Piketty o suvremenom kolonijalizmu

U stvarnosti ta jednakost između prihoda i proizvodnje vrijedi samo na razini cijeloga svijeta, a ne na nacionalnoj ili kontinentalnoj razini. Općenito, svjetska raspodjela prihoda manje je ujednačena od raspodjele proizvodnje, jer zemlje kojima je proizvodnja po glavi stanovnika najveća nastoje posjedovati i dio kapitala drugih zemalja i primati pozitivni priljev prihoda od kapitala koji potječe iz zemalja u kojima je proizvodnja po glavi stanovnika manja. Drugim riječima, bogate zemlje dvostruko su bogate, ujedno po domaćoj proizvodnji i po kapitalu koji ulažu vani, što im omogućava da raspolažu nacionalnim dohotkom po glavi stanovnika većim od proizvodnje po glavi stanovnika, dok za siromašne zemlje vrijedi obrnuto.

Na primjer, sve glavne razvijene zemlje (SAD, Japan, Njemačka, Francuska, Britanija) sada imaju nacionalni dohodak nešto veći od svoje domaće proizvodnje. Kao što smo već primijetili, neto prihodi iz inozemstva samo su blago pozitivni i ne mijenjaju bitno životni standard tih zemalja: oni su dodatak od 1-2% na BDP u SAD-u, Francuskoj i Britaniji, oko 2-3% u Japanu i Njemačkoj. Ipak je to nezanemariva nadopuna nacionalnom dohotku, osobito za dvije potonje zemlje, koje su zadnjih desetljeća, zahvaljujući trgovinskom suficitu, akumulirale velike zalihe stranog kapitala, što im sada donosi dragocjen povrat.

Vratimo li se u prošlost, zapazit ćemo još izrazitije međunarodne neuravnoteženosti. Uoči Prvog svjetskog rata nacionalni dohodak Velike Britanije, najvećeg svjetskog investitora, bio je 10% veći od domaće proizvodnje. U Francuskoj, drugoj kolonijalnoj sili i svjetskom investitoru, ta je razlika iznosila 5%, a njoj se približavala i Njemačka, čije je kolonijalno carstvo bilo beznačajno, ali čiji je razvoj industrijskog sektora omogućavao jaku akumulaciju potraživanja od ostatka svijeta. Dio tih britanskih, francuskih i njemačkih ulaganja bio je ostvaren u drugim europskim zemljama i u Americi, a dio u Aziji i Africi. Procjenjuje se da su europske sile 1913 . ukupno posjedovale između trećine i polovine domaćeg afričkog i azijskog kapitala, a više od tri četvrtine njihova industrijskog kapitala.

U načelu, taj mehanizam po kojemu bogate zemlje posjeduju dio kapitala siromašnih može imati povoljne učinke što se tiče konvergencije. Ako bogate zemlje obiluju štednjom i kapitalom, toliko da više nema smisla graditi dodatne zgrade ili uvoditi još više strojeva u tvornice (tada se kaže da je “marginalna produktivnost” kapitala – što znači dodatna proizvodnja koju donosi nova jedinica kapitala, “na margini”, na rubu – vrlo mala), može biti kolektivno djelotvorno da dio svoje ušteđevine investiraju u siromašne zemlje. Tako će bogate zemlje – ili barem oni koji u njima posjeduju kapital – postići višu stopu povrata od investicija ulažući u inozemstvo, a siromašne zemlje moći će nadoknaditi svoje kašnjenje u produktivnosti. Taj mehanizam, koji se zasniva na slobodnom protoku kapitala i ujednačavanju marginalne produktivnosti kapitala na svjetskoj razini, prema klasičnoj bi ekonomskoj teoriji trebao biti u temelju procesa konvergencije među različitim zemljama i tendencijskog smanjenja nejednakosti, zahvaljujući silnicama tržišta i konkurencije.

