Mikecinov Heraklit? (ulomak iz recenzije Marka Tokića, Povratak u tamu – Heraklitova misao i izvor mudrosti)

Osobitim izborom hrvatskih riječi, poznavajući tvorbu i izvođenje riječi, te imajući istančan sluh za slogovni ritam, kako hrvatskoga tako i grčkoga jezika, Mikecin uspijeva prevesti i ono najteže u Heraklita – njegovu tamu.

Proslovu Mikecin pojašnjava zbog čega je logos – odredbenu riječ Heraklitove filosofije – preveo kao zbor. Osim što je izložio bitnu etimologiju te riječi, ukazao je i na trostruki smisao zbora, istaknuvši kako se zbor očituje kao prvobitni zakon bivanja svega bivajućeg, zatim kao razabiranje u rasponu od osjeta do uma i naposljetku kao govorenje.

Potom u poglavlju naslovljenu Heraklitov spis pojašnjava da su svi Heraklitovi izrijeci po sebi cjeloviti zato što su po sebi samima smisleni. Tvrdi da nije riječ o ulomcima ili krhotinama neke izgubljene cjeline spisa te da stoga te izrijeke nije primjereno nazivati fragmentima. On uviđa da bi Heraklitove izrijeke valjalo nazivati gnomama. Pritom tvrdi da se Heraklitove gnome, za razliku od svih drugih vrsta gnoma, ističu po tome što nasljeduju zborenje prvotnoga zbora, zbog čega se imaju shvatiti kao moć istinitoga govora. Gnoma je, tvrdi Mikecin, nužni oblik Heraklitova obznanjivanja istine.

Heraklit je u povijesti filosofije poznat po nadimku Tamni. U poglavlju Heraklitova tama Mikecin povezuje tu i takvu tamu s dubinom duše u kojoj obitava najčišće znanje ili zborenje zbora. Budući da duša čovjeka kroz koju zbori zbor na najčišći način razabire kako su sva ona suprotna istovjetna, ta tama počiva na razabiranju istovjetnosti onih suprotnih.

Nasuprot Heraklitu Aristotel je smatrao da je nemoguće odista razabirati ona suprotna kao ono isto, jer bi se time kršilo počelo neproturječnosti kao najviše počelo bitka i mišljenja. Aristotel je stoga tvrdio da je istovjetnost onih suprotnih bila prisutna samo u Heraklitovu govoru, ali ne i u njegovu razabiranju. A upravo je na osnovi takva razdvajanja razbora i govora, te na osnovi Aristotelova strogog razlikovanja jedinstva i istovjetnosti, utemeljeno nedoslovno tumačenje Heraklita, koje su nakon Aristotela slijedili mnogi tumači. Od najvažnijih tumača Heraklita u novije vrijeme, M. Markovich i G. S. Kirk također slično tumače Heraklita. Ima i onih koji, poput W. K. C. Guthriea, smatraju da je Heraklitovo učenje o jedinstvu suprotnosti moguće razumjeti doslovno. No Guthrie smatra da je to moguće samo pod uvjetom da se istovjetnost onih suprotnih razumijeva naknadno uz pomoć logičkoga znanja koje u Heraklitovo vrijeme još nije izašlo na vidjelo.

Cjelokupna tradicija tumačenja Heraklita – prije svega oslonjena na Aristotelovo poimanje sućine – vidi u Heraklita izričitu vezu između prvotne tvari i istovjetnosti onih suprotnih: smatra se da u Heraklita sva suprotna jesu ono isto jer se cjelokupnost suprotnosti uspostavlja kao cjelina mnoštvenog i raznolikog preinačivanja jedne te iste tvari koja svemu podleži. Takvo se objašnjenje smatra Heraklitovim kozmološkim učenjem, a njemu nasuprot postavlja se Heraklitovo logičko učenje.

Imajući sve to u vidu, moglo bi se reći da Mikecin svjesno zaobilazi rasprave koje se temelje na usklađivanju Heraklita s logičkim počelom neproturječnosti ili s aristotelovskim poimanjem sućine. U poglavlju naslovljenom Zbor Mikecin prije svega tvrdi da ona suprotna u Heraklita nisu ono što pribiva onomu podležećem kao sućini. Prema njemu ona suprotna pojavljuju se kao obrat. Ona su: (1) ili svojstva nekog bivajućeg, koja mu pripadaju kao ono odredbeno za obrat njegova bivanja, (2) ili ono što uspostavlja odnos dvaju bivajućih, koje otkriva obrat bivstva.

No Mikecin tvrdi da se u Heraklita nikada ne radi samo o nekom bivajućem, niti o nekom bivstvu, već uvijek o bivanju svega bivajućeg te su stoga ona suprotna obrati bivanja bivajućeg u cjelini.

Nadalje Mikecin kaže da se u bivanju cjelovitog bivanja skriva ono što njime vječno vlada. Riječ je, naime, o zboru koji se naposljetku osvjetljava kao istovjetnost drugosti jednog i drugog suprotnog. Mikecin zaključuje da je istovjetnost onih suprotnih istost njihove istosti i drugosti.

Tvrdeći kako takva drugost nije rastavljenost i odijeljenost, Mikecin se udaljava od nekih platoničkih tumačenja. Posebice se udaljava od tumačenja svojstvenih Filonu iz Aleksandrije (Quis rerum divinarum heres), koji pod utjecajem novopitagorovskih izvora objašnjava zbor kao demijuršku moć stvaranja svijeta, svodeći je na uspostavljanje razlike među svime, na način vječnog odjeljivanja svih suprotnosti. Aleksandrijski platonizam tumači zbor kao ono što je nezavisno od prvotne tvari koja se razlaže na suprotnosti. Time se zbor, premda ono vječno prethodeće, shvaća kao neko treće u kojemu se razrješuju suprotnosti. Mikecin tvrdi suprotno:

U Heraklita ona suprotna ostaju u istovjetnosti svoga dvojstva bez posredovanja onih suprotnih i bez pomirenja njihova u nečem trećem koje bi obuhvaćalo i razrješavalo suprotnost.

