Naime, svaki punopravni grčki građanin smio je slobodno i javno reći sve što misli o javnomu životu svojih sugrađana. Foucault pokazuje kako parezija izriče bit grčke demokracije jer upravo po slobodi govora, po pareziji, demokracija razlikuje od tiranije, despotizma ili aristokracije. Međutim, premda ne postoji demokracija bez parezije, sama demokracija ugrožava opstojnost istinskoga govora jer: tamo gdje svi slobodno govore, potrebno je da tkogod ima poseban »utjecaj«, da bude kvalificiran te da ga polis opunomoći da na temelju svih izrečenih mišljenja donese odluku u interesu sviju. Demokracija ugrožava pareziju jer ovisi o tom utjecaju pojedinca. Foucault podrobno raspravlja o prigovoru antičkih filosofa da demokracije ne mogu praviti razliku između istine i neistine te da im prijeti opasnost da kao istinu dopuste samo ono što većina smatra »istinom«. No, bez »kazivanja istine« demokracija ostaje praznom formom. Foucault stoga, prihvaćajući elitističku skepsu, daje joj iznenađujuće egalitaristički preokret – uspjeh demokracije veže uz iskrenost, otvorenost i samobrigu te kaže: što je više parezije, što više građani bez straha pred sobom i pred drugima pitaju za istinu, to je vitalniji njihov polis.

Drugo značenje pojma parezije Foucault susreće u kontekstu grčke filosofije. Riječ je o pareziji shvaćenoj kao otvorenost, posvećenost za istinu, istinoljubivost kakva je posebice prisutna u platoničkoj filosofiji. U filosofiji nije toliko riječi o tome da se slobodno govori sve što se misli, koliko o nužnosti kazivanja istine, tj. o obavezi isključivoga kazivanja istine. Budući da parezija zahvaća cjelokupnu njegovu egzistenciju, filosof-parezijast svojim kazivanjem istine poziva svoje sugovornike na promjenu cjelokupnoga njihova života.

Osobito je važno, tvrdi Foucault, da pojam parezije u Platona mijenja sâmo poimanje filosofije… Naime, filosofija se kroz pareziju poima onkraj politike: filosofija ne treba kazivati ono što treba činiti u politici, nego treba biti u poziciji trajne izvanjskosti. Treba neprestance kritizirati ono što je prijevara, zabluda i iluzija: jedino tako omogućuje funkcioniranje dijalektičke igre vlastite istine. Parezija ne isključuje filosofa iz politike, nego mu upravo, kroz posvećenost istini, omogućuje pravo uprisutnjenje u politiku, a to je hrabro, riskantno kazivanje istine unutar postojećega društva.

Treće područje parezije je psihagogija, odnosno briga za dušu drugoga u prijateljstvu. Riječ je o pareziji kao njezi duše, vlastite duše i duše drugoga, odnosno o pareziji u kontekstu prijateljskih odnosa. U američkim predavanjima o pareziji Foucault također ističe da se parezija nije događala samo u prijateljstvu, nego i u zajednici, primjerice u odnosu učitelja i učenika (posebice kod epikurejaca). Ona je bila način uvježbavanja u istini. Učenik je trebao njegovati pareziju spram učitelja, iznositi mu sve svoje misli, riječi, djela i nakane, a učitelj je sa svoje strane u duhu parezije trebao davati svoje mišljenje o svemu rečenom. Tako je parezija omogućavala duhovni i intelektualni rast učenika. Foucault je mišljenja da parezija pripada onomu što Platon naziva básanos – vatra kušnje. Riječ je o načinu ozbiljenja i razvijanja prijateljskog odnosa u kojem se osobe uzajamno kušaju jesu li dostojne za prijateljstvo ili nisu. Básanos zahtijeva homologiju (homología) – istovjetnost govora i mišljenja među osobama. Tri su uvjeta za takvu homologiju: 1. epistêmê (razumijevanje) – sve što prijatelj govori drugomu uvijek tako govori da vjeruje da je to istinito; 2. eúnoia (entuzijazam) – u odnos prijateljstva ne ulazi se iz koristi, nego iz ljubavi i 3. parrhēsia (otvorenost) – prijatelju se smije reći sve što se misli bez bojazni, straha i stida.

