fizika i hermeneutika?

Fizičar i filosof von Weizsäcker određuje ”filosofsko iskustvo” kao ”neprestano postavljanje pitanja” i to prije svega  ”iskustvo povratnog pitanja: ‘Što ja ovdje zapravo radim?’ ” Dobro, držim neko filosofsko predavanje. Većina vas vjerojatno ima dosta iskustava s filosofskim predavanjima, pretpostavljam da vam je to uobičajen način filosofiranja. Meni nije, ja sam uživo odslušao jednoznamenkast broj filosofskih predavanja. Moje iskustvo filosofiranja je s receptivne strane naravno čitateljsko, a s aktivne strane dijaloško, bilo uživo bilo na internetu. Zbog toga, a i zato što kao amater zapravo nemam prava na inače podrazumijevanu poziciju predavačkog autoriteta, ovo predavanje mogu održati samo kao dio nekog dijaloga. U tom smislu sam i prihvatio održati ga: Damir, koji mi se predstavio kao čitatelj mog bloga ”Nagovor na filosofiju”, a najavivši da bi moglo biti još takvih čitatelja u publici, predložio mi je neke moguće teme za predavanje. Budući da nije red da ne odgovorim nekome tko je odgovorio na moj nagovor, prihvatio sam, i ovo bi predavanje pokušalo odgovoriti na te njegove prijedloge, a poštujući formu predavanja, u nekom ipak donekle cjelovitom sklopu. Naravno, u nadi da ovim predavanjem taj dijalog neće okončati.

I po temperamentu su mi predavanja strana, u školi obično to odradim za desetak minuta, pa prijeđemo na rješavanje zadataka, a ja brbljam s učenicima iz prve klupe. No, to je fizika, tu se može tako. Richard Feynman, fizičar, opisuje razliku između predavanja koje drže fizičari i koje drže filosofi (pokušao sam pronaći taj ulomak u pripremi za predavanje, ali neuspješno, pa navodim po sjećanju). Filosofi, naravno u prosjeku, paze na svaku riječ, stoga često čitaju predavanja. Na pitanja odgovaraju oprezno, promišljeno. Fizičari nikad ne čitaju predavanja, riječi koriste labavo, često ostave nedovršene rečenice, mašu rukama crtajući po zraku. Zašto je tako, kako fizičari mogu sebi dopustiti takvo olako govorenje? Zato što egzaktnost fizike leži drugdje, u matematičkim formulama i u pokusima, a ne u riječima koje fizičar izgovara ili piše. Filosofima su riječi koje izgovaraju jedino što imaju, i filosofska egzaktnost može biti jedino tu.

Taj odnos između egzaktnosti matematičkog formalizma i eksperimenta s jedne strane, i labavosti govora fizičara s druge, poslužit će mi kao uvod u prvo pitanje na koje bih htio odgovoriti. Ono bi, da parafraziram Bertranda Russella, moglo glasiti ”zašto nisam fizikalist?” Fizikalizam se već svojim nazivom nekako poziva na fiziku. Shvati li se kao ontološka teza, ona bi glasila, otprilike: sve što jest u načelu se može svesti na ona bića za koja fizika može utvrditi da postoje. Dakle, fizika je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu i onih koje nisu da nisu. Zacijelo ima mnoštvo raznih varijanti, ali ako se to treba zvati fizikalizam a ne naprosto materijalizam, onda je valjda to pozivanje na fiziku odlučujući moment. Koji je moj problem s tim fizikalizmom? Meni se čini da se već u fizici pojavljuje neka ontološka raznovrsnost.

Postoji, naravno, mišljenje da se fizika bavi naprosto fizičkim predmetima koji su, po načinu na koji postoje, jednaki predmetima našeg svakodnevnog iskustva, najčešće ne-prevelikim-i-ne-premalim krutim predmetima, poput stolova, kamenčića, kuglica, lego kockica i tome slično. Ipak, češće nego npr. stolovima fizika se bavi npr. beskonačno dugim savršeno glatkim plohama ili nekim sličnim idealiziranim modelima.  Dakle, imamo s jedne strane matematičke modele i formalizam, s druge strane opipljive predmete iskustva. Je li to ista vrsta predmeta? To nije sad opet neki moj platonizam, to dvojstvo opipljivog i matematički idealnog. Nije puka slučajnost da se fizičari dosta oštro dijele na teoretičare i eksperimentalce – naprosto, bave se dvjema različitim stvarima. Naravno, oni su prisiljeni komunicirati, i na koncu hoćemo uskladiti te dvije realnosti. To je omogućeno time što mjerenja daju neke brojčane vrijednosti, a teorija matematičke formule u koje se te vrijednosti mogu uvrstiti. Ali meni je barem upitno da je način na koji se može govoriti o realnosti valne funkcije ili imaginarne vrijednosti otpora u izmjeničnoj struji isti kao način realnosti ampermetra ili štoperice. Ampermetri ili stolovi spadaju u opipljive predmete koji su u vremenu nastali i u vremenu će se raspasti. Usporedimo to s načinom postojanja fizikalnih zakona: ako su uopće nastali onda s početkom vremena, ne mijenjaju se u vremenu, sveprisutni su, neopipljivi su, vrijede ne samo za postojeće fizičke stvari nego i za samo moguće, itd. Dakle, njihovo je postojanje puno više nalik postojanju matematičkih predmeta nego načinu na koji postoje opipljive stvari poput ampermetara ili stolova.

Ne mislim da ta prastara problematika ontološke različitosti matematičkih apstraktnih bića od opipljivih konkretnih predstavlja neki ontološki dualizam u fizici. Jer nemamo samo to dvoje. Preduvjet za fizikalna otkrića nisu samo matematika i tehnički mjerni instrumenti, nego i znanstvena metoda, kako god shvaćena. Znanstvena metoda je normativna, ona propisuje što fizičari ne smiju a što trebaju raditi, da bi se njihov rad mogao smatrati fizikom. Flogiston ili eter više nisu dio fizikalne realnosti, a unutarnja energija ili relativistička količina gibanja jesu. Što od toga jest realno a što nije su-odredilo je znanstveno postupanje u skladu sa znanstvenom metodom, dakle, u skladu sa nekim normama. Norme su-određuju fizikalnu realnost. No, način na koji postoje norme čini se različitim i od načina na koji postoje opipljivi predmeti svakodnevnog iskustva i od načina na koji postoje matematički predmeti – to je opet jedno klasično razlikovanje, između ”jest” i ”treba”. Kao što je slavno primijetio Hume, nikakvo ”treba” ne slijedi iz ”jest”, dakle nikakve norme iz činjenica. Norme znanstvene metode svakako nisu objektivne činjenice o svijetu.

