Marx: (ne)proračunljivost rada? [revisited]

[Na ovome je mjestu prvotno stajao samo duži ulomak Yannisa Varoufakisa pod gornjim naslovom. No, budući da sam u međuvremenu izgubio tadašnje očekivanje da ću ubrzo točnije razumjeti temeljno proturječje o kojemu je govorio, odlučio sam naknadno promijeniti izvorni blog zapis tako da problematiziram ona pitanja koja su mi se pokazala kao problematična. Svakako bih pozdravio eventualnu raspravu koja bi mi mogla te probleme dalje razjasniti. Evo tog dijela Varoufakisovog teksta koji mi se sada čini problematičnim.]

[J]edno Marxovo otkriće mora ostati u središtu bilo koje korisne analize kapitalizma. To je otkriće još jedne binarne opreke … između dvije vrlo različite naravi rada: i) rada kao djelatnosti koja stvara vrijednost koju se nikada ne može unaprijed kvantificirati (pa ju je stoga nemoguće učiniti robom), te ii) rada kao količine (npr. broj radnih sati) koji je na prodaju i ima neku cijenu. To je ono što razlikuje rad od ostalih proizvodnih inputa, poput električne energije: njegova dvostruka, proturječna narav. Diferencijacija-proturječje koju je politička ekonomija zanemarila prije Marxa i koju srednjestrujaška ekonomija uporno odbija priznati još danas.

I električnu energiju i rad može se smatrati robom. Doista, i poslodavci i radnici bore se da rad učine robom. Poslodavci koriste svu dosjetljivost, svoju i svojih poslušnika koji upravljaju ljudskim resursima, da bi kvantificirali, mjerili i homogenizirali rad. U međuvremenu budući zaposlenici prolaze kroz rešeto tjeskobno pokušavajući da svoju radnu snagu učine robom, da napišu i preprave životopise kako bi sebe prikazali kao nositelje izračunljivih jedinica rada. I tu je kvaka. Ako radnici i poslodavci ikada uspiju učiniti rad u potpunosti robom, kapitalizam će propasti. To je uvid bez kojega se tendencija kapitalizma da stvara krize nikada ne može u potpunosti shvatiti i, također, uvid kojemu nitko nema pristup bez da se donekle izloži Marxovoj misli. (Yanis Varoufakis)

[Mada mi je to najprije izgledalo smisleno, naknadno sam shvatio da zapravo ne razumijem kako je ekonomska vrijednost električne energije ili bilo čega drugoga bitno više ili uopće drugačije izračunljiva od ekonomske vrijednosti ljudskog rada. I ne-radni „inputi“ su nesigurni – npr. u zemlji koja uvelike ovisi o hidroelektranama vrijednost električne energije ovisi i o notorno neprevidljivoj hirovitosti vremenskih prilika. Ili o cijeni nafte koja pak ovisi o podjednako nepredvidljivom političkom stanju na Bliskom Istoku.

Ono što doista ne uspijevam razumjeti, što mi pravo rečeno izgleda pogrešnim, jest Marxova radna teorija vrijednosti, na kojoj je valjda zasnovano i ovo razlikovanje između neproračunljivosti rada i navodne proračunljivosti ostalih „inputa“. Evo početka jednog popularnog prikaza te teorije.]

Kapital započinje jednostavnim pitanjem: što omogućava razmjenu jedne vrste robe za drugu? Kako je moguće da litra mlijeka košta jednako kao i primjerak dnevnih novina? Te dvije robe su različite i po načinu upotrebe i po karakteristikama. One su proizvedene na drugačije načine. Zašto su, onda, iste vrijednosti u novcu? Što je ono što ih povezuje?

Marx tvrdi da sve robe imaju dvije vrste vrijednosti. Prva je jednostavno upotrebljivost ili upotrebna vrijednost. ”Korisnost neke stvari čini tu stvar upotrebnom vrijednošću” piše Marx. ”No, tâ korisnost ne lebdi u zraku. Uvjetovana fizičkim svojstvima same robe, ona bez njega ne postoji.” Drugim riječima, ono što naše dvije robe imaju zajedničko zasigurno nije njihova upotrebna vrijednost. One imaju različita fizička svojstva i vrlo različite uporabe. Nije moguće čitati mlijeko ili piti dnevne novine.

