Nietzsche o identitetu? (ulomak iz Damir Barbarić, Veliki prsten bivanja)

Da bi pokazao da su najvažnije metafizičke pretpostavke tijekom povijesti postupno nastajale, Nietzsche najprije logiku i logički sud svodi na elementarne funkcije organskog života. Bit suda, kao prvog stupnja onog logičkog, je vjerovanje. No u temelju svakog vjerovanja je “osjećanje ugodnog ili bolnog u odnosu na subjekt koji osjeća”. Shvaćen kao vjerovanje, sud prema svojoj biti nije različit od osjećanja kao elementarnog načina bitka organskog. “U svojoj najnižoj formi” sud zapravo nije drugo do “novo, treće osjećanje, kao rezultat dvaju prethodnih, pojedinačnih osjećanja”. Međutim, osjećanje uopće nema posla s objektivnom istinom stvari. Naprotiv, subjektivna jednostranost i nužno perspektivističko skraćenje onoga što se osjeća upravo je sama njegova bit.

Nas organska bića izvorno na stvari ne zanima ništa do njezin odnos spram nas s obzirom na užitak i bol. Između momenata u kojima postajemo svjesni tog odnošenja, dakle između stanja osjećanja, leže momenti mirovanja, neosjećanja: tu je svijet i svaka stvar za nas lišena interesa, na njoj ne primjećujemo nikakvu promjenu.

Odatle Nietzsche izvodi odvažnu hipotezu o svim stupnjevima organskog koji prethode čovjeku, pa čak i o vjerojatnom početnom stanju organskog uopće:

Biljci su obično sve stvari mirne, vječne, svaka stvar je samoj sebi jednaka. […] Pradavno vjerovanje svega organskog od početka je možda čak  to da je sav ostali svijet jedno i da je nepomičan.

Stoga treba pretpostaviti da početna organska bića, koja još uopće nisu diferencirana ili su samo malo diferencirana, najprije ne vide “ništa do uvijek ono jednako”. Tek s početkom vlastita diferenciranja, naime kad u njima “postanu zamjetljivi različiti podražaji ugode i neugode”, dolaze ona do toga da postupno razlikuju supstancije različite od samih sebe. Izvorno nerazlikovano jedinstvo biva time doduše ukinuto, ali – a to je odlučujuće – svaka od supstancija koje se sad osjećaju kao različite, kako od bića koje osjeća tako i međusobno, ipak se uzima kao nešto što je jednako samom sebi i bitno određeno jedinstvenošću. Svakoj supstanciji se kao njezino bitno određenje u pravilu pripisuje samo jedan atribut “kao izraz jednog jedinog odnošenja spram takvog organizma”. Na osnovi svega toga Nietzsche se smatra legitimiranim za općenit zaključak da je “vjerovanje da ima jednakih stvari […] čovjek naslijedio iz razdoblja nižih organizama”.

Dakle, prvo diferenciranje se u onom organskom zbiva tako da u njemu nastaje mnoštvo međusobno različitih i ujedno sa sobom identičnih supstancija, i to istovremeno u okružju onog “unutarnjeg” i onog “vanjskog”. Organsko biće i sama sebe kao ustrajnog subjekta postaje svjesno tek time da opaža mnoštvo supstancija kao predmeta koji su pred njim i o njemu su neovisni. Može se čak pretpostaviti – a Nietzsche to i čini – da je pojam subjekta pretpostavka i noseći temelj pojmova supstancije i predmeta.

Iz toga slijedi da i jedinstvenost supstancije i njezinu jednakost sa samom sobom treba uzeti kao nešto nastalo i naknadno, budući da se čini da je oboje nastalo tek nekom vrstom kočenja i zadržavanja diferenciranja koje rastvara i raspršuje izvornu jednotu u prapočecima organskog. Kad se prekine mirovanje u toj potpunoj jednoti, u kojoj još nema opažanja ni svijesti o samom sebi, a niti o bilo čemu vanjskom, tad živo biće, i to na cjelokupnoj ljestvici stupnjeva organskog, od najnižih i najjednostavnijih organizama pa sve do čovjeka, pokušava – kao neku vrstu nadomjestka – očuvati barem trag izgubljene jednote, i upravo radi toga ustrajava na “vjerovanju  u bezuvjetne supstancije i jednake stvari”.

Nije teško vidjeti da ovo pokazivanje nastanka nosećih temelja metafizike mora iz temelja uzdrmati i njezino polaganje prava na istinu, što znači na općenito i vječno važenje. Jer je – kako smo vidjeli – naše držanje spram svake stvari određeno isključivo njezinim odnosom spram nas, i to s obzirom na ugodu ili neugodu koje iz tog odnosa mogu nastati, i jer “između  momenata u kojima postajemo svjesni tog odnosa, stanja osjećanja […] leže momenti mirovanja, neosjećanja”, u kojima su “svijet i svaka stvar za nas bez interesa”, očito je da nema smisla govoriti o spoznaji te stvari kakva je po sebi. Od takve “pravednosti” u spoznaji – kako Nietzsche najčešće, osobito u svojim ranijim djelima – treba se oprostiti. Svaka čovjekova spoznaja, štoviše svaki njegov odnos spram neke stvari uvijek je “subjektivan”, to znači bitno određen s obzirom na užitak i bol koji odatle mogu proizaći. Što  je s nekom stvari ili nekim zbivanjem između momenata našeg svjesnog osjećanja, o tomu ne možemo  znati baš ništa, jer “tu su svijet i svaka stvar za nas bez interesa te na njima ne primjećujemo nikakvu promjenu”.

