O općoj volji (ulomak iz Hans Maier, Rousseau)

Zato Rousseauovo staro pitanje nadilazi okvire pedagoškog eksperimenta. Ono glasi: postoji li neki oblik društva u kojemu ono ponovno uspostavljanje prirodnog (bitnog) čovjeka nije poseban indivudalan slučaj, izolirani protest, nego općedruštveno događanje koje je značajno za cjelinu? Mora li se to ponovno uspostavljanje jednostavno apstraktno postaviti nasuprot društvu, ili mu se možda, uz oštrije razmišljanje i radikalniju formulaciju problema, može usaditi – tako da ono samo krene putem “nove prirodnosti”?

U Émileu se to pitanje više puta naslućuje, a na jednom mjestu u Confessions stoji: „Shvatio sam da sve radikalno ovisi o politici. Ma kako se počelo, svaki će narod uvijek biti samo ono što mu dopusti priroda njegove vlasti“. No ne može li se oblikovati i sama priroda vlasti? Ne može li se ustav urediti tako da nestane rascjepa između unutarnjega i vanjskoga zato što sama država postane unutrašnjošću prirodnog čovjeka? To je osnovno pitanje prema kojemu se kreće Rousseauova misao…

Rousseau je prvi u povijesti političke znanosti koji se principijelno suprotstavio povezivanju kvalitete vladavine sa čovjekovim fizičkim svojstvima, i to polazeći od svojeg aksioma prirodne slobode. Principijelno otuđivanje i ograničavanje slobode za njega je moguće samo ugovornim sporazumom. Faktična vladavina samo tako može postati “legitimnom”. No budući da čovjek posjeduje svoju prirodnu slobodu i ta sloboda pripada njegovoj biti, on prirodnu slobodu ne može otuđiti. Kako su tada uopće mogući vladavina i društvo? Tako što opća volja društva nije ništa drugo nego volja prirodno slobodnog, dakle čovječnog čovjeka, odgovara Rousseau. Problem koji Rousseau mora riješiti (i koji želi riješiti društvenim ugovorom) jest identitet pojedinačnih volja i opće volje. Pojedincu se ništa ne oduzima kada stupa u državu – u ovu državu; jer država se poput pojedinca pokorava samo čovjekovoj novoj prirodnosti.

Kod Rousseaua je država jednako svemoćna i još totalnija nego kod Hobbesa: pošto je sklopio društveni ugovor, nijedan građanin ne zadržava prava iz prirodnog stanja; on u državu ulazi posve i bez ostatka u totalnom samootuđenju (abaliénation totale). Tek su na toj osnovi mogući pravna jednakost svih podanika pred zakonom, opća vojna obveza, odgovornost građana za sve državne radnje. Na prigovor da je to totalitarizam Rousseau bi odgovorio: naravno, ali totalitarizam totalnog čovjeka. Konsekvencija apsolutne slobode koju pojedinac unosi u državu upravo je to da je ta država u stanju sve činiti u apsolutnoj slobodi.

Slično prenošenje apsolutističkih predodžaba na ideje demokratske tradicije nalazi se u Rousseauovu nauku o narodnoj suverenosti. Narodna suverenost za njega je principijelno neograničena i neograničiva – ona se ne može ograničiti ustavima, osnovnim pravima, korporativnim slobodama grupa. Poznato je Rousseauovo odbacivanje predstavničkih skupština, staleških udruženja, stranaka; ono se temelji na bitnoj nezastupljivosti (irréprésentabilité) suverenosti.

Budući da Rousseau odbacuje ideju predstavljanja, glavni problem u Contrat social je uspostavljanje identiteta pojedinačnog i općeg dobra. Ovdje se rađa poznati nauk o općoj volji, volonté générale.

