životna zajednica i društvo? (ulomak iz Manfred S. Frings, Lifetime: Max Scheler’s Philosophy of Time)

Baš kao što se sociološki pandan osjetilnim vrijednostima vidi u “masi”, sociološki pandan vrijednosti upotrebljivosti u “stručnim udruženjima”, tako i … životne vrijednosti imaju svoju vlastitu socijalnu formu, naime “životnu zajednicu”. Valja naglasiti da je, među svim socijalnim formama, životna zajednica sa svojim podskupinama glavni nositelj prirodnog svjetonazora. … Intersubjektivno vremensko iskustvo među članovima životne zajednice sastoji se u trajanju solidarnosti koja povezuje njene članove. To neprekinuto iskustvo trajanja … proteže se i na buduće generacije još nerođenih i na pretke te životne zajednice. Parola životne zajednice, “jedan za sve i svi za jednoga” odražava to trajanje vremena očitovano u solidarnosti među njenim članovima. …

Schelerova hijerarhija vrijednosti

Što je osobito životnoj zajednici kao socijalnoj formi zajedništva?

Postoje podskupine koje imaju životne zajednice, poput “plemena”, osobito kad pleme živi na izoliranom području, potom “klan”, pa “komšiluk” u smislu srodstvom povezanog susjedstva, i više ruralna “porodica” i obični “narod” u ne-političkom smislu pojma. Nasuprot ranije spomenutoj ”masi”, u kojoj se pokazuje malo ili nimalo razumijevanja među članovima, i nasuprot pojedinaca u stručnom udruženju čiji su osjećaji zadovoljstva uglavnom vezani uz obavljen posao, u životnoj zajednici imamo, sociološki, po prvi put neko neprekinuto spontano i prirodno razumijevanje među svojim članovima. “Prirodno” znači da članovi dijele zajedničke osjećaje jedni za druge, koji ih sabiru u jedno trajno, solidarno jedinstvo. Zbog tog razloga radije kažemo da u životnoj zajednici žive “članovi”(die Mitglieder), nego li odvojeni “pojedinci”. Utoliko članovi imaju više jednu organizmičku ulogu unutar svoje zajednice u kojoj sudjeluju u neprekinutom, intersubjektivnom toku iskustva s drugim članovima. Ta bliska srodnost i zajedničko iskustvo ima svoje vlastite zakone, nasuprot pojedincima koji žive u društvu. Primjerice, postoji hijerarhija koja čini nejednakima starije članove i ostale. Taj poredak nije odabran, nego je red u koji su članovi rođeni i koji slobodno prihvaćaju. …

mkfrings_1_3a

Manfred S. Frings (1925.-2008.)

Upravo zato što među članovima životne zajednice ima malo ili nimalo svjesnog i promišljenog razumijevanja, tu, nasuprot socijalnoj formi društva, postoji iskustvo neposrednog razumijevanja među članovima koje okuplja plemena, klanove i porodice. Članovi su jedni drugima dani kao su-članovi “unutar” trajanja cjeline plemena, klana i porodice. Ta neposrednost izravnog odnosa je analogna odnosu kojega organi imaju jedan spram drugoga u cjelini nekoga organizma. Nadalje, članovi životnih zajednica su dionici jednog zajedničkog denominatora koji se proteže i traje kroz svo njihovo zajedničko iskustvo: umjesto pojedinačnog i neovisnog mišljenja, uglavnom se misli s drugima. Odnosno, su-misli se, i su-voli, su-sluša,  su-gleda, su-živi zajedno tako da … se ima neko prirodno shvaćanje zbivanja u okolini… Nadalje, i nasuprot pojedincima koji žive u društvu, članovi životnih zajednica su rođeni u zajedničku strukturu s tipovima dnevnih poslova prirodno raspoređenima svakome članu. U ruralnijim i konzervativnijim plemenima, primjerice, očevi idu u lov, majke se brinu o djeci i pripremaju hranu. Stariji iz plemena nadgledaju sav posao koji članovi plemena imaju obaviti. To slijedi iz temeljnog uzajamnog povjerenja koje članovi dijele unutar zajednice, što je suprotstavljeno pojedincima u koji žive u društvu koje je, naglašava Scheler, prožeto sveukupnim uzajamnim nepovjerenjem. U životnim zajednicama, povjerenje je fenomen koji istrajava među  članovima, dok je nepovjerenje u društvu ono kritičke refleksije, odmjeravanja drugih osoba i onoga što se zbiva. …

Slijedi da životne zajednice ne potrebuju nikakve ugovore ni obećanja među svojim članovima, da bi po njima živjeli. Radije žive zajedno organizmički i jedan drugoga iskusuju kroz veze krvi, roda, predaka i zajedničkih očekivanja budućnosti. Niti je životnim zajednicama potreban neki racionalni dokaz za postojanje njihovih bogova ili Boga. Svoje bogove prihvaćaju bez oklijevanja, kao i Boga kojeg im donose strani misionari, mada ga nastoje, kao što je bio slučaj s pokrštavanjem Maya i drugih Indijanaca, stopiti sa svojim tradicionalnim i drevnim vjerovanjima u bogove. Religijske vrijednosti u nekoj životnoj zajednici su miljama daleko od teologije, od racionalnog i kritičkog znanja o Bogu.

