Marx: (ne)proračunljivost rada? (ulomak iz predavanja Yanisa Varoufakisa, How I became an erratic Marxist)

Marksistička tradicija … oblikovala je moje razmišljanje još otkad me kao dijete moj otac metalurg podvrgnuo utisku učinka tehnološke inovacije na povijesni proces. Kako je, primjerice, prijelaz iz brončanog u željezno doba ubrzao povijest; kako je otkriće čelika znatno ubrzalo povijesno vrijeme; i kako na siliciju zasnovane IT tehnologije prebacuju u višu brzinu društveno-ekonomske i povijesne diskontinuitete. … Dojmio me se Marxov očaravajući dar za pisanje dramatičnog scenarija ljudske povijesti, doista ljudskoga prokletstva koje je također prožeto mogućnošću spasa i autentične duhovnosti.

Marx je stvorio priču napučenu radnicima, kapitalistima, dužnosnicima i znanstvenicima koji su dramatis personae povijesti. Oni su se borili upregnuti razum i znanost da bi osnažili čovječanstvo, dok su, nasuprot svojim namjerama, oslobađali demonske sile koje su uzurpirale i potkapale njihovu vlastitu slobodu i ljudskost.

Ta dijalektička perspektiva gdje je sve trudno svojom suprotnošću, kao i poman pogled kojim Marx razabire mogućnost promjene u onome što se činilo da je najnepromjenljivija od društvenih struktura, pomogli su mi shvatiti velika proturječja kapitalističkoga doba. Razriješili su paradoks jednog doba koje proizvodi najdojmljivije bogatstvo i, u istom dahu, najupadljivije siromaštvo. … Glavni razlog zbog kojega se etablirano mnijenje ne uspijeva suočiti sa suvremenom stvarnošću jest taj da nikad nije razumjelo dijalektički napetu “zajedničku proizvodnju” dugova i viškova, rasta i nezaposlenosti, bogatstva i siromaštva, doista dobra i zla. Marxov tekst upozorava na te binarne opozicije kao izvore lukavstva povijesti.

Već u mojim prvim koracima u razmišljanju poput ekonomista palo mi je na pamet, a to vrijedi i danas, da jedno Marxovo otkriće mora ostati u središtu bilo koje korisne analize kapitalizma. To je bilo otkriće još jedne binarne opreke … između dvije vrlo različite naravi rada: i) rada kao djelatnosti koja stvara vrijednost koju se nikada ne može unaprijed kvantificirati (pa ju je stoga nemoguće učiniti robom), te ii) rada kao količine (npr. broj radnih sati) koji je na prodaju i ima neku cijenu. To je ono što razlikuje rad od ostalih proizvodnih inputa, poput električne energije: njegova dvostruka, proturječna narav. Diferencijacija-proturječje koju je politička ekonomija zanemarila prije Marxa i koju srednjestrujaška ekonomija uporno odbija priznati još danas.

I električnu energiju i rad može se smatrati robom. Doista, i poslodavci i radnici bore se da rad učine robom. Poslodavci koriste svu dosjetljivost, svoju i svojih poslušnika koji upravljaju ljudskim resursima, da bi kvantificirali, mjerili i homogenizirali rad. U međuvremenu budući zaposlenici prolaze kroz rešeto tjeskobno pokušavajući da svoju radnu snagu učine robom, da napišu i preprave životopise kako bi sebe prikazali kao nositelje izračunljivih jedinica rada. I tu je kvaka. Ako radnici i poslodavci ikada uspiju učiniti rad u potpunosti robom, kapitalizam će propasti. To je uvid bez kojega se tendencija kapitalizma da stvara krize nikada ne može u potpunosti shvatiti i, također, uvid kojemu nitko nema pristup bez da se donekle izloži Marxovoj misli. …

Svaka ne-marksistička ekonomska teorija koja tretira ljudske i ne-ljudske proizvodne inpute kao međusobno razmjenjive pretpostavlja da je dehumanizacija ljudskog rada dovršena. Ali, ako bi ikad mogla biti dovršena, ishod bi bio kraj kapitalizma kao sustava koji je u stanju stvoriti i distribuirati vrijednosti. Za početak, to društvo dehumaniziranih automata nalikovalo bi mehaničkoj uri punoj zupčanika i opruga, svaki sa svojim jedinstvenom funkcijom, koji zajedno stvaraju neko “dobro”: mjerenje vremena. Ipak, ako to društvo ne bi sadržavalo ništa osim drugih automata, mjerenje vremena ne bi bilo neko “dobro”. To bi sigurno bio “output”, ali zašto neko “dobro”? Bez pravih ljudi koji bi iskusili funkciju sata ne može biti nečega poput “dobrog” ili “lošeg”.

Ako kapital ikad uspije, kao što stalno pokušava, rad kvantificirati, a potom ga u potpunosti učiniti robom, to će također iz rada istisnuti onu neodređenu, tvrdoglavo ljudsku slobodu koja omogućuje stvaranje vrijednosti. Marxov briljantan uvid u bit kapitalističkih kriza je upravo to: što je kapitalizam uspješniji u pretvaranju rada u robu, to je manja vrijednost svake jedinice outputa koji se proizvodi, to niža stopa dobiti i, u konačnici, to bliža sljedeća recesija gospodarstva kao sustava. Taj prikaz ljudske slobode kao ekonomske kategorije jedinstven je u Marxa, što omogućuje jedno izrazito dramatično i analitički razborito tumačenje sklonosti kapitalizma da iz ralja rasta klizne u recesiju, čak i depresiju.

