mímesis kao anámnesis? (ulomak iz Donatella Di Cesare, Gadamer)

Gadamer ne dijeli ni Heideggerovu ideju o zaboravu bitka, koji bi imao označiti povijest zapadnjačke metafizike, te stoga ni potrebu za prevladavanjem metafizike. Nego, u jednostavno a-metafizičkom smislu insistira na reminiscenciji bitka, gdje se ona shvaća kao ono što uvijek nadilazi subjektivnost. Tako je subjektivnost u umjetnosti uhvaćena u mrežu od strane igre, izvučena preko sebe kako bi iskusila vlastitu granicu, odnosno kako bi se sjetila bitka. Umjetnost je ta reminiscencija bitka.  U Gadamera je susret s umjetničkim djelom anamnestično prepoznavanje. Umjetnost je mímesis ukoliko je uvijek anámnesis.

Odmak od Heideggera obilježen je dozivanjem ta dva platonička pojma. Gadamer obnavlja i rehabilitira pojam mímesis, napušten nakon trijumfa estetike genija i afirmacije znanosti koje umjetnosti negiraju svaku spoznajnu vrijednost. Već za Aristotela mímesis nije ponavljanje i kopija, što bi završilo u podvostručenju onog zbiljskog.

Onaj tko oponaša ne može ne ostaviti po strani određene vidike i naglasiti druge.

No ipak nauk o mímesis u Platona, ako nudi važne točke, također predstavlja poteškoću. Kao što je poznato, Platon se u Republici (595a-608c) oslanja na ontologijsko razlikovanje, ne samo da bi razlikovao između kopije (Bild) i originala (Urbild), između osjetilnog predmeta koji je kopija i ideje tog predmeta, već i da bi sliku protjerao na treće mjesto ukoliko je preslika (Abbild) kopije. Gadamer hodi tim putem i u određenom smislu koristi Platona protiv Platona. Povrh svega izokreće odnos između Bild i Urbild, između slike i izvornog obrasca: jer obrazac se oduvijek daje jedino u slici. Te stoga smatra da je to tim istinitije za umjetničku sliku koja je, daleko od toga da bi bila nekakav gubitak, eventualno povećanje bitka. Te se tu, i jedino tu, spoznaje ili prepoznaje original. To prepoznavanje, koje je uzrokovano od mímesis, uvijek je neko spoznavanje ”više” od onoga što se poznavalo. …

Ali Gadamer u eseju Umjetnost i oponašanje Platonov nauk o mimezi ispravlja još pomoću pitagorejskog nauka. Taj vidik mimeze ne smije proći neopaženo, također zato što bi sjećanje na izvorni model moglo ostaviti utisak da se radi o nekom realističkom oponašanju upravljenom k biti. Ono što uvodi pitagorejska mimeza jest ideja kosmičkog poretka – kosmos je poredak zvjezdanog neba koje je za Grke samo blistanje lijepog. Prema antičkoj uporabi te riječi, mímesis ”vuče podrijetlo od plesa zvijezda”. A ove predstavljaju čiste zakone i matematičke razmjere. Zvijezde, ne manje od nebeskih harmonija, jesu postojane i pouzdane u odnosu na prevrtljivost ljudskog življenja. U umjetnosti dakle pronalazi izlaz želja za redom koja je razlikuje od kaosa, u kojem se obično pojavljuju svjetski odnosi. Toj koncepciji mimeze, koja se više nego na neki Urbild, na neki ”izvorni obrazac”, poziva na Urverhältnis, na ”izvorni odnos”, gdje se svakodnevni nered transfigurira u kosmički red, odgovaraju prije svega suvremene umjetnosti, od apsolutne glazbe do apstraktnog slikarstva. A za ove se može reći da su mimetičke u mjeri u kojoj, dok drže ujedinjenim ono što je podijeljeno i razlomljeno, dozivaju mogućnost nekog reda. To ne znači da novi dokaz reda neće u pitanje dovesti ono što je uobičajeno:

Bliskost kojom nas dodiruje umjetničko djelo u isto je vrijeme, i to na zagonetan način, ispremetanje i krah svega onog što je obično.

