Sokratova potraga za iskonom prakse, teorije i poiesis-a? (ulomak iz Despotova predavanja (1969-71))

Sokrat je pošao prvo političarima, ali ne bilo kojem političaru, prvom namjerniku, nego k onima … za koje se smatralo da najbolje znaju to kako se politički život mora organizirati. Ovo “najbolje znaju”  nije nikakav izvanjski superlativ, nego pogađa ili intendira barem ono da Sokrat hoće reći da je razgovarao sa samom mogućnošću politike u povijesti, a ne s nečijim predodžbama o politici. U tom razgovoru sa samom mogućnošću politike, s politikologijom kao znanošću i vještinom koja zna što se od politike ili od prakse (to je ovdje jedno te isto!) uopće može učiniti, u razgovoru s biti politike, dakle διάλογος s njom, uviđa da politika zna sve što se smije, što je dozvoljeno, što spada u ius i pravo; s druge strane, isto tako dobro zna sve što treba činiti (to je moralni aspekt politike). Ovo što se smije činiti, taj pravni aspekt, i ovo što treba da se čini, taj moralni aspekt političara onda kad su odista političari, jest ono isto što i Sokrat zna ukoliko razborito misli. Naime, nema takvog čovjeka koji ima razbora, koji je kao praktičko biće u povijest uronjen, a koji ne bi kao čovjek znao što je dozvoljeno, a što nije, što bi trebalo biti a što ne bi trebalo biti. Ova relacija između dozvoljenog i između trebanja je unutarpovijesna, puko praktička, puko politička relacija; a ono do čega je Sokratu stalo, ono što Sokrat hoće znati nije to kako provoditi neku praksu, zbog čega ju provoditi u smislu unutarpovijesnih ciljeva, da li se smije ili ne smije, jer je to na koncu konca sve samo po sebi razumljivo, nego je Sokratovo pitanje u tome: radi čega uopće ima prakse, radi čega uopće ima politike, što je zapravo ideja, što je svrha političkog djelovanja, platonovski rečeno: što je ono dobro kojem svaka politika mora težiti ukoliko hoće u sebi biti smislena? Ovo dobro nije ništa moralno ni etičko (to se samo po sebi razumije!), nego je ono što daje čvrstinu nečemu da bude nešto smisleno. To dobro (τό ἀγαθόν) ili ideja dobroga, koja mora u politici i praksi biti prisutna ukoliko politika i praksa hoće biti nešto istinsko, nitko – to Sokrat ustanovljava kroz διάλογος– od političara, od politikologa, od onih koji se logički politikom bave, tj. od onih koji  ostaju  unutar čiste mogućnosti politike kao takove, ne vidi, ne uviđa niti ne može kao čisti političar i kao čisti politikolog, kao čisti praktičar uvidjeti. Razlika između  političara u njihovoj mogućnosti i Sokrata, koji s njima dijeli znanje unutar njihove mogućnosti, sastoji se u tome da političari kao političari ne znaju ideju dobroga spram koje bi svaka politika morala težiti i ujedno niti ne znaju da ne znaju tu ideju, dok Sokrat, znajući sve ono što političari znaju, isto tako ne zna, baš kao i oni, najvišu ideju kojoj bi svaka politika morala služiti, ali zna da to ne zna. Ovo Sokratovo znanje neznanja unutar mogućnosti povijesno-političke prakse jest ono što ga diferira, razlikuje od svake moguće, a ne od svake zbiljske, politike. Politika kao takova jest za njega nešto što iziskuje neko više utemeljenje, jedan dublji korijen, jedno sidrište koje Platon onda označuje kao ideju dobroga, iz koje dolazi i iz koje proizlazi svaki mogući smisao kako moguće, tako i zbiljske povijesne prakse. Na taj način uvidjevši, unutar sfere prakse ili politike, da je mudriji od svakog političara po njegovoj mogućnosti – utoliko jer zna da ne zna – da se u politikologiji ne zna ideja dobrote, Sokrat ide dalje i raspituje se kod pjesnika, ποιηταὶ. U Sokratovu razgovoru s pjesnicima nije riječ o tome da Sokrat razgovara s boljim ili lošijim pjesnicima, s nekim koji je više ili manje talentiran, koji je bolje ili lošije prikazao bogove. Sokrat uzima u obzir samo ono što je najpoznatije i najbolje. I tu opet imate … pretenziju da razgovara, da dijalog vodi sa samom mogućnošću pjesništva, dakle da ne unese nešto izvana u taj dijalog, da ne donese neki svoj sud … pred pjesništvo i na pjesništvo, kako bi onda pod pretpostavkom tog unaprijed donesenog suda razgovarao o pjesništvu, nego pušta da pjesništvo samo izađe na vidjelo u svojoj unutrašnjoj mogućnosti, dakle u onom što ono može biti. U takvoj jednoj pretenziji Sokrat ustanovljuje sljedeće: ukoliko bi se radilo o talentu, ukoliko bi se radilo o nadahnuću ili nečem drugom, da bi se tu moglo naći razlika između njega i idealnih grčkih pjesnika, da on sam po sebi kao taj dotični živi čovjek možda nije dorastao tome da pjesnikuje na isti način poput velikih pjesnika Grčke. Ali ono što Sokrat uviđa jest to da pjesništvo kao takovo, utoliko ukoliko je teologija, ne smjera na bit bogova, ne iznosi na vidjelo esenciju, ono što bogove čini bogovima, nego