Druga je vrsta vrijednosti razmjenska vrijednost, odnosno količina robe koju možemo dobiti za neku drugu robu. U našem primjeru, jedne novine se mogu razmijeniti za jednu litru mlijeka, te stoga imaju iste razmjenske vrijednosti. Razmjenska vrijednost nije refleksija upotrebne vrijednosti. Zrak koji dišemo je od enormne koristi jer bismo se ugušili bez njega, ali on nema nikakvu razmjensku vrijednost. Nevidljivi bombarder B-2 je za većinu ljudi od vrlo ograničene uporabne vrijednosti, ali ima iznimno veliku razmjensku vrijednost – vrijedi oko milijardu litara mlijeka.

Koje je porijeklo razmjenske vrijednosti? Znamo da kada odemo u trgovinu i razmijenimo novac za robu poput novinâ ili litre mlijeka uranjamo u nepreglednu mrežu društvenih odnosa koji su uključeni u proizvodnju navedenih roba. Marx ističe da sve robe imaju jedno važno zajedničko svojstvo: sve su proizvod određene količine ljudskoga rada. On tvrdi da ispod površine razmjenske vrijednosti leži nešto drugo, što naziva jednostavno “vrijednost”. Vrijednost robe ogleda se u količini rada utrošena za njezinu proizvodnju.

Ali što je točno vrijednost? Ako se vratimo analogiji spomenutoj u prethodnom poglavlju, ovdje je vrijednost apstrakcija koja igra ulogu koju gravitacija igra u Newtonovu sistemu. Ne možemo vidjeti, dotaknuti ili pomirisati gravitaciju. Ipak, taj nam koncept omogućuje da razumijemo zašto planeti kruže oko Sunca. Učinci gravitacije su stvarni, kao što zna svatko tko propadne kroz rudničko okno. (Joseph Choonara)

[Ova posljednja meni bliska analogija otkriva, čini mi se, i temeljnu pogrešku ovakvoga razmišljanja. Jer, kao što uz izračunljivu „razmjensku vrijednost“ navodno postoji i neka neizračunljiva naprosto „vrijednost“, analogno bi uz gravitaciju koju je moguće računati po formulama/zakonima fizike postojala i neka neizračunljiva naprosto „gravitacija“ ili „stvarna gravitacija“. Ali takvo što ne postoji. Gravitacija je upravo ona sila koju računamo po formulama. Nema, barem ne u fizici, još neke druge gravitacije iza te koju možemo mjeriti i računati. Ono vrlo stvarno propadanje kroz rudničko okno je izazvano upravo istom onom gravitacijom koja se pojavljuje u fizikalnim formulama.]

[Č]ak i kad bi nam neposredna intuicija omogućila spoznavanje istinske prirode sile po sebi, ona bi bila nedovoljna za utemeljenje mehanike. Ona bi štoviše bila potpuno beskorisna. Nije važno znati što sila jest, važno je znati mjeriti je.

Sve ono što nas ne nauči kako da je mjerimo jednako je tako beskorisno u mehanici kao što je subjektivan pojam toploga i hladnoga beskoristan fizičaru koji proučava toplinu. Taj se subjektivan pojam ne može prevesti u brojke, i prema tome, ne služi ničemu.  (Henri Poincaré)

[Isto tako ne vidim da u ekonomiji ima mjesta za neku neizračunljivu “stvarnu” vrijednost drugačiju od one koju nešto poprima na tržištu – „razmjenska vrijednost“ jest ekonomska vrijednost naprosto. Naravno, to ne znači da je ekonomska vrijednost ujedno jedina vrijednost – dapače, i postoje i trebaju postojati mnogi ne-ekonomski načini iskazivanja raznovrsnih vrijednosti.]

Marx je počesto optuživan da zanemaruje zakon ponude i potražnje koji, u ortodoksnom tumačenju konkurencije objašnjava promjene u razini cijena. Ustvari, Marx uviđa važnost zakona ponude i potražnje, ali shvaća da on sâm po sebi ne može objasniti vrijednost. U govoru iz 1865. on objašnjava:

Bili biste u potpunosti u krivu ako prihvatite da je vrijednost bilo koje robe u konačnici određena ponudom i potražnjom. Ponuda i potražnja ne reguliraju ništa drugo doli privremenu fluktuaciju tržišnih cijena. One će objasniti zašto tržišna cijena robe raste iznad ili pada ispod svoje vrijednosti, ali neće biti u stanju objasniti samu vrijednost. Pretpostavimo da se ponuda i potražnja uravnotežuju međusobno, ili kako kažu ekonomisti, pokrivaju jedna drugu. U trenutku kada ove suprotstavljene sile postanu jednake one se paraliziraju, i prestaju djelovati u jednom ili drugom smjeru. U trenutku kada se ponuda i potražnja uravnoteže jedna drugu, i prema tome prestanu djelovati, tržišna cijena robe podudara se s njezinom stvarnom vrijednošću, to jest sa standardnom cijenom oko koje tržišne cijene osciliraju.

