Barbarićev uvod u Nietzscheovu misao? (ulomak iz recenzije Lade Žigo, Veličanstveno suzvučje trenutka)

Malo je filosofa koji su istodobno oštri mislioci i dobri stilisti – mnogi, zapleteni o vlastitu misao i njezine varijacije, često grade neprohodne ili zamršene sintakse, pa time filosofiju, inače tešku „nauku“, čine još nedostupnijom. S Damirom Barbarićem to nije slučaj – njegova najnovija knjiga Veliki prsten bivanjaUvod u Nietzscheovu misao primjer je kako se mreža filosofijskih misli može predočiti jasnim, jezgrovitim rečenicama (jasnim, dakako, znalcima filosofije) i kako interpretator (u ovom slučaju Barbarić) može čak usustaviti i „rasute“ sustave (Nietzsche nikada dokraja nije sustavno zaokružio svoju filosofiju) i razriješiti dvojbe i paradokse koje tuđa filosofija u sebi nosi. Upravo je čitljivost knjige, jasan slijed misli, veliki korak naprijed u razumijevanju Nietzschea koji je, nažalost, u širim krugovima besramno banaliziran filosof…

Usto ova lijepo napisana knjiga otklanja zabludu o nekom „mračnom“ filosofu; naprotiv, malo je koji filosof, poput Nietzschea, završio svoj svijet („prsten bivanja“) gotovo emfatičkom odom životu, ljubavlju spram svega što biva, slavljenjem trenutka, uzdizanjem pojedinca do „velikih trenutaka veličanstvenog sazvučja“. Tako ono „vječno vraćanje istog“ nije tek monotono ponavljanje, nego svojevrsna „sreća kruga“ u kojem svatko može postati plesačem i zaplesati svoje životno, ljudsko kolo. Dakako, da bi se razumio taj himnički odnos spram života, valja krenuti od početka, od Nietzscheova zahtjeva da se, prije svakoga filosofiranja, prevrednuju sve vrijednosti klasične metafizike.

Damir Barbarić … u svojoj knjizi sabrao je tri eseja o Nietzscheu, izvorno napisana na njemačkom jeziku: Kompleksi zbivanjaZrcalna slika oka i Sreća kruga. Ono što je novo u izučavanju Nietzschea jest autorovo temeljito prebiranje po bilježnicama Nietzscheove ostavštine i po pismima prijatelja, gdje je pronašao mnoštvo „poveznica“ kako bi filosofiju toga genija, što je počesto umjetničkim zanosom i aforističkim stilom „zamagljivao“ sustavnost svoje filosofije, konačno zaokružio, učinio jasnijom. Drugim riječima, Barbarić je nastojao „domisliti“, proučiti, povezati iliti „imenovati“ ono što sam Nietzsche, s „dionizijskim“ strastima i oprekama svoje duše, za života nije stigao.

lada-zigo

Lada Žigo (1970.)

S obzirom na to da se ovdje ne možemo upustiti u sve dvojbe i podrobne analize u odmrsivanju klupka Nietzscheove filosofije, pokušajmo, kako i sam podnaslov knjige kaže, zaokružiti uvod u njegovu misao.

Friedrich Nietzsche … je odbacio sve pretpostavke klasične metafizike – supstanciju, bitak, stvar po sebi, pa i logičke sudove. … [V]jerovanje u istost, odnosno jednakost čovjek je naslijedio iz razdoblja nižih organizama (tako je biljci sve vječno, mirno, izjednačeno). Tek čovjek diferencira stvari, isključivo u svom subjektivnom odnosu spram svijeta (npr. po osjećajima ugode ili neugode), a ono što nam stvara privid istine jest pamćenje kao „grubi organ“ – ono uspoređuje sadašnje slučajeve s prošlima i izvodi varljive zaključke o istom i trajnom. Svijet tako u Nietzschea ne postoji sam po sebi, nego ga čovjek, zahvaljujući stvaralačkoj biti svoje duše, sam stvara, konstruira – vazda ostajemo uronjeni u carstvo iluzija i slika (jer dohvaćamo tek površnost života), sami dovodimo stvari u forme i ritmove, pa je čitav naš život zapravo tek predočeni život. Svijet je vječno, beskonačno bivanje sa svim mijenama i preobrazbama koje intelekt ne može dohvatiti, a da nas ne bi odnijeli svi ti valovi neprestano bivajućeg, da nas dinamika bivanja ne bi dezorijentirala, naša svijest sama unosi u sve nešto mirno i postojeće. Naše pamćenje tako poistovjećuje slično sa sličnim, vrijeme percipiramo tako da poimamo samo točke „sada“, plohe i tijela naš intelekt konstruira slaganjem mnoštva istovrsnih točaka u prostoru itd.

