Leibnizov odgovor na kartezijansku tjeskobu? (ulomak iz Dragan Prole, Pojam meditacije kod Descartesa i Leibniza)

»Mi smo sami sebi unutrašnji«, reći će … Leibniz, ističući da čovjeku, kao biću, i bivstvovanje važi kao nešto unutrašnje, što znači da do svijesti o bivstvovanju ne dolazimo tako što uspostavljamo odnos s nečim izvan sebe. Pođemo li od ove … orijentacije k ispitivanju subjektivnosti kao izvoru svih spoznaja i svih istina, pomislit ćemo da je i Leibnizov pojam meditacije morao ostati u kartezijanskim okvirima. … Naprotiv, pojam meditacije je po pravilu aktiviran svaki puta kada bi se Leibnizu pružila tematska prilika da se u dovoljnoj mjeri distancira od njih. … Leibnizu je prije svega bilo stalo relativizirati nenarušivost izvjesnosti, odnosno pokazati neodrživost toga principa Descartesove filosofije. Naime, Leibniz je bio uvjeren da izvjesnost posjeduje tek subjektivnu nužnost te da samim time ne nudi kriterij na temelju kojega bi mogla postati opći princip filosofije. Jednostavno rečeno, ono što se nekom čini izvjesno, nekom drugom može djelovati krajnje neizvjesno. Aristotelovskom gestom, koja podrazumijeva da se naš pristup stvarima mora rukovoditi njihovim posebnim karakterom, Leibnizova osuda »barjaktara« izvjesnosti odlučno je nagovijestila da izvjesnost nije obilježje koje po sebi možemo steći meditirajući o svim zamislivim stvarima. … Leibniz je … izričito govorio da je opasno rukovoditi filosofsko mišljenje principom izvjesnosti. Njegov filosofski stil uvijek je nastojao načiniti korak unatrag od terminus technicus k živom jeziku, da bi filosofsku terminologiju oslobodio svih okoštalih recidiva i učinio je »tečnijom«. Izvjesnost se ne odlikuje pouzdanošću zbog koje ju je Descartes učinio nezaobilaznom pratiljom filosofiranja. Zbog toga ona nije u prilici ni da nam osigura fundamentum inconcussum, tj. neoborivi temelj svih naših misli. … Umjesto na subjektivnoj nužnosti, Leibniz nam skreće pažnju da bi princip filosofije morao počivati na argumentativnoj valjanosti, na pouzdanosti forme suđenja koja nadilazi svaku pojedinačnost. Pouzdanost strogo provedenog zaključivanja daleko nadmašuje filosofski učinak koji nam može pružiti izvjesnost. Upravo u tom duhu Leibniz poima zadatak meditacije: »meditirati znači promišljati radi uobličavanja nekog nacrta«. Na temelju transformiranoga pojma meditacije možemo pojmiti presudnu razliku te smisao ukupnoga ontološkog zaokreta koji se dogodio u periodu između Descartesa i Leibniza. Kod Leibnizova određenja meditacije najprije uočavamo da meditacija nije usmjerena na refleksiju cogitata koje se ispostavljaju u aktualnom svjesnom životu. Štoviše, meditiranje o nacrtu isključuje mogućnost razdvajanja cogito od cogitatum, što znači da se principi neke zbiljnosti ne daju razlikovati od principa poimanja te zbiljnosti. Time je Leibniz omogućio da um postane princip svih principa.

1034122_prole

Dragan Prole

Umjesto da ispituje stupanj izvjesnosti kojim se odlikuju spomenuta cogitata, on nam radije skreće pozornost na »uobličavanje nacrta«, što bi konkretno značilo … ne intimno propitivanje trenutnih postignuća svijesti nego ispitivanje logičke održivosti i koherentnosti pojmovne konstrukcije. Zbog toga korak od Descartesa k Leibnizu karakterizira produbljivanje transcendentalne dimenzije svijesti. Meditirati više ne znači kretati se po površini, nego misaono se zaputiti u apriorne dubine svijesti kako bi se ispitali njeni kapaciteti da

spozna Sistem svijeta i da podražava stvari posredstvom arhitektonskih obrazaca (par des echantillons architectoniques). …