(Joseph Choonara)

[I Marx smatra da je stvarna vrijednost jednaka tržišnoj, samo pri ravnoteži. Ali čime je drugo određena ta ravnoteža do ponudom i potražnjom? 

500px-Supply-and-demand.svg

Cijena P proizvoda određena je ravnotežom između proizvodnje za određenu cijenu (ponuda S) i želje onih s kupovnom moći za svaku cijenu (na dijagramu) (potražnja D). Dijagram pokazuje pozitivne promjene u potražnji od D1 do D2, rezultirajući povećanjem cijene (P) i prodanog količine proizvoda (Q).[1]

Dakle, jedini način da se odredi Marxova “sama vrijednost” je tako da se odredi razmjenska vrijednost u ravnoteži ponude i potražnje – i u tome slučaju je “sama vrijednost” upravo tržišna vrijednost. U svakom drugom slučaju, ta “stvarna vrijednost” bilo čega je neizračunljiva.]

Kako je Marksova teorija funkcionisala u praksi, pokazuje priča iz ex-Yu istorije koju mi je ispričao Kiro Gligorov za knjigu o „Ekonomskoj politici“. Elem, početkom pedesetih godina prošlog veka Gligorov je po nalogu Borisa Kidriča, tražeći najpogodniju ličnost za prvog glavnog urednika prvog ekonomskog nedeljnika u socijalističkoj Jugoslaviji, došao da razgovara sa Jašom Davičom koji je tada bio šef „zavoda za cene“. I tom prilikom je, svedoči KG, Jaša Davičo rekao sledeću stvar – koja ga je verovatno i kvalifikovala da se ubrzo nađe na predviđenoj poziciji. „Evo, moj posao“, rekao je dakle Davičo, „ja određujem kolika će biti cena hleba, ili krastavaca, a otkud ja to mogu da znam, ko je to proverio. Kapitalizam ima jedan zakon koji mi negiramo, a to je tržište, slobodna konkurencija“. (Mijat Lakićević)

[Ukratko, ta radna teorija vrijednosti kaže ovo:]

Vrijednost robe ogleda se u količini rada utrošena za njezinu proizvodnju. (Joseph Choonara)

Ljudski rad je izvor vrijednosti i određuje prosječne cijene stvari. To je poznato kao “radna teorija vrijednosti”. … Stvarnu vrijednost stvari diktira količina rada, strojeva i sirovih materijala upotrebljenih da ih se izradi – sve mjereno pomoću vrijednosti rada… (Paul Mason)

[No, to naprosto ne vidim. Svatko može smisliti dovoljno protuprimjera; evo nekoliko koji su ostali bez smislenog odgovora iz rasprava u kojima sam sudjelovao.

– Rudar kopa u potrazi za vrijednim metalom, svaki dan radi jednaki broj sati i ulaže jednaki trud i planiranje. Tri dana ne nalazi ništa vrijedno, četvrti dan nađe vrijedni metal. Kako količina rada objašnjava bezvrijednost onoga što je učinjeno u prva tri dana i vrijednost onoga što je učinjeno četvrtog dana? Nikako. Ali ponuda i potražnja to objašnjavaju bez problema – za onim što je iskopano prva tri dana ne postoji potražnja, za onim što je iskopano četvrtog dana postoji.

– Dva poljoprivrednika uzgajaju povrće na podjednako velikim i podjednako plodnim poljima uz podjednaki rad. Naiđe nevrijeme, jednome tuča uništi plodove, drugome ne uništi. Kako količina rada objašnjava bezvrijednost plodova jednoga i vrijednost plodova drugoga? Nikako. Ali ponuda i potražnja objašnjavaju lako. Možemo zamisliti i obrat, da nekim čudnovatim hirom tržišta uništeno povrće postane tražena roba – npr. na facebooku postane popularan izazov “pojedi tučom uništeno povrće” – u kojem slučaju onaj  dotad bezvrijedni rad odjednom postaje vrijedan. 