Dakle, fizika podrazumijeva i norme znanstvene metode i matematičke formule – i jedno i drugo ima drugačiji ontološki status od fizičkih predmeta. I matematika i normativnost prethode fizici. Kojeg smisla ima htjeti ih utemeljiti u fizici?

Ovdje bi mi mogao biti upućen inače čest prigovor, naime da su matematika i znanstvena metoda tek alati. Što se time misli? Alati poput čekića ili kista su doduše potrebni da nastanu dovršeni proizvodi poput stola ili slike, ali ti dovršeni proizvodi nadalje postoje neovisno o alatima. Implikacija je,  onda, da isto tako matematika i norme znanstvene metode doduše omogućuju da se dođe do fizikalne stvarnosti, ali kad se jednom do nje došlo više nisu potrebni i nisu dio znanja o toj stvarnosti.  Alati su odloženi,  sad znamo fizikalnu stvarnost koja više ne ovisi o njima, i to je jedina prava stvarnost. Ali, meni nije jasna ta usporedba s alatom. Ne znam na kakve se alate misli. Ne mogu fiktivnim čekićem zabiti stvarnu brokvu. Ne mogu nepostojećim kistom naslikati sliku koja bi postojala. Da bi alat doveo do nečega realnog, i sam taj alat mora biti realan. Ako su za realnost onoga o čemu govori fizika nužni preduvjeti matematika i norme, onda i matematika i norme imaju neku realnost. U kojem se smislu ta realnost, nakon što je fizikalna teorija dovršena, može smatrati odvojivom od realnosti bića koja se pojavljuju u teoriji, onako kako se dovršeni proizvod može smatrati odvojivim od alata, to ostaje kao pitanje.

Već tu imamo nešto kao ontološku trostrukost – naravno, to je na prvi pogled, i svakako bi se našlo raznih argumenata koji bi to pokušali svesti na manji broj. Ja bih, u skladu s heremeneutičkim interesom koji je daleko više usmjeren na pitanje nego na odgovor, išao u drugom smjeru, pa taj broj još povećao.

Pored egzaktnosti matematičkog formalizma, pokusa i znanstvene metode, fizičari nešto i govore, pišu, objašnjavaju, pokušavaju razumjeti. Koriste neke pojmove – rekoh, ponekad ne baš egzaktno, ali ipak, čini se neizbježno.

Potom, imamo povijest fizike. Sigurno, ona nema ulogu u fizici kakvu ima npr. u filosofiji – na studiju fizike se ne očekuje da netko čita originalna djela Newtona ili Einsteina, dok je na studiju filosofije često obrnut slučaj, lektira Platona ili Descartesa se valjda podrazumijeva. Ako se pogleda kakvo mjesto na studijima fizike imaju kolegiji filosofije fizike i povijesti fizike, onda je jasno da među fizičarima ti aspekti jezičnog razumijevanja i povijesti ne slove kao važni za fiziku. Ipak, možda su važniji nego što se priznaje, i na to ću se pitanje svakako vratiti.

Da saberem: sama fizika, kako se meni čini, raskriva ontološku pluralnost. Već smo, izgleda barem, na peterostrukosti: imamo ne samo predmete svakodnevnog iskustva, među kojima su podjednako prirodno postale stvari i tehnološki artefakti, nego i matematičke predmete, i norme, kao sigurno bitne aspekte fizike, a potom i jezik, i povijest (a koliko su oni biti ostaje za vidjeti). Kvalije neću ni spomenuti. 😉 Sve to, čini mi se, postoji sasvim lijepo i prije i izvan fizike, i ne vidim smisla u tome da se fizika postavlja kao utemeljujuća za cijeli taj spektar raznovrsnih bića. Obrnuto, fizika sama počiva na toj raznolikosti, na svoj način je nastoji sabrati.

Ono pitanje o eventualnoj važnosti jezika i povijesti za fiziku dovodi me do dijela predavanja koje bi trebalo opravdati moj sokalovski naslov predavanja. Najprije ukratko o hermeneutici. Naravno, znate, hermeneutika je bila umijeće tumačenja tekstova, svetih, književnih, povijesnih, pravnih, da bi u 20. stoljeću, donekle s Martinom Heideggerom, a u punom smislu s Hans-Georgom Gademerom od njegove knjige Istina i metoda iz 1960., bila podignuta na rang prve filosofije. Za hermeneutičku filosofiju temeljno je svakodnevno razumijevanje, kakvo se odvija npr. u nekom razgovoru.

Sve što se treba pretpostaviti u hermeneutici samo je jezik. (F. Schleiermacher)

Hermeneutika se razvila upravo u suprotstavljanju, recimo tako, objektivizmu koji je uspjeh fizike postavio kao mjerilo istine na svim područjima. Ovdje bih htio odnos između fizike i hermeneutike prikazati u dva aspekta. Gledano iz pozicije hermeneutike, prvi od njih je defenzivan: nasuprot ”objektivnoj” istini prirodnih znanosti ona traži pravo jedne ne-metodske istine. Područja na kojima ona to pokušava su prije svega umjetnost, povijest i jezik, odnosno, filosofija. Drugi bi bio ofenzivniji: pitati koliko hermeneutički pristup može biti primjeren u samoj fizici. Gadamer tu mogućnost najavljuje već u uvodu svoga glavnog djela:

Fenomen razumijevanja prožimlje ne samo sve čovjekove svjetovne odnose. On ima i unutar znanosti samostalno važenje i opire se pokušaju njegova pretumačivanja u neku znanstvenu metodu.