Kad Marx je pisao da je rad živa, oblikotvorna vatra; prolaznost stvari; njihova vremenitost; doprinio je više od bilo kojeg ekonomista ikada našem razumijevanju akutnog proturječja utkanog u DNA kapitalizma. Kad je portretirao kapital kao

… silu kojoj se moramo podčiniti … koja razvija kozmopolitsku, univerzalnu energiju koja probija svaku granicu i svaku vezu i samu sebe postavlja kao jedinu politiku, jedinu univerzalnost, jedinu granicu i jedina vezu,

on je naglašavao stvarnost da se rad može kupiti tekućim kapitalom (tj. novcem), u svome robnom obliku, ali da će uvijek nositi sa sobom jednu volju neprijateljski raspoloženu spram kapitalističkog kupca. No, Marxova tvrdnja nije samo psihološka, filosofska ili politička. On je, naprotiv, pružio izvanrednu analizu zašto u trenutku u kojem rad (kao izračunljiva djelatnosti) odbacuje ovo neprijateljstvo, on postaje sterilan, nesposoban proizvesti vrijednost. … Kapital nikada ne može pobijediti u borbi da pretvori rad u beskonačno elastični, mehanizirani input, bez da sam sebe uništi. To je ono što ni neoliberali ni keynesijanci neće nikada shvatiti.

Kad bi cijela klasa najamnih radnika bila poništena strojevima, kako bi strašno bilo za kapital, koji, bez najamnog rada, prestaje biti kapital! …

Dva su politička pokreta u 20. stoljeću tražila korijene u Marxovoj misli, komunistički i socijaldemokratski. Pored svojih ostalih pogrešaka (i, zapravo, zločina) oba nisu uspjela, na svoju štetu, slijediti Marxovu uputu u ključnom pogledu: umjesto da prihvate slobodu i racionalnost kao svoje bojne pokliče i organizirajuće pojmove, odlučili su se za jednakost i pravdu, zavještajući pojam slobode neoliberalima. Marx je bio odlučan: problem s kapitalizmom nije to da je nepravedan, nego to da je iracionalan, jer povremeno osuđuje cijele generacije na gubitak i nezaposlenost, te čak pretvara kapitaliste u tjeskobom gonjene automate koji žive u stalnom strahu da će, ne učine li svoje ljudske bližnje u potpunosti robom tako da učinkovitije služe akumulaciji kapitala, prestati biti kapitalisti. Dakle, ako se kapitalizam pokazuje nepravednim to je zato što zarobljuje svakoga; on troši ljudske i prirodne resurse; u istoj proizvodnoj liniji koja izbacuje izvanredne uređaje i dojmljivo bogatstvo, također proizvodi duboko nezadovoljstvo i krize.

Ne uspjevši provesti kritiku kapitalizma u terminima slobode i racionalnosti, što je Marx smatrao bitnim, socijaldemokracija i ljevica uopće dopustili su da neoliberali uzurpiraju zastavu slobode i spektakularno trijumfiraju u natjecanju ideologija. …

Marxova je … greška … bila njegova pretpostavka da se istina o kapitalizmu može otkriti u matematici njegovih modela. To je najgora usluga koju je mogao učiniti svome teorijskom sustavu. Čovjek koji nas je opremio ljudskom slobodom kao prvorazrednim ekonomskim pojmom; znanstvenik koji je uzdigao radikalnu neodređenost na njoj pripadno mjesto u političkoj ekonomiji; ista je ta osoba završila poigravajući se pojednostavljenim algebarskim modelima, u kojima su jedinice rada, naravno, potpuno kvantificirane, nadajući se protiv svake nade da će mu se u tim jednadžbama pokazati neki dodatni uvidi o kapitalizmu. …

Bio je, nemam sumnje, svjestan da prava ekonomska teorija mora poštivati zamisao da su pravila onog neodređenog i sama neodređena. U ekonomskom smislu to je značilo priznanje da tržišna snaga, a time i profitabilnost, kapitalista nije nužno svodiva na njihovu sposobnost da izvuku rad od zaposlenika; da neki kapitalisti mogu izvući više od određene skupine radnika ili iz određene zajednice potrošača iz razloga koji su izvan Marxove vlastite teorije.

Nažalost, to bi priznanje bilo jednako prihvaćanju da njegovi “zakoni” nisu nepromjenjivi. Morao bi bio priznati suparničkim glasovima u sindikalnom pokretu da je njegova teorija neodređena i, stoga, da njegove tvrdnje ne mogu biti jedinstveno i nedvosmisleno ispravne. … Tu odlučnost da ima potpunu, zatvorenu priču, ili model, konačnu riječ, to je nešto što ne mogu oprostiti Marxu. To se, na koncu, pokazalo odgovornim za mnogo pogrešaka i, još značajnije, autoritarnosti.

ulomak iz Yanis Varoufakis, How I became an erratic Marxist, preveo: ja, članak na temelju predavanja održanog na 6. Subversive Festivalu u Zagrebu 2013.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s