Ova optimistična teorija ima dvije velike mane. Prvo, sa strogo logičkog stajalista, taj mehanizam uopće ne jamči konvergenciju prihoda po glavi stanovnika na svjetskoj razini. U najboljem slučaju, on može voditi konvergenciji proizvodnje po glavi stanovnika – a i to samo pod uvjetom potpune mobilnosti kapitala, i, što je još važnije, potpune izjednačenosti kvalificiranosti radne snage i ljudskog kapitala među zemljama, što nije lako pretpostaviti. Ali u svakom slučaju, moguća konvergencija proizvodnje uopće ne podrazumijeva konvergenciju prihoda. Nakon što su bogate zemlje investirale u siromašnije susjede, sasvim je moguće da one i dalje trajno posjeduju siromašne, i njihovi udjeli u vlasništvu mogu dosegnuti goleme razmjere, tako da nacionalni dohodak po glavi stanovnika bogatih zemalja vječito bude veći od onoga siromašnih zemalja, koje zauvijek nastavljaju plaćati velik dio onoga što proizvode onima koji ih posjeduju (kako to Afrika čini desetljećima).

Nadalje, s povijesnog gledišta, ne čini se da je taj mehanizam, koji se zasniva na mobilnosti kapitala, omogućio konvergenciju među zemljama, barem ne primarno. Ni jedna od azijskih zemalja koje su iskusile put relativnog sustizanja najrazvijenijih zemalja, bilo da su to Japan, Koreja ili Tajvan jučer, ili Kina danas, nisu profitirale od zamašnih stranih investicija. Sve su te zemlje same financirale glavninu ulaganja u fizički kapital koji im je bio potreban, a posebno u ljudski kapital – općim podizanjem nivoa obrazovanja – za koje su sva suvremena istraživanja dokazala da objašnjava bit dugoročnog ekonomskog rasta. I obrnuto, zemlje što ih posjeduju drugi, uzmimo samo slučaj epohe kolonijalizma ili sadašnju Afriku, imale su manje uspjeha, posebno zbog specijalizacije u granama u kojima nema perspektive i zbog kronične političke nestabilnosti.

Nije zabranjeno misliti da se ta nestabilnost može djelomice objasniti sljedećim razlogom: kad neku zemlju velikim dijelom posjeduju strani vlasnici, stalni društveni zahtjevi za eksproprijacijom gotovo se ne daju suzbiti. Drugi akteri političke scene odgovaraju da samo bezuvjetna zaštita početnih vlasničkih prava omogućuje investicije i razvoj. Zemlja je tako neprekidno zahvaćena smjenjivanjem revolucionarnih vlada (s često ograničenim uspjehom u zbiljskom poboljšanju životnih uvjeta stanovništva) i vlada koje štite vlasnike na položajima i pripremaju revoluciju ili sljedeći drzavni udar. Već je nejednakost vlasništva nad kapitalom teško prihvatljiva i nije ju lako miroljubivo organizirati unutar jedne nacionalne zajednice. Na međunarodnom planu to je gotovo nemoguće (osim ako zamislimo odnos političke dominacije kolonijalnog tipa).

Naravno, uključivanje u međunarodne odnose nije samo po sebi negativno: autarkija nikad nije vodila u blagostanje. Azijskim zemljama očito je otvaranje na međunarodnom planu koristilo da nadoknade svoje zaostajanje. Ali pri tom su se najviše oslanjale na otvaranje tržišta dobara i usluga, kao i na uspješno uključivanje u međunarodnu trgovinu, a mnogo manje na slobodno kretanje kapitala. Kina, na primjer, još uvijek nadzire kapital: u nju se ne može slobodno ulagati, ali to nimalo ne zaustavlja akumulaciju kapitala, jer je domaća štednja posve dostatna. Japan, kao i Koreja i Tajvan, financirali su svoja ulaganja vlastitom štednjom. Dostupne studije također pokazuju da dobici od slobodne trgovine proizlaze iz širenja znanja i povećanja produktivnosti potaknutog otvaranjem granica, a ne iz statične specijalizcije, koja je donijela relativno malo koristi.

Sažeto rečeno, povijesno iskustvo upućuje na to da je glavni mehanizam koji dovodi do konvergencije među raznim zemljama širenje znanja, i na međunarodnoj i na domaćoj razini.

Drugim riječima, najsiromašniji sustižu najbogatije onoliko koliko uspijevaju postići istu razinu tehnološkog znanja, kvalificiranosti i obrazovanja, a ne tako da postanu njihovo vlasništvo.

Thomas Piketty, Kapital u dvadeset prvom stoljeću, Zagreb, 2014.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s