Dakle, i u znanosti bi bilo nekoga razumijevanja koje nije moguće svesti na metodu, odnosno, i za razumijevanje znanosti bi bila potrebna neka hermeneutika. No, nije mi poznato da bi se do danas u bitnome promijenila ocjena Danila Pejovića s početka osamdesetih, da

tema jedne hermeneutike prirodnih znanosti tek predstoji.

Trebalo bi se ovdje upitati i zašto je tako.

Najprije bih, dakle, htio ukratko prikazati neke rezultate hermeneutike na poljima razumijevanja umjetnosti, povijesti i jezika, s povremenim aluzijama na fiziku, a onda kasnije sagledati ukoliko je nešto od toga relevantno za fiziku.

Rekoh već, nasuprot ”univerzalnom zahtjevu znanstvene metodike”, Gadamer traži pravo na istinu za ”iskustvo filosofije, iskustvo umjetnosti i iskustvo same povijesti”, naglašavajući da su ”sve to načini iskustva u kojima se očituje istina koja se ne može verificirati metodskim sredstvima znanosti”.

Htio bih to suprotstavljanje najprije predočiti jednom slavnom i drevnom pričicom iz Platonove Akademije, a naravno, i s moga bloga.

Leon je, diveći se Pitagorinom geniju i elokvenciji, ispitivao Pitagoru o njegovom umijeću. Ipak, on mu je odgovorio kako nije majstor nikakva umijeća, nego filosof. Ova je riječ bila nepoznata Leonu, i da bi mu objasnio što ona znači Pitagora je upotrijebio poredbu koja je postala slavna. Život je, rekao je on, poput okupljanja na Olimpijskim svečanostima, na koje ljudi hrle iz tri motiva: natjecati se za slavu krune; kupovati ili prodavati; ili jednostavno kao gledatelji. Tako je i u životu… neki ulaze u službu slave a drugi novca, no najbolji je izbor onih koji provode svoje vrijeme u kontempliranju o prirodi, kao ljubitelji mudrosti, odnosno filosofi. (Heraklid iz Ponta, fr. 88)

Filosofi su shvaćeni kao prvenstveno gledatelji, nasuprot stjecateljima i natjecateljima. To gledateljstvo se, osobito u Novom vijeku, vidi kao bezinteresno, objektivno motrenje i takav je stav, recimo ”objektivizma”, postao mjerodavan za istinu, naime znanstvenu istinu. Hermeneutička filosofija sad ima zadaću ukazati na nemogućnost da se barem neki važni aspekti našeg iskustva razumiju iz takvog distanciranog motriteljskog stava, odnosno, ukazati na to da su nam neki vidovi iskustva dostupni samo kao sudionicima, su-igračima. Gadamer niječe da je distancirani, promatrački, objektivni, metodički pristup primjeren za recimo povijest ili za recimo umjetnost. Pritom mu je, recimo tako, prafenomen koji vodi ka umjetnosti upravo igra. Ključna je stvar da je gledatelj neke igre, ako doista gleda, također sudionik:

Igranje uvijek zahtjeva suigru. Ništa drugo ne može čak ni promatrač koji na primjer promatra dijete koje se trčeći tamo-amo igra loptom. Ako doista ”prati” onda to nije ništa drugo nego participatio, unutarnje sudjelovanje u tom kretanju koje se ponavlja. U višim formama igre to postaje veoma zorno: pogledajte samo, npr. na televiziji, publiku za vrijeme teniskog turnira! Čisto iščašenje vrata. Nitko ne može propustiti sudjelovanje u igri. Čini mi se dakle daljnjim važnim momentom da je igra i u tom smislu komunikacijsko djelovanje, da zapravo ne poznaje odmak između onoga tko se igra i onoga tko promatra igru. Očevidno više od pukog promatrača koji gleda ono što se pred njim zbiva, gledatelj ”sudjeluje” u igri, njezinim je dijelom.  (Hans-Georg Gadamer, ulomak)

On to pokazuje na primjerima iz visoke umjetnosti, ali meni je barem lakše to oprimjeriti na kulturnim proizvodima nižeg, ili čak najnižeg ranga. Doista, kako objektivnom promatraču približiti draž gledanja nogometa ili reality-showa? Ili da budem sasvim eksplicitan, pornića? Ne nestaje li draž gledanja u tim slučajevima sa objektivnijim promatranjem, kad ne sudjelujemo nego smo distancirani motritelji? Moje je iskustvo da nestaje, ne samo draž nego s njom i pravo razumijevanje toga zašto bi itko to uopće gledao. S prestankom sudioništva to postaje doslovno nerazumljivo.

Dakle, neko bezinteresno objektivno motrenje je ne samo krajnje neuobičajeno nego i jedno vrlo reducirano iskustvo.

Ovdje je prigoda za jednu paralelu s fizikom. Naime, ona koncepcija fizičara kao objektivnog ne-sudjelujućeg motritelja je od dvadesetih godina prošlog stoljeća dovedena u pitanje. S Heisenbergovim relacijama neodređenosti opisivanje mikrosvijeta dospijeva u situaciju da sami pokusi neizbježno i nezanemarivo utječu na ponašanje toga što nastojimo opisati. I ranije je, dakako, postojao utjecaj pokusa na ono što se promatra, ali se moglo naći načina da se on zanemari – ovdje se to pokazalo nemogućim. Nasuprot dotadašnjoj fizici, kvantna mehanika nas podsjeća da stvari ne spoznajemo poput nekih netjelesnih motritelja, nego je naša spoznaja svijeta uvjetovana i načinom kako mi među-djelujemo s onim što spoznajemo – kako kaže Niels Bohr, koji je uspostavio ortodoksnu interpretaciju kvantne mehanike,

nove su nas prilike u fizici tako živo podsjetile na staru istinu da smo u velikoj drami življenja ujedno i gledatelji i glumci.

Odnosno u samoj fizici nastaje situacija u kojoj su sami fizičari neizbježno sudionici zbivanja kojega opisuju. O tome više kasnije.

Kako sad Gadamer od igre ide ka umjetnosti, to ne bih sad slijedio. Vjerujem da i sami imate  iskustvo i pogođenosti umjetnošću s jedne strane i distanciranog promatranja recimo u nekom muzeju s druge strane, pa da možete usporediti koji se od tih slučajeva više otvara prema onome što je bitno umjetničko.

