kartezijanska tjeskoba? (ulomak iz Richard J. Bernstein, Beyond Objectivism and Relativism)

Zašto relativistima nisu uvjerljive tvrdnje objektivista, koje oni iznose gotovo beziznimno, da je relativizam, primijeni li se na samoga sebe, nedosljedan, samourušavajući i nesuvisao? Zašto su objektivisti ravnodušni kad se svako toliko ponovo pokaže da nisu uspjeli uspostaviti objektivne temelje filosofiji, znanju ili jeziku, te da se dosadašnja povijest pokušaja da otkriju takve temelje mora prosuditi kao jedna povijest neuspjeha? … Nasuprot samorazumijevanju mnogih filosofa po kojem oni naprosto brane racionalan argument, možda su njihove pozicije više pod utjecajem društvenih praksa, metafora, temperamenta i drugih neracionalnih čimbenika nego li argumenata na koje stavljaju toliki naglasak…

Mogli bismo početi odgovarati na ta pitanja usredotočivši se na ono što ću nazvati “kartezijanskom tjeskobom”. … Descartesove Meditacije su locus classicus u modernoj filosofiji za metaforu o “utemeljenju” i za uvjerenje da je zadaća filosofa pronaći arhimedovsku točku na kojoj možemo zasnovati naše znanje. Početak prve meditacije uvodi tu metaforu.

Opazio sam – tomu je već nekoliko godina – kako sam u svojoj prvoj dobi bi primio mnoge lažne pod istinite stvari i koliko su dvojbene one koje sam poslije na te iste nadogradio, te da se stoga treba jednom u životu sve to preokrenuti, pa početi iznova od prvih osnova, želim li u znanostima utemeljiti štogod čvrsto i postojano.

A u drugoj nam Meditaciji Descartes kaže

Arhimed je tražio tek jednu točku, koja bi bila čvrsta i nepomična, kako bi s mjesta pomaknuo cijelu zemlju; ovdje se velikom mogu nadati budem li otkrio i štogod najmanje koje je sigurno i neuzdrmano.

Filosofi su se prvenstveno bavili točnim značajem i uvjerljivošću Descartesovih argumenata. Ali jedna je druga tema, sveprisutna u Meditacijama, relevantnija za pojašnjenje što mislim pod kartezijanskom tjeskobom, mada se na nju profesionalni filosofi rijetko izravno osvrću. Meditacije prikazuju jedno putovanje duše, meditativno promišljanje ljudske konačnosti koje postupno produbljuje naše razumijevanje o tome što to zapravo znači biti ograničeno, konačno stvorenje… Vježbamo li ozbiljno te duhovne vježbe, kako nas Descartes poziva, slijedimo li neizvjesne faze toga putovanja bez da skrećemo s puta, otkrivamo da je ono istodobno zastrašujuće i oslobađajuće… Zastrašujuće svojstvo putovanja ogleda se u aluzijama na ludilo, tamu, strah od buđenja iz samozavaravajućeg svijeta snova, strah ”da sam odjednom kao bačen u duboki vir”, gdje ”niti mogu nogom dno doseći niti pak isplivati na površinu”, i tjeskoba pri zamišljanju da bih mogao biti ništa do igračka nekog svemoćnog zlog demona.

Čitanje Meditacija kao putovanja duše pomaže nam razumjeti da je Descartesova potraga za temeljem ili arhimedovskom točkom više od načina rješavanja metafizičkih i epistemoloških problema. To je potraga za nekom čvrstom točkom, nekom postojanom stijenom na kojoj možemo svoje živote osigurati naspram nestalnosti koje nam stalno prijete. Sablast koja lebdi u pozadini toga putovanja nije samo radikalni epistemološki skepticizam, nego strah od ludila i kaosa u kojem ništa nije čvrsto, gdje ne možemo ni dotaknuti dno niti se održati na površini. Descartes nas jezivom jasnoćom vodi bjelodanoj i neizbježnoj nužnosti jednog velikog i zavodljivog ili-ili. Ili postoji nešto što održava naše biće, neki čvrsti temelj našega znanja, ili ne možemo izbjeći sile tame koje nas obuzimaju ludilom, intelektualnim i moralnim kaosom. …

bernstein-photo

Richard Bernstein (1932.)