Do kraja poglavlja naslovljena Zbor Mikecin upozorava da ona suprotna mogu biti ono isto u vidu protivljenja ili u vidu privlačenja. Do takva zaključka on dolazi otkrivajući prvotnu suprotnost u Heraklitovoj filosofiji kao ono na čemu počivaju sve moguće suprotnosti: jedno sva. Ta se suprotnost očituje kao razjedinjavanje jednog u svima te ujedno kao sjedinjavanje svih u jednom. Utoliko istovjetnost onih suprotnih prema Mikecinovu tumačenju prije svega nije jednakost, jer se razotkriva pod dvama vidovima prvotne suprotnosti, koji svagda dolaze ujedno: (1) pod vidom sjedinjavanja te (2) pod vidom razjedinjavanja. (…)

Valja istaknuti da se cijelom knjigom sveobuhvatno provlači ideja o uspostavi svega kao svojevrsnu zrcaljenju obrata prvotne suprotnosti jedno sva. Ne samo da Mikecin pozivanjem na Heraklita to dokazuje, već on i svojim osobitim pisanjem oblikuje svaku rečenicu u službi tog i takva dokazivanja. Tako sasvim čudesno već i najmanji paragraf sam po sebi na svoj način dokazuje kako se sve očituje kao obrtanje prvotne suprotnosti. To je svakako jedna od najljepših karakteristika ove knjige.

O odnosu zbora i onoga božanskog Mikecin raspravlja u poglavlju naslovljenu Bog. Cijelo poglavlje može se shvatiti kao tumačenje sljedeće Heraklitove gnome: Jedno ono mudro jedino zboriti se neće i hoće Zeusa imenom. Tu Mikecin upozorava da se Heraklitovo poimanje boga razlikuje od mitskog/homerskog poimanja boga. U Heraklitovu smislu bog Zeus je prvotna pojava ono jednog samog koje kao takvo ostaje neimenovano. Ono jedno kao ono mudro objedinjuje u sebi Apolona i Dioniza, pri čemu se Apolon shvaća kao moć sebeobjedinjavanja jednog iz svih, a Dioniz kao moć seberazjedinjavanja jednog u sva. Poglavlje je osobito važno zbog toga što objašnjava značenje Apolonova proročišta za Heraklitovu filosofiju te iz drugoga kuta osvjetljava prirodu Heraklitova načina kazivanja: jasno razaznajemo zašto gnomski govor, premda neodvojiv od Apolonova proricanja, nije proročanski govor. (…)

Mikecin je sklon tumačiti zbor na novoplatonički način poimanja prvotnog počela, određujući ga kao ono prvotno koje nije ni jedno od bivajućih, a po kojemu sve biva kao neko jedno. No pritom ga ne tumači kao nezavisno počelo svega koje jest po sebi naprosto. Mikecin ističe da jedno, premda jest počelo svega, ovisi o svemu kojemu prethodi. Možemo zaključiti da on ne tumači zbor kao ono nezavisno jer mu je stalo do unutarnje povezanosti svega, ne dopuštajući da se išta izdvoji iz cjeline svega kao ono samo po sebi bivajuće. (…)

U posljednjem poglavlju, naslovljenu Govor zbora, izlaže se smisao zborenja kao govorenja, a potom i smisao glasovnog ritma koji je, za razliku od metričkog, svojstven Heraklitovim gnomama. Zbor kao počelo svega bivanja jest i u onome pojavnom i u onome nepojavnom, a od svega pojavnoga govor je najznačajniji način pojavljivanja zbora. Govor tako na najprimjereniji način nasljeduje zbor. Govoru ujedno pripada i slušanje govora. Tako se slušanje uspostavlja kao moć razabiranja onoga bezglasnog u onome oglašenom, u čemu Mikecin prepoznaje moć pažljivog osluhivanja. Mudra duša čovjeka u svemu pojavnom vidi ono nepojavno tako što je moćna u svemu oglašenom čuvati ono bezglasno te u svemu osluškivati obrat prvotne suprotnosti. (…)

Naposljetku bi se moglo reći da je knjiga pisana kao tihi nagovor na prisnost s onim mudrim. Prisnost s onim mudrim upravo je, kako to Mikecin ističe, učinila Heraklita filosofom. Stoga ova knjiga možda i nije toliko o Heraklitu, koliko o samu izvoru s kojega svaki istinski filosof crpe svoju moć. Što god da netko mislio o izvornom smislu filosofije, te kakvo god da stajalište zauzimao spram Heraklita, nitko ne može poreći da iz svakoga napisanog retka ove knjige izbija neuništivo povjerenje u filosofiju, koje na najljepši način svjedoči o naporu čuvanja istine svega bivajućeg. A stoga nije pretjerano reći da Mikecin više od toga da tumači Heraklita pokušava prodrijeti do iskona svega koji sebe sama putem Heraklita čuva. Približavajući se samu izvoru filosofiranja, tumačenje Heraklita on preokreće u vlastitu filosofiju.

ulomak iz Marko Tokić, Povratak u tamu – Heraklitova misao i izvor mudrosti, Vijenac 544., siječanj 2015.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s