Imamo li u fizici kakvu paralelu s umjetnošću? Uz Gadamera, glavni sugovornik za ovu temu mi je fizičar David Bohm. Upitno je da li je on ikad uopće čuo za riječ ”hermeneutika”, ali meni se čini da je po svemu blizak tom načinu razmišljanja. Govoreći o Newtonovom otkriću zakona gravitacije, on kaže:

Takvo je opažanje bljesak vrlo prodornog uvida, i u osnovi je poetsko. Zapravo je korijen riječi poezija grčki ‘poiein’, što znači ‘činiti’ ili ‘stvarati’. Tako znanost, u svojim najizvornijim vidovima, poprima odliku poetskog priopćavanja stvaralačkog opažanja novog reda.

Ta usporedba znanstvenog otkrića i umjetničkog stvaranja ne implicira neki ”anti-realizam” – Bohm govori o ”opažanju reda”. Time prije implicira da umjetničko stvaranje raskriva neki dotad nevidljivi red. U svakom slučaju, kao što ne postoji metoda pomoću koje će netko postati Leonardo ili Bach, ne postoji ni metoda za postati Newton ili Einstein.

Osim u umjetnosti, Gadamer nalazi nemogućnost ”objektivistički” shvaćene metode da dospije do istine u povijesti. U nadi da sam razumio, ovdje neću slijediti Gadamera, nego to ispričati otprilike svojim riječima. Pri pisanju neke povijesti pisac nužno iz neprebrojive beskonačnosti aspekata nekoga zbivanja izdvaja one aspekte koje smatra relevantnima. Postoji beskonačno mnogo mogućih istinitih iskaza o primjerice ovoj sad našoj situaciji. Neki svjedok može reći ”istinu i samo istinu”, ali ne može reći cijelu istinu – uvijek je moguće izreći još nešto o nekoj situaciji. Dobar svjedok treba govoriti ne samo istine, nego relevantne istine.  Ima li metode za odgovor na pitanje ”što je relevantno?” u nekoj situaciji? Možemo li očekivati ili čak zahtijevati slaganje po tome pitanju?

Evo što o tome kaže jedan fizičar:

Pitanje relevantnosti u jednom smislu prethodi pitanju o istinitosti, jer, pitamo li je li iskaz istinit ili lažan već pretpostavljamo da jest relevantan (pa je pokušaj pridavanja istinitosti ili lažnosti irelevantnom iskazu neki oblik zbunjenosti). …

Jasno je da se čin shvaćanja relevantnosti ili irelevantnosti ne može  svesti na neku tehniku ili metodu, određenu nekim skupom pravila. To je prije jedno umijeće, i u smislu da zahtijeva stvaralačko opažanje, i u smislu da to opažanje valja dalje razvijati u neku vrstu vještine (kao u radu umjetnika).

Dakle, podjelu između relevantnosti i irelevantnosti nije ispravno smatrati oblikom znanja o svojstvima pripadnim iskazima. Naprotiv, iskaz o relevantnosti i irelevantnosti priopćava, u svakom pojedinom slučaju, jedno opažanje koje se zbiva u trenutku izražavanja, a koje je naznačeno pojedinačnim kontekstom toga trenutka. Promjenom dotičnoga konteksta, ranije relevantan iskaz mogao bi prestati biti relevantan, ili obratno. Osim toga, ne može se niti reći da je iskaz ili relevantan ili irelevantan, i nema trećeg. U mnogim bi slučajevima ukupni kontekst mogao biti takav da se ne može jasno shvatiti ima li iskaz upliva ili nema. To znači da je o tom pitanju potrebno naučiti više i da je pitanje u stanju toka. Kad se priopći relevantnost ili irelevantnost, valja razumjeti da to nije neka čvrsta i utvrđena odijeljenost suprotnih kategorija, nego je prije izraz stalno promjenjivog opažanja u kome je za trenutak moguće vidjeti slaganje ili neslaganje sadržaja uzdignutoga u pažnju s kontekstom na koga se odnosi. (David Bohm)

Uvijek će netko više naglasiti ovaj aspekt, netko drugi onaj. Zašto je to tako? Pitanje o relevantnosti proizlazi iz razumijevanja cjeline neke situacije. No, to razumijevanje cjeline, očito, uvijek uključuje i neko seberazumijevanje. A sebe razumijemo kao vremenita bića, koja imaju neku prošlost i koja iz tog ranijeg iskustva nastoje ka nekim mogućim budućnostima, a žele izbjeći neke druge moguće budućnosti. Svako pisanje neke povijesti izvire ne samo iz razumijevanja prošlosti nekoga pisca, nego i iz njegovih projekcija budućnosti. Relevantnost je određena, između ostalog, i namjerom koju imamo pri pripovijedanju. U tom smislu pisac povijesti nije tek neki promatrač povijesti nego, probirući ono što smatra relevantnim s obzirom na svoje projekte budućnosti, on jest i sudionik povijesnog zbivanja. Obratno, onaj tko ne želi projicirati nikakve smjerove razvoja neke situacije, tko se drži nepristranog navođenja baš svega što se zbilo, taj nema nikakvog načina da razlikuje što je relevantno a što nije, i ne može biti nikakav svjedok.

Gadamer kaže:

Tradicije u kojima se nalazimo – i svaka tradicija koju stvarajući ili usvajajući dalje predajemo – ne predstavljaju toliko predmetno polje naučnog ovladavanja stvarima, širenja vladavine znanjem nad onim nepoznatim, koliko posredovanje našeg sopstva sa … nama predatim mogućnostima…

Pisac povijesti je neminovno sudionik povijesnog zbivanja, time što iz mnoštva predanih interpretativnih mogućnosti bira neke, koje smatra relevantnima s obzirom na njegovo razumijevanje situacije, i dalje ih razvija. Svakako nije i ne može biti bezinteresni neuplićući promatrač.

