[B]itna [je] osobina ljubavi da ona, u svojoj krajnjoj intenciji, o odnosu na ono ljubljeno iziskuje određeno ”jedinjenje”, ”srastanje”, ”poistovjećivanje”. U tom smislu ona je jedina ”moć” koja lomi granice egoiteta, partikularnosti, konačnosti. No ”čudo” ljubavi je u tome da ona pritom ne poništava ono ljubeće, da ga ne ukida u ”drugome”, u ljubljenome, nego čuva njegovu bit. S druge strane, također, otkrivajući ono ljubljeno u njegovu pravom bitku, čuva taj bitak u njegovoj biti i, štoviše, otvara mogućnosti za njegovo ozbiljenje, razvijanje, puno manifestiranje.
Karakteristika je, dalje, prave ljubavi što ona ne može biti sporedni, sekundarni, podređeni, izvedeni itd. akt u odnosu spram onoga dostojnog ljubavi, nego primarni, vodeći akt, koji, otkrivajući pravo ”lice” i ”jezgru” onog ljubljenoga, fundira ostale akte, bilo da je riječ o opažanju, fantaziji, žudnji, htijenju ili mišljenju.
Ako ljubav analiziramo čisto formalno, uočavamo da struktura ljubavnog odnosa ili, fenomenologijski kazano, ljubavnog akta sadrži ljubeće (”subjekt”), ljubljeno (”predmet”) i samu ljubav koja uspostavlja odnos. Formalno gledano ljubav može biti jednostrana ili uzajamna. Najčešći primjer za uzajamnu ljubav može biti prijateljstvo (filia), kako ga je, primjerice, Aristotel razradio u Nikomahovoj etici. Ako je prijateljstvo po definiciji htijenje istog dobra prijatelju kao i samome sebi, to se prijateljski mogu ljubiti samo bića istoga ranga bitka. Stoga, primjerice, prema Aristotelu, prijateljstvo nije moguće između čovjeka i boga. Nešto složenija uzajamna ljubav javlja se, prema shvaćanju kršćanske teologije, između boga i čovjeka. Primjer za jednostrani odnos ljubavi jest grčko shvaćanje ljubavi kao erotičkog odnosa nižeg bitka spram višega, kako je to razvijeno u Platona u Symposionu, a kod Aristotela izraženo stavom da ”bog pokreće poput ljubljenoga” (kinei hos eromenon).
Uz strukturu ljubavnog odnosa posebna se pitanja javljaju s obzirom na ”subjekt” ljubavi: mora li ljubeće biti nedostatno biće već samim time što ima potrebu za bitnim odnosom spram drugog bića ili, naprotiv, već mora biti u sebi nekako savršeno da bi mu se uopće otkrilo što je vrijedno ljubavi i poredak ljubavi? No još više pitanja javlja se u vezi s ”predmetom” ljubavi i biti samog odnosa. Valja odmah kazati da termini ”subjekt” i ”predmet”, ”objekt” nisu adekvatni da izraze ovu relaciju. Ljubav nikada ne opredmećuje, ona ne može biti subjekt-objekt relacija, kao što to, primjerice, može biti spoznajni akt. Zapravo, svaki pokušaj opredmećivanja ukida ljubavni odnos. Ali neka vrsta kontakta između ljubećega i ljubljenoga. Možda je on omogućen spoznajom? Ovim smo pitanjima zapravo dotakli ključne probleme svakog nauka o ljubavi: što to u bitku bića uopće može izazvati ljubav i kakav je odnos između ljubavi, spoznaje i volje? …
Milan Galović
Naglasili smo već najvažniji Schelerov stav da ljubav ima primat u spoznaji.
Prije no što je ens cogitans ili ens volens čovjek je ens amans.
Ljubav fundira njegov teorijski i praktički život, ona je posljednji fundament jedinstva teorije i praksa. U novom vijeku uobičajilo se tvrditi da je čovjek zatvoren u svoju svijest, da ne može iz nje istupiti stvarima. No tada se zaboravlja na ljubav. Jer upravo u ljubavi spram neke stvari, spram prirode u nekoj njenoj tvorevini ili spram čovjeka kao prijatelja, čovjek kao duhovna osoba može istupiti može istupiti iz sebe kao tjelesnog jedinstva i postati sudjelatan u aktu ljubavi s drugim bićima. U fenomenologijskom načinu spoznavanja, u apriornom zrenju fenomena kao biti stvari, ta se bit sama od sebe daje kao ona sama upravo u aktu ljubavi. U njemu se ona otvara duhovnom zrenju. Ali u duhovnoj ljubavnoj intenciji čovjek se ujedno otvara stvarima, on sam ”sebe” napušta da bi sudjelovao na intendiranom biću (ens intentionale). Spoznaja je u svom praaktu čovjekovo napuštanje sebe i svojih stanja, svojih vlastitih ”sadržaja svijesti”, jedno ”transcendiranje” i stupanje u ”doživljeni kontakt sa svijetom”.
Takva spoznaja nije bezinteresno zrenje (Kant, Schopenhauer), tupo i beživotno zrenje u kojem nestaje svaki sadržaj. No nije riječ o interesu koji ograničava na ono korisno i ugodno, dakle, na najniže vrijednosti. Interes (inter-esse, među-bitak) se može razumjeti i kao aktivno kretanje ka stvarima i prodiranje u njihovu sadržinu, kao interes za svijet i bitak bića u njemu. Jer već intencionalnost kao temeljna struktura čovjekova duha pokazuje da on nije zatvorena monada, samoživi pojedinac ili solipsistički egoitet. U interesu za bića on nalazi svoj interes i obratno. Može se reći da su i spoznavajuće i spoznavano za spoznaju zainteresirani, da u spoznaji imaju inter-esse.
Bit je spoznaje, kao odnosa bitka dvaju bića, transcendiranje u aktu ljubavi vlastitog bitka i sudjelovanje na bitku drugog bića.
ulomak iz Milan Galović, Bitak i ljubav, Zagreb 1989., str. 70.-71., 82.-83.
nagovor na filosofiju 