Prekratko bi sezao nazor da je metafizička osnovna pretpostavka supstancije temelj, uvjet  i pretpostavka samo logičkog suda. Jer i cjelina onoga što se u čovjeka odavno naziva ”dušom”, dakle njegova ugoda i neugoda, sjećanje i pamćenje, uobrazilja, logičko mišljenje, odnosno suđenje, ali ništa manje i samo opažanje bilo čega – sve to počiva na pretpostavci postojeće, trajne i sa sobom jednake stvari. Da bi osjećao bilo kakvu ugodu ili neugodu, čovjek mora vjerovati ”u jednakost stanovitih fakata, stanovitih osjećanja”. Jer ugoda i neugoda u njemu nastaju tek

uspoređivanjem sadašnjih stanja s ranijima i njihovim stavljanjem kao jednakih ili nejednakih (kako se to stavljanje zbiva pri svem pamćenju).

Pamćenje, koje je, kao uspoređivanje sadašnjih slučajeva s onima već prošlim, nužni uvjet svakog logičkog suda, mora, da bi uopće moglo uspoređivati, ne samo svaki od oba slučaja, i sadašnji i prošli, uzeti kao u sebi jedinstven i sa samim sobom jednak, nego osim toga mora u procesu uspoređivanja oba uzeti kao one koji su, usprkos svojoj različitosti, u osnovi jednaki.

Jednakost, postojanost i trajnost time se pokazuju kao najviši zakon pod kojim stoji cjelokupna djelatnost duše:

Naše pamćenje počiva na gledanju jednakim i uzimanju jednakim: dakle na netočnom gledanju; ono je izvorno u najvećoj mjeri grubo i gotovo sve smatra jednakim. To da naše predodžbe djeluju  kao podražaji koji pokreću dolazi odatle da mnoge predodžbe uvijek predočavamo  i osjećamo kao ono jednako, dakle to počiva na grubom pamćenju, koje ono što je uistinu različito vidi jednakim, i na uobrazilji, koja to iz lijenosti tvori jednakim.

Sasvim općenito rečeno:

Sud, to je vjerovanje: ‘to i to je tako’. Dakle, u sudu se krije priznanje da se srelo identičan slučaj: on dakle pretpostavlja uspoređivanje uz pomoć pamćenja. Sud ne stvara to da izgleda kao da je tu identičan slučaj. Naprotiv, on vjeruje da takav slučaj opaža; on radi pod pretpostavkom da uopće ima identičnih slučajeva.

Pritom je odlučujuće vidjeti da identični slučajevi, stvari odnosno supstancije nisu nešto što duša nalazi u opažanju, sjećanju, uobrazilji itd., te to onda naprosto ustanovljuje kao nešto što već postoji. Na vodilji istine shvaćene kao odražavajuće podudaranje spoznaje s onim što u zbilji već postoji ne dopire se do razine Nietzscheova mišljenja. Njegovo je shvaćanje istine iz temelja drukčije:

Istina dakle nije nešto što bi bilo tu i što bi trebalo pronaći, otkriti – nego nešto što treba stvoriti i što daje ime za proces, još više za volju za savladavanjem koja po sebi nema kraja: istinu umetati, kao proces in infinitum, aktivno određivanje, a ne postajanje svjesnim nečega.

Jednakost sa samim sobom kao osnovna pretpostavka sve duševne djelatnosti biva – što se, dakako, mora činiti puko cirkularnim i utoliko paradoksalnim – upravo tom djelatnošću kao takva pretpostavka tek postavljena, odnosno stvorena. Svi takozvani organi duše zapravo su djelatne, čimbene moći, a ono prvo i najosnovnije što stvaraju pretpostavka je identičnog slučaja naprosto, koja onda vrijedi kao nužni uvjet svega što se uopće može opaziti, pamtiti, uobražavati, zamišljati, misliti kao nešto određeno. Osnovna je činjenica to da “možemo vidjeti samo ono ustrajno, i da se možemo sjećati samo kod sličnog (jednakog)”. Pamćenje nije pasivno zadržavanje i ponavljanje prošlog, nego je uvijek “gledanje jednakim” i “uzimanje jednakim”, koje, da bi uopće oblikovalo istovrsnu, bitno jednoličnu vremensku crtu, na kojoj je jedino moguće uspoređivanje sadašnjeg s prošlim i budućim, na osnovi svoje “grubosti”  odvraća pogled od onog sasvim različitog te na mjesto različitog stavlja ono slično i jednako, ili točnije rečeno to slično i jednako uistinu tek “stvara”. Isto čini i uobrazilja kad “iz lijenosti tvori jednakim ono što je uistinu različito”.

ulomak iz Damir Barbarić, Veliki prsten bivanja (Uvod u Nietzscheovu misao), Zagreb 2014., str. 10.-16.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s