Nadalje, njihova briga o cjelini zajednice čini niže razine pojedinačnih volja i samoodgovornosti njihovih članova ovisnima o toj cjelini. Ta je ovisnost podsvjesna, a ne voljno ugovorena…

Suodgovornost za cjelinu i unutar cjeline, a ne samoodgovornost, značajka je moralnosti životne zajednice i njenih pododjeljaka. Imajući samo niske razine pojedinačne volje i samoodgovornost, članovi još nisu “punoljetni”. Neka životna zajednica ne ovisi o “volji” za opstankom. Nadživljuje svoje članove onako prirodno kao što stablo nadživljuje rast i opadanje svojih listova. …

Sva ranije objašnjena inter-subjektivna iskustva pojavljuju se i u društvu, ali se ključno iskustvo u društvu sastoji u načinjenim ugovornim odnosima između pojedinaca poput onih uspostavljenih u pravnim sustavima, ustavima, politici, gospodarstvu, i sl. Društvo nije stvarno “živo” nego je  “artefakt” u kojem se živi. … [Za razliku od životnih zajednica] ti ugovorni odnosi, međutim, postoje samo u sadašnjim trenutcima vremena i samo za pojedince koji žive u to vrijeme. Svake sekunde društvo umire s ugovorima koji zapadaju u zastarjelost i nevaženje, i u svakom se trenutku ponovno rađa s novim ugovorima i novim ugovornim odnosima.

Nasuprot članovima koji žive u životnoj zajednici, društveni pojedinci ne žive zajedno za dobrobit cjeline u kojoj žive, niti društvo nadživljava pojedince onako kako životna zajednica nadživljava svoje članove. Životna zajednica kao “stablo” koje nadživljava svoje umiruće i rastuće članove – ta analogija ne vrijedi za pojedince u društvu. … Odnos među pojedincima u susjedstvu nije, onako kako je u životnoj zajednici, neposredni osjećaj bliskosti i istinskog su-iskustva; prije je taj odnos posredovan, zasnovan na ugovorima, zakonima, vlasništvu, imovini, pravnim vezama na kojima odnosi susjedstvu rastu ili ne (“plastična” susjedstva). …

Pojedinci u društvu žive međusobno udaljeni kao strani “drugi”. Utoliko su njegovi članovi u stanju stalnog nepovjerenja, što je u oštroj suprotnosti sa članovima životne zajednice koji žive u uzajamnom povjerenju. Budući da se nepovjerenje temelji na povjerenju, a susljednost [trenutaka vremena] na trajanju, životne zajednice poput obitelji, klanova i plemena su conditio sine qua non za postojanje društva, ili:

Ne može biti društva bez životne zajednice (mada može biti životne zajednice bez društva). …

Povijesno postojanje različitih formi zajedništva ne smije se sagledavati kao razvoj i slijed. One se nisu razvile u nekom redoslijedu – podjednako su izvorne. Te su socijalne forme uvijek postojale istodobno jedna pored druge, ali tako da je tijekom pojedinih povijesnih razdoblja jedna socijalna forma bila dominantna nad drugima, tj. nijedna socijalna forma ne postoji odvojeno od ostalih. Uistinu, one su povijesno postojale kao “mješavine”. … Dinamika nadmašivanja unutar mješavina u različitim povijesnim epohama dobro se uklapa u Schelerovu tvrdnju da se sfera osobe također manifestira u raznolikim izvršenjima činova tijekom svoga postojanja. Rečeno je da sfera osobe može biti privremeno zanesena psihičkom zarazom u masi. Nadalje, i pojedinci koji rade u stručnim udruženjima imaju samo neosobno i vremenski ograničeno iskustvo s drugima. Nisu vezani izvornom solidarnošću. Spomenuli smo nadalje da članovi životnih zajednica još uvijek nisu “punoljetne” osobe, jer žive uglavnom pod zahtjevom dobrobiti cijele njihove zajednice, pa je unutar te cjeline malo prostora za slobodnu volju pojedinca. Društvo je, međutim, socijalna forma zrele osobe, te Scheler izričito navodi:

Oblik zajedništva koji se naziva društvo izniče iz rasapa i poravnavanja životnih zajednica. … Ali, u samom tom rasapu, tom umiranju i smrti, rađa se zrela osoba – slobodan čovjek, pojedinac vlastite volje koji se oslanja na sebe samog i kreće se kako mu se sviđa – pojedinac koji razmjenjuje, sastavlja ugovore, formira društvo s drugima putem namjernih svrha, bez pritiska neke jedinstvene volje života i ljubavi, i uživa u raznolikim međunarodnim običajima. …

ulomak iz Manfred S. Frings, Lifetime: Max Scheler’s Philosophy of Time, 2003., link, str. 42.-46., 56.-61., preveo: ja

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s