Pritom valja najprije poći od pojma suprotstavljenog pojmu volonté générale, naime od pojma volonté particuliere. To je – po preciznom opisu Hansa Welzela – “poseban interes što ga pojedinac slijedi bez obzira na opće dobro”. Rousseau sada tvrdi – to je njegova prva premisa – da ekstreman oblik volonté particulière, koji potpuno isključuje opće dobro, postoji samo u vremenima propadanja države. U normalnim državnim okolnostima može se polaziti od pretpostavke da su u svakoj volonté particulière sadržane dvije komponente: 1. individualan i samo individualan interes, 2. dio općeg interesa. Zbroje li se jednostavno pojedinačne volonté particulières, još se ne dobiva volonté générale, opća volja, nego samo volonté de tous, volja svih, koja je bez značenja za tvorbu državne volje. Da bi se došlo do volonté générale, nužno je da se volonté particulières jednostavno ne zbrajaju, nego da se u postupku dijalektičkog pročišćavanja iz njih izluči ono što je opće te da se one na taj način integriraju u volonté générale.

Ali u mehanizmu volonté générale sadržana je, kako smo vidjeli, i jedna druga premisa, naime ta da je narod prosvijećen, informiran, te da pri svojim odlukama uvijek ima u vidu cjelinu. No baš se ta pretpostavka u Contract social više puta osporava pesimističkim iskazima, tako da Rousseau na kraju vrlo rasvjetljavajućeg i zanimljivog poglavlja o zakonodavcu, očajavajući nad svojom zadaćom, naposljetku uzvikuje: moralo bi se imati bogove da bi se ljudima dali zakoni! Uz svu matematičku točnost s kojom Rousseau iznosi svoje misli, čini se da se nikad nije potpuno oslobodio sumnje u neophodne pretpostavke uspjeha svoje zadaće. Tako u Contrat social na više mjesta otkrivamo nizove misli koji se nalaze u otvorenom proturječju s konstrukcijom volonté générale, jer se tu sada pokušava u samom političkom procesu umjetno proizvesti određene premise koje su nužne za njezino stvaranje i koje Rousseau inače jednostavno pretpostavlja.

Jednu liniju tih misli detaljnije je ispitao Iring Fetscher: riječ je o Rousseauovim nastojanjima da pomoću oporezivanja, zakona o luksuzu, formiranja srednjih imetaka i odgovarajućih uvjeta života stvori socijalne osnove za egaliziranu republiku opće volje. Ta se linija još nalazi u tradiciji klasične (osobito Aristotelove) politike “srednjeg staleža”, premda se ne može previdjeti njezina moderna, građanska nota. Modernija je jedna druga linija, koja polazi od psiholoških razmišljanja o nužnom prosvjećivanju naroda i vodi do stvaranja političkih institucija kojima je svrha unapređivanje i učvršćivanje, pa, ako je nužno, i proizvođenje smisla za zajednicu: sredstva prosvjećivanja naroda i propagande, što pogotovo iznenađuje uzme li se u obzir da Rousseauova država pretendira na to da joj je u osnovi prosvijećen narod. Osnovna misao u Contrat social, slobodno ozbiljenje svih, najizrazitije se okreće u svoju suprotnost na jednoj trećoj liniji: u “građanskoj religiji” (religion civile) koju država zapovijeda i štiti sankcijama sve do smrtne kazne što je Rousseau u Contrat social naglo uvodi na zadnjim stranicama: nigdje se ne može jasnije vidjeti kako Rousseau naposljetku nije spreman dopustiti da slobodno lebdeća, voluntaristička zgrada njegove države propadne zbog slobodnog prigovora pojedinca (zbog neprosvijećene partikularne volje, kako bi on rekao), nego da, ako je nužno, raspolaže sredstvima prinude kako bi se na društveno obvezujući način provela opća volja.

U svim trima pokušajima stabilizacije koje Rousseau poduzima nedvojbeno je sadržan nasilan, “totalitarni” element, i utoliko moderna kritika Rousseaua ima pravo kada ga smatra pretečom – možda nehotičnim – modernog totalitarizma. Ali mora se naglasiti da taj totalitarizam nije, kao kod Hobbesa, sadržan već u temeljima konstrukcije društvenog ugovora: on proizlazi tek sekundarno, iz nastojanja da se nacrt društvenog ugovora, koji bi mogao propasti zbog apsolutno postavljene slobodne volje sudionika, naknadno spasi psihološkim i političkim sredstvima (među koja u Rousseauovu smislu može pripadati i “prosvijećena” diktatura).

