pribor? (ulomci iz Martin Heidegger, Bitak i vrijeme i Graham Harman, Heidegger Explained)

Pribor je bitno nešto „zato-da…“. … U strukturi „zato-da“ leži upućivanje nečega na nešto. … Pribor odgovara svojoj priborskosti uvijek uslijed pripadnosti drugom priboru: pisaćem priboru, peru, crnilu, papiru, podlozi, stolu, svjetiljci, namještaju, prozoru, vratima, sobi. Te se „stvari“ nikada ne pokazuju najprije zasebno, da bi zatim kao suma Realnoga ispunjavale sobu. Prvo što se susreće, premda nije tematski [naime eksplicitno, op. ja] obuhvaćeno, jest soba, a ta opet ne kao nešto „između četiri zida“ u nekom geometrijskom prostornom smislu – nego kao stambeni pribor. Prije njega već je otkrita cjelina pribora.

Ophođenje, uvijek primjereno priboru, u kojemu se pribor jedino i može pokazati u svojem bitku [u onome kako on jest, op. ja], na primjer zabijanje čekićem, ne shvaća to biće kao neku stvar koja se pojavljuje… Samo zabijanje … je usvojilo taj pribor tako da ne može primjerenije. U takvom upotrebljavanju ophođenje se potčinjava onome ”zato-da”, koje konstituira svaki pojedini pribor; što se manje u tu stvar čekić samo zuri [kao u neku ”pojavu”, op. ja], što se ona ornije upotrebljava, to izvornijim biva odnos prema njoj, to je neskrivenije susrećemo kao ono što jest, kao pribor. Samo zabijanje otkriva jednu specifičnu ”spretnost” čekića. Tu vrstu bitka pribora [odnosno način na koji jest pribor, op. ja] u kojoj se on otkriva sam od sebe nazivamo priručnost. Ni najoštrije puko-gledanje-u kako god sazdani izgleda ne može otkriti ono priručno. Pogled što samo ”teorijski” gleda u stvari odriče se razumijevanja priručnosti. Ali upotrebljavajuće ophođenje nije slijepo, ono ima svoj vlastiti način gledanja koji vodi baratanje i podaje mu njegovu specifičnu sigurnost. Ophođenje s priborom potčinjava se raznovrsnosti uputa onoga ”zato-da”. …

Osebujno je kod najprije priručnoga to da se ono u svojoj priručnosti takoreći povlači, upravo kako bi bilo zapravo pri ruci. Ono pri čemu se svakidašnje ophođenje zadržava najprije čak i nije samo oruđe – nego je djelo, ono što svaki puta treba napraviti… Djelo nosi cjelinu upute, unutar koje se susreće pribor.

Djelo što ga treba napraviti kao ono čemu kojemu služi čekić, blanja, igla – također pripada vrsti bitka pribora. Cipela, koju valja napraviti je ”za” nošenje, dogotovljeni sat služi ”za” očitavanje vremena. …

U djelu ujedno leži uputa na ”materijale”. Ono je upućeno na štavljenu kožu, konac, i slično. Štavljena je koža pak napravljena od krzna. Ono se skida sa životinja što ih uzgajaju drugi. Životinje se također pojavljuju unutar svijeta i bez uzgoja pa se i kod takvih ono stvara, na izvjestan način samo od sebe. U okolnom svijetu biva, prema tome, pristupačan i skup bića koja su, sama po sebi potrebita obrade, uvijek već pri-ruci. Čekić, kliješta, čavao – sastoje se od čelika, željeza, rude, kamena, drveta. U upotrijebljenom je priboru putem upotrebe suotkrita ”priroda”…

Ali prirodu sada ne valja razumjeti kao nešto tek postojeće… Guštara jest šuma, brdo kamenolom, voda vodna snaga, vjetar jest ”vjetar u jedrima”. … Njenu vrstu bitka kao priručnu moguće je i zanemariti, ona sama može biti otkrivena i u svome suštom postojanju. Ali i takvom otkrivanju prirode ostaje opet skrivenom priroda kao ono što ”snuje i kuje”, što nas obuzima, plijeni kao krajolik. Bilje botaničara nije cvijeće s Rajne, geografski fiksiran ”izvor” neke rijeke nije ”vrutak iz njedara Zemlje”. …