Urediteljska mimeza umjetnosti jest anamnestičko prepoznavanje zato što nas izuzima ontičkom snu u kojem smo, izgubljeni, zbunjeni, obuzeti kaosom svakodnevnih bića, izgubili smisao za bitak. Događaj umjetnosti dolazi da bi nas podsjetio na to. U umjetničkom djelu prepoznajemo svijet u kojem živimo kao da ga upoznajemo prvi put, te u tom prepoznavanju onoga što već poznajemo kažemo ”tako je”, ”baš je tako”, da bismo potvrdili njegovu ispravnost. …

Slika, kao slikovni prikaz (Bild), ukoliko se ne svodi na to da je neka puka preslika (Abbild), ipak nema samostalnu stvarnost te upućuje na neki original (Urbild). … Preslika nema drugi cilj do izjednačavanje s originalom.  Kriterij prema kojem se odmjerava je onaj podudarnosti. Zato bi idealna preslika bila zrcalna slika, jer u zrcalu se vidi samo biće, kad se ne bi radilo o tome da ova zapravo nije preslika budući da nema subsistenciju u sebi. Preslika hoće biti viđena. Ali preslika je tek instrumentalna, ona je sredstvo koje upućuje na original te, pošto jednom postigne cilj, nema više razloga za postojanje, pa joj je suđeno da se ukine. Prikaz slike s druge strane nipošto se ne ukida, jer se prema originalu ne odnosi poput sredstva u odnosu na cilj. … Način predstavljanja čini jedno s onim predstavljenim. Ta ontološka nerazdvojivost, koja opravdava također svoju sakralnost, počinje već davati račun za ontološki rang slikovnog prikaza, koji je međutim još bjelodaniji u svom osobitom odnosu s originalom. Slikovni prikaz je naime više od puke preslike, jer ”više kazuje” o originalu. Odnos nije više jednosmjeran. Originalu treba slikovni prikaz, koji ga predstavlja, da bi se prikazao. To pak ne znači da mu je potreban ovaj određeni slikovni prikaz; mogao bi se naime prikazati i u nekom drugom. Ali način prikazivanja nije akcidentalan za njegov bitak. Svako predstavljanje modificira štoviše ontološki status onog predstavljenog koji tu ima “povećanje bitka”. Odnos se preokreće:

Original postaje izvorna slika (Ur-Bild) jedino preko slikovnog prikaza (Bild), i ono predstavljeno doista postaje nešto što se daje u nekom slikovnom prikazu (bildhaft) jedino uslijed slikovnog prikaza.

To je istinito također za najbanalnije, najzaboravljenije predmete, za predmete koji su manje zapaženi i o kojima se manje vodi računa u svakodnevnom životu, a koji najednom, zahvaljujući prikazu slike, zadobivaju novo ontološko dostojanstvo. To je slučaj neke mrtve prirode. No mogli bi se pridodati i brojni primjeri suvremene umjetnosti: od cipela van Gogha do Matisseove stolice. … Na paradoksalan način, ako je slikovni prikaz jedino samoočitovanje originala, onda ovaj posljednji postaje original jedino u slikovnom prikazu.

ulomak iz Donatella Di Cesare, Gadamer, Zagreb 2011., str. 66.-68., preveo: Miroslav Fridl, izvornik: Donatella Di Cesare, Gadamer (2007)

Oglasi

3 misli o “mímesis kao anámnesis? (ulomak iz Donatella Di Cesare, Gadamer)

  1. Gadamerovo “izokretanje platonizma”. 🙂 Ipak ovaj Gadamerov koncept umetnosti dosta duguje Hegelu i Hajdegeru. Ovaj način na koji ima umetnosti kako je to prikazano ovde dosta je blisko onom Hajdegerovom postavljanju-istine-u-delo. Hmm. Svi slede taj pokušaj da se istina nekako očuva.

    Sviđa mi se

    • Da, dug spram Heideggera nije sporan. Malo prije rečenice kojom započinje ovaj ulomak, Di Cesare kaže: ”Gadamer nedvojbeno duguje Heideggeru, i taj se dug odnosi na način shvaćanja umjetnosti kao objaviteljskog iskustva bitka.” Ali, čini se da Gadamer ne slijedi Heideggera tamo gdje on,slijedi Nietzschea, dakle u odbacivanju skoro pa cijele filosofske tradicije (a onda i svega što je iz nje izniknulo, u znanost, politiku, religiju itd.) kao jedne zablude platonizma/metafizike, i stoga u zahtjevu za novim početkom, itd.

      Sviđa mi se

      • Naravno, zato sam dodao i Hegela. Iz čitanja Istine i metode to bi trebalo da bude jasno. Obzirom da se i tamo bavi pojmom klasičnog, kritikom prosvetiteljstva, rehabilitacijom predrasuda, razumevanjem kao stapanjem horizonata – sve to potvrđuje tvoju tezu. 🙂

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s