Hans Maier, Rousseau (u Klasici političkog mišljenja, Zagreb, 1998.)

Oglasi

4 misli o “O općoj volji (ulomak iz Hans Maier, Rousseau)

  1. Glavni problem je, koliko razumijem, kako postići općenitost, ne samo u smislu pitanja ”kad jednom znamo što je opće, kojim putem osigurati to od upliva onoga što nije opće” nego i u smislu ”kako doći do znanja o tome što je ono opće”. Ali to nije isključivo, niti prvenstveno, političko pitanje, čini mi se, nego i ne baš lako spoznajnoteorijsko/logičko pitanje… Odnosno, nije uopće jasno što bi u svakom pojedinom slučaju točno imalo biti ”dijalektičko prosvjećivanje”. Poznata je drevna nevolja kako istinsku dijalektiku razlikovati od lažne sofistike.

    Sviđa mi se

    • Je, prisutan je taj aspekt problema kako postići da se u političkom procesu iskristalizira opća volja (koja smjera ka općem dobru i očuvanju slobode). Spominju se neki uvjeti koji pogoduju formuliranju opće volje, primjerice sličnost ekonomsko-socijalnih prilika građana. Jedan od ključnih uvjeta je i opće važenje i primjena zakona, kao izraza opće volje (da zakon sve jednako obvezuje i da se na sve jednako primjenjuje). To potiče svakog građanina na nepristranost, da zagovara zakone koji doista jesu izraz opće, a ne njegove partikularne volje budući da će se zakon na njega jednako primjenjivati (ali i podjednako ga pogađati) kao i na ostale. Sad, ne znam koliko to pomaže da se dođe do opće volje, ali valjda nešto pomaže. 🙂 Slično je s novijim teoretskim pokušajem kod Rawlsa i famoznim “izvornim položajem” i “velom neznanja”, iz kojih bi trebali proizaći pravedna politička načela društvenog uređenja, tj. opća volja rečeno rousseauovskim rječnikom.
      Zanimljivo je i pitanje je li opća volja unaprijed dana, pa ju “samo” treba spoznati, ili se ona formira u samom političkom procesu, pa bi spoznaja opće volje išla paralelno s njenim formiranjem. :ne zna:

      Sviđa mi se

      • ”Zanimljivo je i pitanje je li opća volja unaprijed dana, pa ju “samo” treba spoznati, ili se ona formira u samom političkom procesu, pa bi spoznaja opće volje išla paralelno s njenim formiranjem.”
        Da, pa to je i pitanje u znanosti, o (anti)realizmu znanstvenih općih pojmova – otkrivaju li se ili se stvaraju u znanstvenom procesu pojmovi poput ”elektron” ili ”sila” ili ”valna funkcija”, ili ”gen”, ili ”broj”, itd. Za očekivati je da je na polju politike to još manje jasno nego na polju npr. matematike ili manje egzaktnih znanosti.

        Što se tiče apriornih mjera namijenjenih osiguravanju boljeg ”dijalektičkog prosvjećivanja” kao preduvjeta da se dospije do ”opće volje”, zanimljivo je da se zadnjih stoljeće ili dva unaprijed sumnjiči moć dvaju tradicionalnih ”staleža”, naime crkve i vojske, pa se one odvajaju od politike. Rekao bih s pravom, jer iz povijesnog iskustva znamo da te moći mogu značajno iskriviti ono do čega bi trebala dovesti racionalna rasprava. Dok se moć ”trećega staleža”, dakle recimo novčarskog, još ne ograničava u tom smislu. Čini se da je to najhitnija zadaća, kao što i ti kažeš (”sličnost ekonomskih-socijalnih prilika”). Ali, ako se moć religije i moć sile nisu dragovoljno samo-ograničile uslijed racionalne rasprave, nego da se to dogodilo u borbama (u kojima argumentacija jest čimbenik, ali upitno koliko snažan) s prije svega moći tog ”trećeg staleža”, pitanje je što bi danas moglo ograničiti njegovu moć?

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s