Je li to pitanje relevantnosti u pisanju povijesti nekako relevantno za fiziku? Thomas Kuhn je objavio svoju slavnu knjigu ”Strukture znanstvenih revolucija” otprilike kad i Gadamer svoju ”Istinu i metodu”. Gadamer upućuje na njega:

Kuhnova ‘teorija revolucije’ u nauci s pravom kritikuje lažno stilizovanje navodno pravolinijskog napredovanja nauke i pokazuje diskontinuitet prouzrokovan uvek prisutnom vladavinom paradigmatskih temeljnih zamisli. Celokupno problemsko polje ‘relevantnosti’ pitanja zavisi od toga – a to je jedna hermeneutička dimenzija.

Što je Kuhnovo ključno postignuće? Meni barem izgleda da je to uključivanje povijesti u razumijevanje znanosti. Prije toga su ključne teorije o tome kako znanost funkcionira bile čisto logičke – npr. Carnapova ili Popperova. No, Kuhn je pokazao da su znanstvenici i tamo gdje su bili uspješni, gdje su dolazili do istine, vrlo često kršili tu navodnu logiku znanosti. Sudeći po onome kako se znanost stvarno odvijala i odvija, znanstvena metoda, njene norme, ne slijede isključivo iz logike, nego su uvjetovane i povijesnom situacijom u kojoj znanstvena zajednica u nekom vremenu djeluje. Uostalom, kao što i na drugim područjima ljudskog djelovanja normativnost ne slijedi samo iz logike nego barem podjednako iz određenih naslijeđenih temeljnih zamisli svojstvenih za neku kulturu.

Treće područje na kojem je Gadamer pokušao pokazati ne-metodsku istinu je jezik. Tu je Gadamer našao srodnika u kasnom Wittgensteinu:

[Z]apao je u teškoće proces izgradnje jednoznačnog jezika nauke koji bi bio u stanju da rekonstruiše logičko ustrojstvo sveta. … Posebno je Wittgensteinova samokritika i njegova koncepcija jezičkih igara otvorila sasvim drugačiji pristup. Izvorna vezanost svakog govora za praksu stupila je na mesto nekakvog jednoznačnog naučnog jezika… Ali najzad, to je jedno hermeneutičko načelo da od uvek prisutnog cilja neke izjave, nekog govora, nekog teksta zavisi kako on mora biti shvaćen, odnosno, od razumevanja tog cilja, ako treba da je ispravno shvaćen.

Bez razumijevanja cilja kojemu je usmjereno ono što je rečeno, nema razumijevanja toga što je rečeno. Kad logika promatra neki iskaz izvan svakog konteksta, ne vodeći računa o cilju iskazivanja toga iskaza, ona svakako otkriva nešto o tome iskazu – ali tek samo nešto. Logička provjera još nije razumijevanje iskaza.

 Fiksiranje … na iskaz znači dakle da se jeziku oduzima njegova odlučujuća dimenzija, tj. smještanje svakoga govora u neki dijalog. Logističko koncentriranje na ono iskazano apstrahira naime nezaobilazan karakter riječi kao odgovora, njezinu upućenost na nešto ranije, na pitanje. U toj dijalektici pitanja i odgovora leži istinska univerzalnost jezika, a od nje živi zahtjev univerzalnosti hermeneutike koja je promišlja. U raspravi koja nosi upravo naslov Univerzalnost hermeneutičkog fenomena (1966) Gadamer ju je nedvosmisleno poimao kao ‘hermeneutički iskonski fenomen’, taj naime da ‘nema mogućeg iskaza koji se ne može razumjeti  kao odgovor na neko pitanje, i da ga se može razumijevati jedino tako’. To [je] dijaloško viđenje … pomoću kojega Gadamer želi nadići zapadnjački zaborav jezika, naime fiksiranje na iskaz kao na nešto posljednje, dakle uz apstrakciju događajnog karaktera smisla.

Istina iskaza ne leži u njemu samome, u znaku koji se odabire u svakome pojedinom trenutku, već u cjelini koju on otkriva: ”Ne smijemo riječ uzimati samo kao znak koji smjera na neko određeno značenje, već ujedno moramo zamijetiti sve ono što ona nosi sa sobom.” …

Želimo li prikovati jezik uz ono što je tako teorijski iskazano, to je sužavanje jezika. ”Gradnju logike na izjavi” Gadamer s Heideggerom smatra ”jednom od najkobnijih odluka zapadnjačke kulture”. Njegovoj dijaloškoj hermeneutici primarni je motiv da djeluje protiv te odluke, a njena najjednostavnija teza mogla bi glasiti: ”Jezik se ne ostvaruje u izjavama nego kao dijalog.”

Nasuprot logici izjave, za koju je rečenica samodovoljna jedinica smisla, hermeneutika podsjeća da se izjava nikada ne može odvojiti od svoga motivacijskog sklopa, tj. od dijaloga u koji je smještena i iz kojega jedino stječe smisao. Iskaz je konačno apstrakcija koju nikada ne susrećemo u životu jezika. Tako Gadamer izaziva:

”Ima li takvih čistih izjavnih rečenica, i kada, i gdje?” (Jean Grondin, ulomak)

Ima li ih? Meni se ta Gadamerova argumentacija čini uvjerljivom. Ipak, nameće se jedno područje gdje ona postaje upitnom. ”Bez obzira … tko pomišlja Pitagorin poučak ili gdje se to događa, poučak će ostati potpuno isti…” Čini se da je matematika dobar kandidat za istinu koja stoji posve neovisno o kontekstu ili namjerama govornika. Husserl, npr., kaže:

Istina da je 2 + 3 = 5 stoji po sebi kao čista istina bez obzira  ima li ili nema svijeta, pa i ovoga svijeta s ovim aktualnim stvarima.

Naravno, pitanje o načinu postojanja matematičkih predmeta je sporno, i ne moramo se složiti s time. Ipak, dovoljno se često pojavljuje ta zamisao da bi matematička istina osim za ljude vrijedila na isti način i za anđele, kako se to ranije govorilo, ili za vanzemaljce, kako se danas kaže. To očito nije slučaj s jezikom – opet jedna slavna Wittgensteinova misao, da lava koji govori ne bismo mogli razumjeti, jer je njegov životni svijet posve drugačiji od našega, a i time kontekst iz kojega on govori posve drugi od onoga iz kojega mi razumijevamo. No, lav matematičar, bismo li se s njim razumjeli?