Spoznaja svijeta posredstvom arhitektonike podrazumijevala je da principi izvjesnosti ne mogu steći status principa bivstvovanja te da se posredstvom refleksivnog uvida u izvjesnost pojedinih cogitationes ne može obaviti presudan filosofski zadatak. Leibnizov presudni spor s Descartesom odvijao se oko … pitanja kako treba shvatiti ono filosofski prvo. Status principa kod Descartesa su imali prvi uzroci čija istina je bila garantirana posredstvom izvjesnosti svijesti. Tomu nasuprot, Leibniz je bio uvjeren da cogito u najboljem slučaju može imati rang onoga »prvobitnog za nas«, ali ne i onoga »prvobitnog po sebi«. Rang apsolutno prvoga mogu zadobiti tek principi samoga bivstvovanja, tek oni mogu ispostaviti nešto što je po sebi. Budući da njima ne možemo pristupiti na neposredan način, neophodan nam je pojam uma koji nije intuitivan. Meditirajuće uobličavanje nacrta kod Leibniza će se orijentirati na temelju uvida da se um definira svojim vlastitim postignućima. To onda znači da obostrano pozivanje na »unutrašnjost« kod Descartesa i Leibniza imaju fundamentalno različitu motivaciju. Naime, jasnoća je kod Descartesa neophodna kao inicijalni čin, bez kojega ne mogu načiniti nijedan korak u filosofiji, dok do nje s Leibnizom stižemo tako što do kraja razvijemo logičke posljedice svoga »nacrta«. Upravo nam je Leibniz posvjedočio da svaka nova filosofska pozicija donosi novu ideju o ontos on, o biću u istinskom smislu. Ukoliko je izvjesna ideja bivstvovanja svojstvena svakoj »reformi«, svakom inovativnom iskoraku u povijesti filosofije, onda se ona ne uobličava na isti način, tj. istim filosofskim sredstvima. Naprotiv, novi pojam bivstvovanja podrazumijeva i novi način govora o bivstvovanju, novi lik mišljenja bivstvovanja. Kod Leibniza se filosofski govor o bivstvovanju začinje kao kod Descartesa, svojevrsnim zaokretom subjektivnosti ka samoj sebi, ali se ontološki smisao toga okreta ne crpi iz intuicije koju odlikuje najviši stupanj izvjesnosti, nego iz pojmovnog uvida u ordo idearum. Premda Leibniz još ne poznaje pojam idealizma, koji će se javiti tek u Baumgartenovoj Metafizici, kod njega je na djelu »idealističko« nastojanje da se pojmovnim sredstvima rasvijetle inteligibilne osnove svijeta. Naime, Leibnizu je neobično stalo do najtješnjeg približavanja cogito i cogitatum jer se meditacija kod njega strateški izmiješta s ravni subjektivne nužnosti u namjeri da se uspostavi u ravni pojmovne, logičke nužnosti. Otuda je filosofsko iskustvo zbiljnosti kod njega bilo moguće tek ukoliko je poredak te zbiljnosti uobličen na umski način. Iskustvo stvarnoga otuda je konačno razriješeno od intuicije, i postalo je umska teorija stvarnoga. Ishod Leibnizovog »dugog meditiranja na istu temu« mogao bi se sažeti u stavu da umno poimanje predstavlja jedini mogući oslonac za filosofsku artikulaciju istinske zbiljnosti. Kao princip istine um se sada oslanja na istinu po sebi, na novovrsni način istinitosti, čiji kriteriji više nisu ništa vanjsko umu. Kao istinito može važiti tek ono što je istinito »po sebi«. Imajući u vidu da Leibnizov pojam prve filosofije počiva na Aristotelovoj razlici između pros hemas i kat’ auto te da se umnost neke zbiljnosti uzima kao njen prvi princip, Nicolai Hartmann izvanredno je uočio da Leibniz spada u rijetke moderne mislioce koji su bili u stanju misliti na »klasičan« ontološki način:

Leibnizova jedinstvena prednost u odnosu na mislioce njegovog vremena leži u tome što je on umio ontološki misliti na način stare škole. U osamnaestom stoljeću to su mogli samo još Wolff i dio Wolffovih sljedbenika, a u devetnaestom nitko više, pošto je cjelokupno teorijsko promišljanje postalo gnoseološko. …

Leibniz, za razliku od Descartesa, neće iskazati spremnost da se odrekne cjelokupne povijesti filosofije. Otuda nije nimalo začuđujuća slava kojom je ovjenčan njegov iskaz da je još dosta dragocjenosti ostalo skriveno u skolastičkom blatu. Počevši od Leibniza, misliti filosofski znači ne ispuštati iz vida mjerodavne domete njene ukupne tradicije, pri čemu se njegov ključni prinos sastoji u uvidu da ti dometi uvijek iznova moraju biti revalorizirani. Biti filosof za njega je značilo i njegovati konstitutivno nepovjerenje u autoritete »našeg« vremena, pošto ono često nepravedno potiskuje u sjenu i diskvalificira neke druge autoritete. Leibnizova modernost najprije se ogleda u ukazivanju na nepravde koje su moderni skloni činiti tradiciji. Odbijajući da joj, poput svojih znanstveno nastrojenih suvremenika, okrene leđa, on je nastojao uvijek iznova afirmirati i obnoviti ono produktivno u njoj. … Najprije je od Leibniza uočen i osuđen samorazumljivi, gotovo imanentni, osjećaj superiornosti koju samouvjerena modernost sama po sebi obilato nudi svojim poklonicima. Tek kada to imamo u vidu, shvatit ćemo zbog čega su širom Leibnizovog opusa razasuta upozorenja da »moderni« često nisu bili pravedni prema najznačajnijim misliocima filosofske tradicije, da oni bezrazložno, en bloc, osuđuju misaone domete skolastike, da ne poklanjaju dovoljno pažnje antičkim filosofima, itd. …

Usprkos velikom povjerenju u prirodne znanosti, svojstvenom većini mislilaca sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, središnji živac Leibnizovog filosofiranja oslanjao se na stav da je upravo »istinska metafizika bez sumnje najvažnija znanost«. Naime, ukoliko njoj, uslijed naglašeno apstraktnog i iskustveno nepristupačnog predmeta, nije i ne može biti dano da se osvjedoči u istinitost ili neistinitost svojih uvida, onda metoda iznošenja dokaza u ravni prve filosofije mora biti još brižljivije utvrđena i dosljednije provođena nego što je to slučaj u prirodnim znanostima. Tamo gdje je moguća verifikacija vlastitih postignuća, s lakoćom biva uočeno i energično odbačeno svako stranputno iskliznuće sa znanstveno trasiranog puta. Međutim, tamo gdje se ne možemo s neporecivom sigurnošću naknadno uvjeriti u održivost mišljenog ne preostaje nam ništa drugo nego da iz sve snage prionemo na intenziviranje logičke i argumentativne solidnosti samog mišljenja.

ulomak iz Dragan Prole, Pojam meditacije kod Descartesa i Leibniza, članak iz 2014.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s