Priručnost … ne smije biti razumljena kao puka karakteristika ovisna o shvaćanju, kao da ”bićima” koja najprije susrećemo bivaju podmetnuti takvi ”aspekti”, kao da bi neka prije svega po-sebi postojeća svjetska tvar bivala na taj način ”subjektivno obojena”. Tako usmjerena interpretacija previđa da bi ta bića morala biti prije toga razumljena i otkrita kao neko sušto postojeće koje bi u slijedu otkrivajućeg i prisvajajućeg ophođenja sa ”svijetom” trebalo imati prvenstvo.

ulomak iz Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, 1985., str. 77.-80., preveo: Hrvoje Šarinić, izvornik: Martin Heidegger, Sein und Zeit (1927)

---

Stvari nisu puko prisutne, pred-meti u okolišu … – bilo prisutne za ljudsku svijest, bilo fizički prisutne u svemiru… – nego se obično susreću kao pribor. Najčešće tu-bivanje susreće bića koja nisu pred-meti, nego su pri-ručna. Tu-bivanje obično ne bulji u stvari, niti ih teorijski analizira, nego ih upotrebljava i podrazumijeva. U bilo kojem trenutku većina nas ne misli o stolici na kojoj sjedi, podu koji je podržava, čvrstom tlu ispod poda, kisiku kojeg dišemo, ili srcu i bubrezima koji nas održavaju živima. Te stvari podrazumijevamo i usmjeravamo pažnju drugdje. Nema nečega takvoga kao što je ”jedan” pribor, budući da je sav pribor pridružen drugom priboru u jedno divovskom sustavu odnošenja. Kuća se odnosi na loše vrijeme i na potrebu tu-bivanja da se ne smoči; potreba da se ne smoči odnosi se na naše medicinsko znanje; to se nadalje odnosi na naš strah od bolesti i na ambicije koje bi ostale neispunjene ranom smrću. Broj međusobnih odnosa pribora je beskonačan, i sav pribor čini neku jedinstvenu cjelinu. Da bi bila to što jesu, oruđa se moraju povući iz vidljivosti. Vanjski izgled neke stvari ne pruža nam razumijevanje priručnosti stvari – oruđa nisu za gledanje, budući da se obično prešutno oslanjamo na njih.

Nadalje, značenje bića nije izumljeno od tu-bivanja u redovničkom samotništvu: pribor uvijek pripada nekom javnom svijetu. Za neke ljude sumrak se odnosi na mir nakon dugog teškog dana, dok za druga tu-bivanja on znači kraj posta tijekom Ramazana. Priručnost pribora ono je što najprije susrećemo; to nije nešto što unosimo u stvari nakon što ih najprije  vidimo kao puke  fizičke hrpe. Zapravo, ono što najprije susrećemo jest svijet u cjelini, ne skupina razbacanih pojedinih stvari koje naknadno treba sabrati… – svi dijelovi svijeta su sjedinjeni u golemu mrežu značajnosti gdje se sve odnosi na sve ostalo.

Dakako, nije baš tako jednostavno. Svakako, pribor se obično skriva. Neupadljiv je i nenametljiv. Obično nas loš pribor navodi da ga često opažamo, kao kad je strop prenizak pa prečesto lupamo glavom u njega. Ali pribor ponekad ne funkcionira.  Auta se kvare; čekići se raspadaju…; tjelesni organi iznenada otkazuju. Upravo u tim trenutcima najčešće pribor postaje upadljiv i privlači našu pažnju. Također i u slučaju oruđa koje izgubimo: kad nam je auto ukraden, bus ne stigne, ili smo zametnuli cipele dok krećemo na posao, to su primjerci pribora koji više ne služe, ali tim glasnije objavljuju svoju stvarnost.

Svi takvi slučajevi čini oruđa prisutnima. No, to ih ne čini čisto pred-metnima, budući da su i dalje duboko upleteni u svijet značenja: polomljeni čekić ili razbijeni prozor sad nas gnjave kao primjerci pribora koji je otkazao i kojeg bismo se rado riješili. Ali normalno se bića svijeta ne objavljuju na taj način. To nije tek negativno svojstvo, nego pozitivno budući da oruđe nešto obavlja upravo onda kad se ne objavljuje. Ova briljantna analiza oruđa je možda najveći trenutak filosofije 20. stoljeća. Njena je prvenstvena meta očito Husserl. Ono što dolazi prvo nisu fenomeni koji se pojavljuju svijesti. Fenomeni su tek rijetki slučajevi vidljivih stvari koje izranjaju iz pretežne šutnje pozadine pribora.

ulomak iz Graham Harman, Heidegger Explained, 2007, str. 62.-63. i 45., preveo: ja