Gadamer, koliko je meni poznato, o matematici šuti. Isto je uglavnom i s drugim hermeneutičarima, i mislim da u tom oklijevanju da se suoče s matematikom leži glavni razlog da još uvijek predstoji ona Pejovićeva zadaća, jedna hermeneutika prirodnih znanosti.

Jedini za kojega znam da je pokušao odgovoriti na taj izazov je Oskar Becker, matematičar i Heideggerov učenik. Navest ću njegov konačni odgovor:

Da historijski način mišljenja i hermeneutika zakazuju s obzirom na matematičko mišljenje, to je ono ‘strano’, ono što začuđuje. … Upravo ondje gdje nije uspjelo tumačenje, ‘hermeneutički’ postupak, matematički način mišljenja vodi dalje. Matematičko i hermeneutičko mišljenje nalaze se, dakle, u čudnom odnosu komplementarnosti. Kada to postane jasno, shvaća se kako je jednako neopravdano predbacivati matematičkom mišljenju ograničenost i historijsko-interpretativnoj metodi nedostatnost s obzirom na prirodu. … Tako nam odvagivanje utega bitka povijesti i matematike omogućava dubok uvid u čovjekovu dvojakost… (Oskar Becker)

Moram priznati da mi je pitanje o eventualnoj povijesnosti matematike preteško. Ne znam dovoljno da bih tu imao neki stav. Nevolja s nepovijesnošću matematike je povećana njenom vezom s logikom, a onda opet vezom logike i svakodnevnog govora. Ako je doista, kako kaže Becker, čovjek ”dvojak” u tom smislu da je i povijestan i preko matematike nekako izvan-vremen, onda je pitanje gdje je ta granica u jeziku, koji je i dijelom povijestan i dijelom logičan. Očito nas to izaziva da tu dvojakost pokušamo dokinuti, pa su tijekom povijesti upravo mislioci bliski matematici često bili suprotstavljeni onima koji su bliski svakodnevnom govoru i povijesti – od platoničkog prokazivanja retorike kao lažne filosofije, preko Descartesovog odbacivanja svega što nije onako nedvojbeno poput matematike, do početaka analitičke filosofije koji su povezani s matematičkom logikom. Ako pak ne odbacimo tu dvojakost, može li se ona razumjeti kroz pojam igre? U igri istodobno ima i pravilnosti i višestrukih mogućnosti. Tamo gdje sve nužno slijedi jedno iz drugoga nema igre, isto kao i tamo gdje je bilo što moguće. Može  li ta dvostrukoist igre, da ona obuhvaća i jednoznačnost pravila i višestrukost mogućnosti doprinijeti da ta dvojakost ne bude shizofrena?

Ali, sad na fiziku. Prihvatimo li da je matematika nepovijesna i da time izmiče pretenziji hermeneutike na univerzalnost, što je s ostalim aspektima fizike? Pokusi su svakako metodski načinjeni tako da ih u načelu može ponoviti bilo tko bilo kad gdje, dakle da budu neovisni o kontekstu, i u tom smislu nepovijesni. No, to koji će se pokus raditi spada u ljudsko djelovanje koje je povijesno, motivirano ciljevima koje ljudi postavljaju. Ne znam kako bi se mogao razumjeti neki pokus bez da pitamo o namjerama onoga tko ga je načinio. Za norme sadržane u znanstvenoj metodi vidjeli smo da postoje dva pristupa – jedan koji ih pokušava izvesti iz logike, dakle također eliminirati svaki povijesni kontekst, i drugi koji ih sagledava i kroz povijest znanosti i znanstvenih zajednica.

Tako da očito postoji tendencija inherentna u fizici, da ona postane onoliko neovisna o svakom suviše ljudskom kontekstu koliko je to matematika. Ali iz one ontološke višestrukosti proizlazi, kako se meni čini, da ta tendencija ne može biti ispunjena. Heisenberg:

… fizika ne sastoji samo iz eksperimentiranja i mjerenja na jednoj strani i matematičkih formula na drugoj strani, nego … se na šavu između toga dvoga moramo baviti pravom filosofijom

te

… tamo, služeći se običnim jezikom, moramo pokušati objasniti što se ustvari zbiva pri toj igri između eksperimenta i matematike. (Werner Heisenberg, ulomak)

Dakle, između pokusa i matematike posreduje obični jezik, obično razumijevanje. Iz nekog pokusa je često moguće izvesti više od jednog zaključka. Kao što je slavno upozorio Quine:

Postoji velika sloboda izbora u tome koje ćemo izjave prevrednovati u svjetlu svakog pojedinačnog protuslovnog iskustva. Iskustva nisu povezana s partikularnim izjavama, osim neizravno kroz razmatranja o ravnoteži polja [znanja] u cjelini.

Odnosno:

Znanstvena teorija živi jedino kao jedinstvena cjelina u kojoj je znanje pojmova opažanja dijelom određeno znanjem pojmova teorije i obrnuto. (Lelas & Vukelja)

U mome poslu, dakle edukaciji iz fizike, hermeneutički aspekti dolaze još puno više do izražaja. Tu bih naveo dvije misli koje su, recimo, opća mjesta među metodičarima fizike. Prvo je ovo:

najveći problem s edukacijom u fizici jest da mi, učitelji fizike, u predavanjima odgovaramo na pitanja koja nam nitko nije postavio.

Zašto je to problem? Jer time iznevjerujemo vodeće hermeneutičko načelo, da se svaki iskaz treba razumjeti kao odgovor na neko pitanje.