– U jednoj prodavaonici peciva pokraj srednje škole s većinom muškim učenicima zaposli se vrlo zgodna prodavačica, u konkurentskoj ne. Svi inputi osim izgleda prodavačice su jednaki, ali profit je daleko veći tamo gdje radi zgodna prodavačica. Kakve to veze ima s količinom rada? Nikakve. Ali ima s ponudom i potražnjom.

Ako je ta teorija tako slabo održiva kako meni izgleda, zašto i dalje ima stanovitu popularnost? Rekao bih da to počiva na slavnoj Marxovoj tezi da se ne radi o tome da se svijet spozna nego da se on promijeni. Ambicija te “teorije” uopće nije teorijska, spoznajna, nego aktivistička: ako ekonomska vrijednost počiva isključivo ili prije svega na radu, onda čak i dobronamjeran poslodavac zapravo “objektivno”, “sistemski” pljačka čak i zadovoljnog radnika. Izgleda mi da mnogi kojima je do promjene svijeta prihvaćaju tu “teoriju” ne zbog njene empirijske uvjerljivosti nego zbog pravedničkog pathosa kojega potiče.

Završit ću onim dijelom Varoufakisovog teksta koji mi je i dalje neproblematičan.]

Dva su politička pokreta u 20. stoljeću tražila korijene u Marxovoj misli, komunistički i socijaldemokratski. Pored svojih ostalih pogrešaka (i, zapravo, zločina) oba nisu uspjela, na svoju štetu, slijediti Marxovu uputu u ključnom pogledu: umjesto da prihvate slobodu i racionalnost kao svoje bojne pokliče i organizirajuće pojmove, odlučili su se za jednakost i pravdu, zavještajući pojam slobode neoliberalima. … Ne uspjevši provesti kritiku kapitalizma u terminima slobode i racionalnosti, što je Marx smatrao bitnim, socijaldemokracija i ljevica uopće dopustili su da neoliberali uzurpiraju zastavu slobode i spektakularno trijumfiraju u natjecanju ideologija. …

Marxova je … greška … bila njegova pretpostavka da se istina o kapitalizmu može otkriti u matematici njegovih modela. To je najgora usluga koju je mogao učiniti svome teorijskom sustavu. Čovjek koji nas je opremio ljudskom slobodom kao prvorazrednim ekonomskim pojmom; znanstvenik koji je uzdigao radikalnu neodređenost na njoj pripadno mjesto u političkoj ekonomiji; ista je ta osoba završila poigravajući se pojednostavljenim algebarskim modelima, u kojima su jedinice rada, naravno, potpuno kvantificirane, nadajući se protiv svake nade da će mu se u tim jednadžbama pokazati neki dodatni uvidi o kapitalizmu. …

Bio je, nemam sumnje, svjestan da prava ekonomska teorija mora poštivati zamisao da su pravila onog neodređenog i sama neodređena. U ekonomskom smislu to je značilo priznanje da tržišna snaga, a time i profitabilnost, kapitalista nije nužno svodiva na njihovu sposobnost da izvuku rad od zaposlenika; da neki kapitalisti mogu izvući više od određene skupine radnika ili iz određene zajednice potrošača iz razloga koji su izvan Marxove vlastite teorije.

Nažalost, to bi priznanje bilo jednako prihvaćanju da njegovi “zakoni” nisu nepromjenjivi. Morao bi bio priznati suparničkim glasovima u sindikalnom pokretu da je njegova teorija neodređena i, stoga, da njegove tvrdnje ne mogu biti jedinstveno i nedvosmisleno ispravne. … Tu odlučnost da ima potpunu, zatvorenu priču, ili model, konačnu riječ, to je nešto što ne mogu oprostiti Marxu. To se, na koncu, pokazalo odgovornim za mnogo pogrešaka i, još značajnije, autoritarnosti. (Yanis Varoufakis)


Literatura

Yanis Varoufakis, How I became an erratic Marxist, preveo: ja, članak na temelju predavanja održanog na 6. Subversive Festivalu u Zagrebu 2013.

Joseph Choonara: Vrijednost kod Marxa (2009)

Henri Poincaré, Znanost i hipoteza, Zagreb 1989., str. 85., prevela: Vlatka Crnković, izvornik: Henri Poincaré, La science et l’Hypothese (1902)

Mijat Lakićević: Marks i savremenost

Paul Mason, Postcapitalism (2015)

Oglasi

Jedna misao o “Marx: (ne)proračunljivost rada? [revisited]

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s