Parezija, dakle, prožima sva područja ljudske osobnosti kakva se ozbiljuje kao cjelovita kroz istinoljubivost u odnosu prema samom sebi, prema bliskim osobama i prema svojim sugrađanima; ili drugim riječima: u njezinu političkom, intelektualnom i emocionalnim očitovanju kroz iskrenost, otvorenost te brigu za sebe i drugoga. (…)

jadranka1.jpg

Jadranka Brnčić

Foucault … u Vladanju sobom i drugima, navodi četiri figure čiji istinit diskurs ima različitu dramatiku: figure proroka, vrača, filosofa i znanstvenika. U predavanjima Le courage de la vérité navodi nešto drukčije: prorok, mudrac, parezijasta i stručnjak. Figura stručnjaka odgovara figuri znanstvenika …, figura vrača figuri mudraca, a figura parezijaste figuri filosofa…

Prorok govori istinu u vezi s budućnošću i njegova uloga je posrednička, iz čega proističu četiri razlike u odnosu na parezijasta. Prva razlika leži u samoj okolnosti da prorok govori o budućnosti. Drugo, prorok ne govori u svoje ime. Treće, predmet govora proroka (budućnost) je nužno i, kako Foucault kaže »ontološki« skriven od lјudi; prorok govori o onome što je nužno nedostupno i skriveno. Četvrto, prorok kazuje istinu na dvosmislen ili zagonetan način. Nasuprot tome, parezijast govori o sadašnjosti i o tome što njegov sugovornik stvarno jeste on ne posreduje nego govori u svoje ime: govori ono što jeste dostupno onima kojima se obraća s obzirom na njihovu »ontološku strukturu« i što je vezano uz njih same, ali što oni ne vide; naposljetku, parezijast govori jasno i nedvosmisleno.

Mudrac ima zajedničke točke i s prorokom i s parezijastom. Posredovanje je u određenoj mjeri prisutno u govoru mudraca (jer je njegova uloga katkad uloga posrednika u odnosu na tradiciju ili je posljedica božanskog nadahnuća). Međutim, mudrac je u tom smislu bliži parezijastu nego proroku jer on uvijek govori u svoje ime. Štoviše, on i jeste mudrac i može govoriti mudro zahvaljujući tome što je »bivanje mudrim njegov osoban način bivanja«. Međutim, mudrac se razlikuje od parezijaste utoliko što je njegov govor prije iznimka nego pravilo – mudrac šuti, a odlučuje se na govor ukoliko ga situacija na to prinudi, dok parezijast ima dužnost govoriti istinu u odgovarajućoj situaciji. Nadalje, mudrac je blizak proroku utoliko što su njegove riječi nerijetko nejasne, a parezijastu utoliko što je istina koju govori vezana uza sadašnjost a ne uz budućnost. Istodobno, za razliku od parezijasta, mudrac istinu ne izgovara u vidu naloga ili savjeta, koji su po formi vezani za određenu situaciju, upućeni pojedincima i odnose se na njihove postupke ili osobine, nego je njihova forma opća: dok parezijast sugovorniku otkriva što je on sam, mudrac mu otkriva istinu o svijetu.

Figura »stručnjaka« podrazumijeva onog tko posjeduje određeno umijeće (tehnē) što ga je naučio od drugoga te i druge može podučiti. Budući da stručnjak posjeduje vještinu zahvaljujući tomu što ga je netko drugi prethodno podučio, on ima dužnost govoriti istinu koja je u skladu s tom vještinom. Ta dužnost da govori istinu čini ga nalik parezijastu. Međutim, za razliku od parezijasta, stručnjak se ne izlaže opasnosti i nije mu potrebna hrabrost da bi podučavao. Nadalje, dok parezijast narušava svoju vezu sa slušateljem kada govori istinu, stručnjak ju uspostavlja i osnažuje (kao što je slučaj u vezi između učitelja i učenika).

U svim modalitetima, dakle, govornik se veže uz istinu, ali je vrst tih veza u njima različita: u proroštvu se subjekt ne veže uz izgovoreni sadržaj, u mudraštvu se ne veže uz govorni čin, a u tehničkom načinu se ne veže uz posljedice: nema opasnosti kojoj izlaže svoju vezu sa sugovornikom u korist svoje veze s istinom. Samo se u pareziji subjekt veže trostruko: uz govorni čin, uz izgovoreni sadržaj i uz posljedice govora te je njegova veza s istinom cjelovita i krajnje angažirana.

Bavljenje istinom kao kazivanje istine, dakle, zahvaća cjelokupnu čovjekovu egzistenciju – ono je praksa koja posve prožima kazivatelja istine. Foucault ju naziva »praksom samoga sebe«…

ulomak iz članka Jadranka Brnčić, Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu, 2014., link

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s