Nema iskaza koji možemo shvatiti samo prema sadržaju koji nosi, ako ga želimo shvatiti u njegovoj istini. Svaki je iskaz motiviran. Svaki iskaz ima pretpostavke koje ne iskazuje. Jedino onaj tko misli i te pretpostavke može doista sagledati istinu nekog iskaza. Sada tvrdim: posljednja logička forma takve motivacije svakog iskaza jest pitanje. (Gadamer)

Prvo što bi dobar učitelj fizike trebao napraviti je potaknuti pitanja, tek onda odgovarati na njih. Drugo opće mjesto u edukaciji iz fizike jest da je najprogrešnija moguća pretpostavka to da učenici ne znaju ništa o tome što ih se započinje poučavati. To posebno vrijedi za mehaniku. Kad se polazi od toga, događa se da učenici doduše nauče ono što ih poučavamo, ali svako malo izrone određene ”miskoncepcije”, kako se to naziva, o npr. gibanju ili o struji itd., a koje su usvojili prije fizike, i kojima se u nevolji uvijek ponovo utječu. Dakle, dobar učitelj fizike mora najprije prizvati te pogrešne koncepcije i suočiti ih s onima koje su ispravne. Bez toga učenici se oslanjaju malo na jedne, malo na druge, najčešće ne opažajući proturječja. (U vezi s tim me šokiralo kad je Boran Berčić prije par tjedana na TV krenuo s time da je najbolja pretpostavka pri uvodu u filosofiju da onaj koji se uvodi nema nikakvo predznanje. Meni se čini da ovaj postupak prizivanja neosviještenih pogrešnih koncepcija koji sam opisao kao važan za poučavanje fizike još daleko više vrijedi u filosofiji.)

Naravno, netko će reći da edukacija iz fizike nije prava fizika, i možda imati pravo. U svakom slučaju i za ”pravu fiziku” ostaje neukidivo ono što je rekao Heisenberg, da se na ontološkom šavu između pokusa i matematike traži neko jezično, filosofsko razumijevanje.

Taj problem najizrazitije dolazi do izražaja u kvantnoj mehanici. S njom je u fiziku stupio valjda najstariji hermeneutički pojam, naime interpretacija, a koji dotad nije igrao veću ulogu u fizici. Interpretacija se javlja tamo gdje je neki fiksni tekst moguće razumjeti na više od jednoga načina – npr. kao interpretacija svetoga teksta, ili interpretacija nekog zakona, ili interpretacija glazbenog djela, ili povijesnog zapisa, ili pjesme, itd. Tu imamo srodnost s onim što sam naglasio kod igre, da ona uključuje neki odnos između fiksnih pravila i višestrukih mogućnosti. Sad to imamo i u fizici: s jedne strane fiksni matematički formalizam kvantne mehanike i rezultate pokusa, s druge strane mnoštvo ”interpretacija kvantne mehanike”. Evo jedne tablice, čisto da steknete dojam; dakle, sve ove interpretacije su u skladu s pokusima.

Neću ulaziti u pojedine interpretacije, niti bih to znao. Ima vrlo čudnih: recimo neke ne prihvaćaju da je prošlost jednoznačna (ne u smislu našeg znanja, nego po sebi), neke postuliraju mnoštvo svjetova, treće smatraju da se utjecaji mogu trenutno prenijeti s jednog mjesta na drugo što je u neskladu s teorijom relativnosti, itd. Dakle, svakako zanimljive stvari, ali ne za ovo predavanje.

Sad me zanima sam pojam interpretacije: kad neku interpretaciju možemo smatrati uspjelom? Svakako, ona ne smije izgubiti iz vida onaj fiksni dio; no što je s onim dijelom koji može varirati? Je li on, nasuprot tome ”objektivnome”, fiksnome, tek nešto ”subjektivno”, proizvoljno za svakog pojedinca? Ne. Interpretacija može uspjeti upravo zato što i taj dio nije zatvoren unutar neke solipsističke monade bez prozora, nego je također zajednički, mada uglavnom ne na eksplicitan način. Uspjela glazbena interpretacija neke skladbe pobuđuje zajedničko, mada ne sveopće, slaganje. Tako je i s drugim uspjelim interpretacijama. Prema Gadameru, znak dobre interpretacije je to da se ona povlači iz vida, da se gubi njena eksplicitnost kao interpretacije, i da nam se čini da upravo s njom sam onaj fiksni tekst zapravo dolazi do riječi. Koliko god pokušavali učiniti zakone preciznima, nije moguće imati neku automatiku pri donošenju presuda – potreban je sudac koji će interpretirati tekst zakona. Ali, ako sudac dobro interpretira zakon, tad imamo dojam da je presudio točno po zakonu. Da je zakon interpretiran, to upravo u dobroj interpretaciji zakona pada u pozadinu.

Ali, zar tu nemamo neku analogiju s igrom? Opet navod Gadamera:

Sam igrač znade da je igra samo igra…  Ali igranje zapravo ispunjava svoju svrhu samo onda kada se igrač gubi u igranju. Da igra u potpunosti bude igra … omogućuje … samo ozbiljnost prilikom igre. Onaj tko ne uzima igru zaozbiljno, taj je kvaritelj igre.

Na drugom mjestu Gadamer podsjeća kako se djeca naljute kad se preruše, a mi se ne ponašamo prema njima kao prema gusarima, Indijancima ili u što su se već prerušili. Očekuju da ne kvarimo igru, nego ih uzimamo za to što se igraju da jesu. Zapravo se igra samo onaj tko je, u jednom smislu, izvan sebe, tko ”zaboravlja” da se radi o igri. Igra uspijeva upravo onda kad nam to da se igramo nije pri svijesti. Isto tako i u uspjeloj interpretaciji zaboravljamo da se radi o interpretaciji, i ponašamo se kao da je sve upravo tako kako ona kaže da jest, i da ne može biti drugačije.

Čini se da kod kvantne mehanike još uvijek nemamo neku takvu dobru interpretaciju, koja bi u znanstvenoj zajednici izazvala dovoljno slaganje i taj dojam da je sve upravo tako, da to nije neka interpretacija kvantne mehanike nego upravo sam smisao kvantne mehanike. Ali zacijelo postojeće interpretacije imaju upravo tu ambiciju – npr. evo navoda iz jedne fizikalne knjige o jednoj od interpretacija, Bohmian mechanics (Dürr, Teufel):

Tvrdilo se da kvantna mehanika dokazuje da nije moguće razumno (neki ga nazivaju klasičnim) razumijevanje svijeta, i da je nemoguće napisati prirodne zakone pojmovima jedne jasne ontologije. Bohmovska mehanika dokazuje da su takve tvrdnje pogrešne, čak neugodno pogrešne, jer je bohmovska mehanika potpuno izravno dovršenje kvantne mehanike. Doista, ona jest kvantna mehanika.