Nietzsche, dakle, ukida bitak i svodi sve na bivanje kao beskonačno vrijeme, a ono što bivanje pokreće jest sila – u svakom je trenutku ona nova, drukčija, pa je svaki trenutak stvaralački trenutak. Prava zbilja neprestano je kretanje, stalna mijena – kvantum sila sad raste, sad pada i odatle stalno zbivanje kao neprekidna borba kvantuma sila. Tu silu Nietzsche naziva i voljom koja uvijek „vuče“, teži kretanju, nadvladavanju – cijeli život jest zapravo težnja, grananje volje.

Nietzsche spominje „novu koncepciju svijeta“; definira svijet kao dionizijski, kao vječno stvaranje u kojem u svakom trenutku svijet iznova nastaje i iznova biva uništen. Spomenuta sila je nepostojeća narav svijeta, vječna igra silnica i valova, odnosno pjesnički bismo mogli reći – svijet je vazda uzburkano more s naglim plimama koje ga mijenjaju i onda ga vraćaju u stanje potpune oseke. Takav se svijet pokazuje samo najmoćnijima, najjačima, iznimnim ljudima što u sebi nose čaroliju boga Dioniza, onim ljudima koji se mogu snagom duha uspeti do nadčovjeka. Logički gledano, ta mistična dvostruka požuda boga Dioniza – stvaranje i razaranje, hod naprijed i hod unatrag, ne dopušta bivanju da se razvija linearno, pa nema cilja, nema svrhe, nema onda ni dobra ni zla. Taj čaroban, neimenovani svijet Nietzsche naziva i kaosom (stalnom igrom sila), ali mu ipak daje smisao kada ga na koncu naziva prstenom – bivanje naprijed i unatrag jest prsten prstenova što se vazda okreće oko sebe, krug koji se uvijek ponovno vraća.

U takvoj prirodi kao stalnom tijeku nema granica, veličina, likova… kako onda čovjek spoznaje svijet?

Sav svijet koji vidimo tek je zrcalna slika našega oka, samo je mišljenje zapravo slikovni život. Oko „zaustavlja“ neprestani tijek, ono beskonačno svodi na mjere, veličine i granice. Naš um dohvaća samo „vanjske“ forme. Ta slikovno-pjesnička tvorba svijeta (kao svojevrsna iluzija formi, granica, likova, koje stvaramo spomenutim povezivanjem nepomičnih točaka) treba nam da nas ne bi odnijeli začudni, moćni valovi dubinskoga, unutarnjeg bivanja, da ne bismo izgubili „kontrolu“ nad svijetom i životom.

No kako je svijet vječno kruženje, prsten, igra naprijed-natrag, pa će sve prošlo iznova doći, a sve buduće već je bilo, postoji opasnost da se sve svede na užas istovrsnoga bezdana. Ako sve vječno kruži i ponavlja se, nema ciljeva, svi trenuci postaju jednakovrijedni, bivanje postaje strašnom monotonijom, ukidaju se sve različitosti. Kako bi riješio taj paradoks vječnoga kruga koji na koncu vodi u jednakost, pa i besmislenost svega, Nietzsche zaključuje da treba osvijestiti u bivanju trenutak, pa uzdiže njegovu neiscrpnu puninu. Ako svaka pojedinačnost bude obdarena ljubavlju, sve što biva dobit će smisao, a vječno ponavljanje istoga postat će božanska sreća kruga.

Iako Nietzscheova metafizika nije manje sustavna od drugih (kako Barbarić ističe već na početku knjige), činjenica je da vječni valovi bivanja i dionizijska stvaralačka sila više pogoduju pjesničko-misaonim uzletima negoli logičkoj sustavnosti (i sam je Nietzsche priznao da je jezik nemoćan pred filosofijom, da za nespoznatljivo ne postoje ni jasne riječi, pa se svjesno odao „magičnosti“ jezika, kao što je i sam krug bivanja mističan). Stoga Nietzsche u umjetničkom izražavanju vidi puninu filosofije i života.

Damir Barbarić vodi nas putovima Nietzscheovih misli postupno, strpljivo i sažeto; razlaže tezu po tezu, misao po misao, pomno i jezgrovito gradi i širi Nietzscheov svijet da bi nam ga u detalje pojasnio i zaokružio. Knjiga je vrijedna ne samo čitanja nego je, zbog izvrsna stila (jasnoće izražavanja misli) vrijedna, bez dvojbe, svake pohvale.

ulomak iz Lada Žigo, Veličanstveno suzvučje trenutka, recenzija u Vijencu

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s