Unatoč gotovo ritualnim pokušajima kasnijih filosofa da zbace i ubiju Descartesa kao očinski lik moderne filosofije, i unatoč brojnim pokušajima diskreditiranja metafore temelja koja tako duboko utječe na modernu filosofiju, kartezijanska tjeskoba nas i dalje progoni te lebdi u pozadini sporova koji se vode između objektivista i relativista. To se odrazilo i proširilo u pandanu Descartesovoj metafori kojim Kant započinje svoju Kritiku čistog uma, kada, u početnim rečenicama, govori o umu koji se zapetljava u “tamu i proturječja”, ili opet ovdje…:

Ne samo da smo sad istražili teritorij čistog razuma, pažljivo ispitali svaki njegov dio, nego smo mu također izmjerili opseg i dodijelili svemu pravo mjesto. Ta je zemlja otok, a sama ju je priroda okružila nepromjenjivim granicama. To je zemlja istine (dražesno ime!) opkoljena prostranim i burnim oceanom, pravim sijelom privida gdje mnoga magla i mnogi led, koji se brzo otapa, lažno prikazuju nove zemlje pri čemu pak pomorca koji ide za otkrićima neprestano zavaravaju ispraznim frazama i praznim nadama, zapliću ga u pustolovine od kojih nikada ne može odustati niti ih može privesti kraju.

Bilo bi pogrešno misliti da je kartezijanska tjeskoba prije svega neka vjerska, metafizička, epistemološka ili moralna tjeskoba. To su samo neki od mnogih oblika koje može preuzeti. Heideggerijanski rečeno, ona je “ontološka” a ne  “ontička”, jer se čini da leži u samom središtu našeg bivanja u svijetu. … [U] srcu vizije objektivista, ono što daje smisao njegovoj strasti, jest uvjerenje da postoje ili moraju postojati neke čvrste, trajne granice na koje se možemo pozivati i koje su pouzdane i postojane. Na najdubljoj njegovoj razini, poruka relativista jest da ne postoje takve osnovne granice osim onih koje smo izmislili ili u vremenu (i privremeno) prihvatili.

Relativisti su prema svojim protivnicima sumnjičavi, jer tvrde da se sve vrste objektivizma gotovo neizbježno obrću u vulgarne ili sofisticirane oblike etnocentrizma u kojima se neko privilegirano razumijevanje racionalnosti lažno legitimira, neopravdano za sebe zahtijevajući univerzalnost. Glavni razlog zašto je agōn između objektivista i relativista danas postao tako intenzivan jest porast bojazani da bi moglo ne biti ničega – ni Boga, ni razuma, filosofije, znanosti ili poezije – što bi odgovorilo i zadovoljilo našoj čežnji za krajnjim granicama, za postojanom i pouzdanom stijenom na kojoj možemo osigurati naše mišljenje i djelovanje. …

[V]ažno je naglasiti da me ne zanima prvenstveno zauzeti stranu u tom velikom ili-ili, niti procijeniti prednosti i slabosti raznovrsnih objektivizama i relativizama. Naprotiv, tu dihotomiju vidim kao zabludnu i izobličujuću. Ona sama živi na prihvaćenosti onoga kartezijanskog uvjerenja koje valja ispitati, izložiti i prevladati. Moramo istjerati kartezijansku tjeskobu i osloboditi se njenog zavodljivog zova. Samo ukoliko implicitno prihvatimo neku verziju kartezijanizma postaje razumljiva isključna disjunkcija objektivizma ili relativizma. Ali ako propitamo, izložimo i istjeramo kartezijanizam, tad sama suprotnost objektivizma i relativizma gubi uvjerljivost.

ulomak iz Richard J. Bernstein, Beyond Objectivism and Relativism – Science, Hermeneutics and Praxis (1983), str. 15.-19., preveo: ja

Oglasi

Jedna misao o “kartezijanska tjeskoba? (ulomak iz Richard J. Bernstein, Beyond Objectivism and Relativism)

  1. Vrhunski odabir teksta 🙂 Mogu reći, budući da studiram na Družbi Isusovoj, a i ono što su mi učitelji prenjeli, da je Descartes kao Isusovački đak zapravo bio u neku ruku pod njihovim utjecajem, još dalje, pod utjecajem “mistika” Loyole koji je također napisao meditacije. Tako da, ako imamo na umu rečeno, ne čudi što je dao svom locusu clasicusu to ime jer se može vidjeti poveznica 🙂

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s