prikazuje samo ono izvanjsko božanskoga, prikazuje samo djela bogovska, život bogova, nepodopštine i velike poduhvate božje, ostaje dakle na površini, u onom izvanjskom, u onom što je Platon označio tehničkim terminom privid i ne pogađa ono što svakoga boga, bez obzira da li to bio Zeus ili Atena … upravo čini bogom. Pjesništvo kao teologija koja se realizira u povijesti, bilo naravnim darom, bilo entuzijazmom (u onom visokom smislu u kojem je entuzijazam prisutnost boga u pjesniku, dakle da bog sam progovara kroz pjesnika), to pjesništvo tako idealno uzeto ostaje u božanskom prividu utoliko jer, nadahnjujući se samo onim kako se bog pokazuje (φαίνεισθαι) … ostaje samo u fenomenu. Pjesništvo, ukratko, ne pogađa ideju božju. … Sokrat, dakle, zna da  utoliko ukoliko je unutarpovijesni pjesnik, on ili netko drugi, da utoliko ne može biti istinski teolog, da ne može pred sebe i pred druge na vidjelo iznijeti istinu boga. Budući da je Sokratu upravo samo do istine stalo, a ne do privida, budući da zna da poezija ili pjesnikovanje ostaje samo u sferi privida, to se Sokrat razlikuje od pjesništva kao takovog samo po tome što zna da u povijesnoj pjesničkoj produkciji ideja kao ideja boga nije prisutna. To znanje neznanja … jest ono što razlikuje Sokrata od pjesništva kao takovog. Nakon politike i nakon pjesništva (pjesništvo kao teologija ovdje stoji na mjestu teorije u svom najvišem mogućem obliku, dakle na mjestu teorije kao teologije), nakon političara i nakon ovih teologa, Sokrat ide k onima koji se u Apologiji označavaju kao χειρoτέχναι. To je, jednostavno rečeno …, svijet takozvanih proizvođača; moderno rečeno, to je svijet rada, svijet industrije, svijet produkcije, svijet tehnike u užem, strožem, ovom modernom smislu. U dijalogu s tim svijetom rada, također uzetim u njegovoj mogućnosti, …  Sokrat uviđa da ono što mogu … svi ti vještaci ili tehničari (koji još i danas spadaju u taj svijet materijalnog bogatstva, neposrednih potreba, sistema potreba, to su sve različiti nazivi; svijet ekonomije isto toliko znači, to je samo jedan aspekt toga istoga), ono što svi ti proizvoditelji u tom svijetu znaju i umiju to je – unutar diobe znanstvenog i tehničkog rada, da opet moderno kažemo – jedna određena vještina proizvođenja nečeg određenog. Sokrat tu, naravski, ne može konkurirati, i svaki postolar i svaki industrijalac, svaki tvorničar, svaki brodar, svaki stručnjak i specijalist u tom je smislu naravski mudriji od Sokrata ukoliko ima praktično znanje proizvođenja onoga što u toj produkciji proizvodi. … Razlika, dakle, između njih i Sokrata (koji bi mogao, kad bi htio, znati sve ovo po čemu su ti ekonomičari, proizvoditelji, dakle svjetovnjaci rada takoreći mudriji od njega) je to da, kad bi znao sve što oni znaju, ipak ne bi znao ono jedno jedino do čega mu je samo stalo, a to je: zašto uopće produkcija, zašto uopće proizvođenje, reproduciranje bića, čemu to da se bića ovog svijeta uvlače u  pogon produkcije, ponovno rađaju i uvijek iznova preporađaju, za kakve svrhe to služi, da li to samo za takozvane svakodnevne potrebe, samo za nekakve  ekonomske ciljeve, ma kakvi oni bili, ili to ima neku višu svrhu. Ekonomija kao ekonomija, produkcija kao produkcija, svijet rada kao takav ne postavlja sebi pitanje koje je ono dobro, koja je najviša svrha, nadradna,  nadproduktivna svrha radi koje uopće čitava produkcija postoji. Ukratko, svijet rada je slijep za ideju u smislu svrhe, u smislu cilja, onoga radi čega se cjelina proizvodi, ne ovaj ili onaj produkt, dakle: sljepilo za ideju dobrog i neznanje toga da  je slijep za ideju dobroga. Istovremeno, Sokratovo znanje o tome da on utoliko ukoliko bi pripadao takvom jednom svijetu ne bi znao ono do čega mu je jedino stalo, i da ujedno zna da se sa stanovišta povijesne produkcije ne može dotaknuti ono iskonsko ili ideja dobra, to samoznanje u neznanju jest ono što Sokrata razlikuje od cjeline svijeta produkcije.

Sokrat je tako onaj koji u obzoru povijesnih mogućnosti života kao prakse u njenom najvišem, dakle idealno mogućem  obliku, kao teorije u njenom najvišem obliku u vidu teologije, i kao proizvodnje u njenom najvišem obliku kao svijeta savršenog bogatstva (to je ono što mi moderno zovemo kapitalizam), Sokrat u sferi prakse, teorije i ποίησις -a zna da se u svim tim mogućnostima povijesnog življenja i znanja ne zna ono jedino do čega je jedino stalo, a to je ono iz čega povijest kao takova – ne samo praktička, ne samo teorijska, ne samo industrijska, nego povijest kao takova, neutralno spram takozvanih unutarpovijesnih epoha, svjetova, historijskih zgoda  itd. – potječe.

ulomak iz Despotova predavanja (1969-1971), Zagreb 2014., str. 339.-343.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s