Platonova i Dionova parezija? (ulomak iz Plutarh, Usporedni životopisi, i Michel Foucault, Vladanje sobom i drugima)

Dion, koji je bio Aristomahin brat [Aristomaha je bila žena Dionizija, tiranina u Sirakuzi], isprva je uživao počasti zbog sestre, ali kasnije, kad je davao dokaza svoje mudrosti, tiranin ga je već volio zbog njega sama. I pored svega drugoga, rizničarima je bilo rečeno da Dionu daju što god bude iskao, uz ogradu da o tome isti dan izvijeste Dionizija. No premda je Dion i ranije bio uzvišena značaja, veledušan i muževan, još je većma uznapredovao u tome kad je, nekom božanskom dobrom srećom, na Siciliju prispio Platon bez ikakve ljudske namisli; neko  je božanstvo, kako se čini, već izdaleka postavljalo temelje slobodi Sirakužana i, udešavajući obaranje tiranide, dopremilo Platona iz Italije u Sirakuzu i učinilo njegovim učenikom Diona koji je bio posvema mlad, ali je od sviju Platonovih učenika najbrže shvaćao i s najviše žara poslušao poziv vrline, kako je napisao sam Platon a posvjedočuju događaji. Jer premda othranjen u duhu poniznosti pred tiraninom i potpuno naviknut samo na život pun podložnosti i straha, skorojevićki dvorsku podvorbu i nezgrapnu raskoš te način življenja koji je na mjesto najvišeg dobra stavljao užitke i pohlepu, zasitivši se svega toga, čim je okusio racionalnu filosofiju koja vodi putem do vrline, brzo je usplamtio dušom pa kako se posve bezazleno i u mladenačkom zanosu ponadao da će, kao što se on spremno odazivao pozivu ka višim dobrima, isti argumenti imati sličnu snagu uvjerljivosti i za Dionizija, ozbiljno se založi i ishodi da se i on za dokolice susretne s Platonom i sasluša ga.

Kako je na tom njihovom sastanku glavni predmet rasprave bila ljudska vrlina a najviše su se prihvatili istraživanja pojma hrabrosti, budući da je Platon dokazivao da svi zaslužuju da ih se smatra hrabrima prije nego tirani a onda, prešavši na pravednost, razlagao da je život pravednih pun blaženstva a nepravednih bijedan, tiranin te riječi, kao da razobličuju njega, nije htio trpjeti i nije krio zlovolju prema nazočnima zato što su s udivljenjem primali izlaganje tog čovjeka i puštali da ih opčinja svojim govorom. Najzad, razbjesnivši se, razjaren upita ga radi čega je zapravo došao na Siciliju. A kad Platon reče da je došao tražiti dobra čovjeka, prihvativši, on odvrati: ”Ta bogova mi, očito je i to da ga još nisi našao.” Dion je mislio da je to kraj njegove srdžba i otpravi Platona, koji je i sam požurivao svoj odlazak, na troveslarku koja je vozila Spartance Polisa u Heladu; ali se Dionizije potajno obrati na Polisa molbom neka za plovidbe ubije Platona ako to ikako bude moguće, ako  pak ne uspije neka ga svakako proda u ropstvo; ta od toga mu, reče, neće biti nikakve štete nego će, budući da je pravednik, biti podjednako sretan i ako postane rob. Pripovijeda se da je Polis stvarno Platona dopremio u Eginu pa ga ondje prodao kao roba jer su Eginjani bili u ratu s Atenjanima i donijeli su zaključak da se svaki na Egini zatečeni Atenjanin izloži na prodaju. Unatoč svemu tome, Dion nije uživao manje časti niti povjerenja kod Dionizija, već je vodio najvažnija poslanstva i, poslan ka Kartažanima, pobudio je osobito divljenje; i podnosio je njegovu otvorenost u govoru jer je ovaj gotovo bez straha govorio sve što mu je padalo na um pa je tako otrpio i prijekor u vezi s Gelonom [koji je vladao Sirakuzom prije Dionizija]. Kad se naime, kako se čini, Dionizije podrugivao Gelonovoj vladavini i rekao da je sam Gelon postao ruglo Sicilije [igra riječi, na grčkome je smijati se gelen, pa otuda Gelon/gelan], ostali su se pravili da se dive toj šali, a Dion, ozlovoljivši se, reče: ”Doista, ti si sada tiranin zahvaljujući povjerenju što ga je Gelon stekao, ali tvoja će krivnja biti što ubuduće ljudi neće ni u koga imati povjerenja.”

ulomak iz Plutarh, Usporedni životopisi III, Zagreb 1988., str. 436.-437., preveo: Zdeslav Dukat, izvornik: Πλούταρχος, Βίοι Παράλληλοι


Platon i Dion obdareni su parezijom, oni koriste pareziju, služe se parezijom, u vrlo različitim oblicima – bilo poukom, aforizmima, replikama, savjetima, sudovima.  No kakvi god bili oblici u kojima je rečena ta istina, kakvi god bili oblici koje ta parezija upotrebljava kada joj se pribjegava, parezija postoji uvijek kada se istinito govorenje kaže u takvim uvjetima u kojima će činjenica da se govori istina, činjenica da je ona rečena, imati, ili može, ili mora izazvati ozbiljne posljedice onima koji su rekli istinu. Drukčije rečeno, mislim da ako želimo analizirati što je to parezija, ne činimo to ni u internoj strukturi diskursa, ni u svrhovitosti diskursa koji nastoji doprijeti do sugovornika, već na strani govornika, ili radije, u riziku kojem istinito govorenje izlaže samog govornika. Pareziju treba tražiti u povratnom učinku koji  vlastito istinito govorenje može proizvesti kod govornika, … polazeći od učinka što ga proizvodi na sugovornika. Drukčije rečeno, kazati istinito u prisutnosti tiranina Dionizija koji postaje ljut, za onoga koji govori istinito znači izložiti se riziku, opasnosti, pogibelji u kojoj će biti doveden u pitanje život govornika, i to je ono što tvori pareziju. Pareziju dakle treba  postaviti u ono što govornika povezuje s činjenicom da je to što kaže istina, i s posljedicama koje slijede iz činjenice da je rekao istinu. Platon i Dion su u tim primjerima oni koji primjenjuju parrêsiazesthai, koji primjenjuju pareziju u onoj mjeri u kojoj doista aktualno kažu istinu, i u kojoj se, govoreći je, sami izlažu tome da za nju plate cijenu… A u ovoj prilici nije to bilo koja cijena … za koju istinitim govorenjem potvrđuju da su spremni platiti: ta cijena je smrt. Tu se nalazi, ako hoćete – i zbog toga taj primjer uzimam kao rodni, uzorni primjer parezije – točka gdje subjekti hotimice govore istinito, hotimice i izrijekom prihvaćajući da bi ih to istinito govorenje moglo stajati vlastitog života. Parezijasti su oni koji su, na kraju krajeva, spremni umrijeti jer su je izrekli. Ili točnije, parezijasti su oni koji se upuštaju u govorenje istinitog po neodređenoj cijeni, koja može biti čak i njihova smrt. E pa tu je, čini mi se, čvor parezije.

ulomak iz Michel Foucault, Vladanje sobom i drugima, Zagreb 2010., str. 58.-59., preveo: Zlatko Wurzberg, izvornik: Michel Foucault, Le Gouvernement de soi et dès autres, 2008., predavanja na College de France 1982-83

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s