Da sad ne ulazimo u sve što se tu kaže, u svakom slučaju oni svoju interpretaciju ne smatraju jednom od interpretacija, nego iskazom same kvantne teorije, upravo na onaj način kako to čine uspjele interpretacije na drugim poljima.

Postavlja se pitanje: ne radi li se kod jednoznačnost klasične fizike, koja se suprotstavlja mnogostrukim interpretacijama QM, tek o osobito uspjelim interpretacijama, koje su uspjele postići dovoljnu jednodušnost da ih vidimo kao jednoznačne?  Mislim da je tako.  U klasičnoj fizici također postoje višestruki načini da se opiše jedan te isti sustav. Na primjer, gibanje planeta oko Sunca može se opisati preko njutnovskih sila koje djeluju kroz prazan prostor na daljinu, ili preko pojma polja koje ispunjava cijeli prostor, ili preko minimuma jedne funkcije ukupne energije. Svaki od tih opisa daje jednake ishode za taj problem (opširnije ovdje). Klasična fizika je tu mnoštvenost interpretacija zaboravila, zato što su neke od tih interpretacije bile toliko uspješne da su postale upravo ”klasične”. Ali, za razliku od matematike, koja se bavi samo jednom vrstom predmeta – matematičkim predmetima – fizika nužno uključuje interpretaciju utoliko što posreduje između ontološki raznolikih područja.

Još bih za kraj nešto malo, sasvim nedovoljno, rekao o dvije interpretacije, jednoj koja je recimo oficijelna, i drugoj na koju se ja kladim. One će mi ovdje poslužiti za jednu analogiju spram odnosa između analitičke filosofije i hermeneutike. Kopenhagenska interpretacija fizički svijet razdvaja oštro na dva dijela – onaj o kome se može govoriti i onaj o kome se ne može govoriti. Govoriti se može o svemu što spada u fiziku prije kvantne, i to zato što je ta fizika ne samo u sebi neproturječna, nego se i bavi makroskopskim svijetom našega iskustva. Tako da se o tome može govoriti, i to na jedan realistički način. No, kad te fizikalne zakonitosti primijenimo na mikroskopski svijet, dobijemo proturječja. Ne samo da je mikroskopski svijet proturječan (kad na njega primijenimo pojmove razvijene u makroskopskom svijetu), on je i nedostupan našem iskustvu, osim kroz mjerenje, s tim da su mjerni uređaji ipak dio našeg makroskopskog svijeta. Zbog tih razloga se o tome što se zbiva u mikrosvijetu ne smije govoriti, naš jezik nije prilagođen mikrosvijetu. Mjesec postoji dok ga nitko ne gleda, ali elektron ne. Nema smisla govoriti npr. o putanji elektrona dok ga mi ne gledamo – ne da putanja postoji a mi ne znamo kakva je, nego je strogo besmisleno govoriti o toj putanji, i zato o tome treba šutjeti.

Naravno, ovdje sugeriram analogiju s ranim Wittgensteinom, ali i općenito s analitičkom filosofijom:

Analitički smjer drži da je namjera filosofije strogo razgraničenje onih iskaza koji imaju smisla i onih koji nemaju. Namjera je razgraničiti ono što se može reći od onoga što je nemoguće ili pogrešno reći. … Središnji pojam ovdje nije interpretacija nego pravilo. … Temeljna je opreka ovdje između onoga što se može regulirati i onoga što ne može, ili onoga što se podvrgava nekom spoznatom zakonu koji osigurava suglasnost o smislu, i onoga što izmiče svim eksplicitnim zakonima i time potpada pod zabludu ili nesuglasnost. Za analitički je smjer namjera filosofije terapeutska i kritička. To je pitanje liječenja od zabluda i jezičnih grešaka … i to tako da izoliramo ono što nema smisla i vratimo se pravilima koja su svima prozirna. (Alain Badiou, ulomak)

I u ovome opisu analitičke filosofije, i u kopenhagenskoj interpretaciji QM imamo lijepe primjere onoga što Richard Bernstein naziva ”kartezijanska tjeskoba”. Traži se pouzdan  teritorij u moru zabluda i pogrešnih mnijenja; kad se vjeruje da ga se našlo, tad je glavna stvar očuvati tu sigurnost i ne petljati se s onim što nije tako osigurano.

Hermeneutičari tu granicu između jasnog i nejasnog, sigurnog i upitnog vide kao fluidnu. Ne postoji pouzdana metoda za jasnoću – u nekom kontekstu neki jednosložni uzvik poput ”to!” ili ”da!” može biti savršeno jednoznačan, kao što u nekom kontekstu dotad pouzdana i jasna znanstvena teorija može postati nejasnom. Gadamer kaže:

Stalno se nalazimo u napetosti između onoga što nastojimo reći i onoga što ne uspijevamo primjereno reći. To je konstitutivna govorna teškoća koja pripada čovjeku…

Dakle, sve ono što kažemo stalno je u napetosti s onim što nije izrečeno. Ne samo to, nego ono izrečeno razumijemo samo iz te napetosti, svaki eksplicitni tekst razumijemo iz odnosa s implicitnim kontekstom, s cjelinom.

Analogna tome je, kako se meni pričinja, bohmovska QM. Na onoj tablici možete primijetiti da ona ima sve odlike klasične fizike, dapače, ona uvelike dokida tu razliku između kvantne i klasične fizike. Jedini problem s njom je ne-lokalnost. Što ona znači? Znači da je na koncu svaki dio fizičkog svijeta uvjetovan cjelinom svijeta. Naravno, često možemo s pravom neke utjecaje zanemariti, ali nikad nemamo potpuni opis bilo kojega dijela fizičkog svijeta. Svaki fizikalni opis je samo jedan eksplicirani konačni aspekt stvarnosti koji je na koncu razumljiv samo u napetosti s beskonačnom cjelinom koja ostaje implicitna.

Postoji još jedna dosta popularna ”interpretacija” QM, zapravo odustajanje od interpretacije,  koje se naziva se ”shut up and calculate”. Tu se otprilike kaže: imamo matematički formalizam koji predviđa neke rezultate pokusa, imamo provedene pokuse koji se slažu s tim predviđanjima, što nam još treba? Doduše ne možemo jednoznačno izreći što se događa, ali taj verbalni dio zapravo i ne spada u pravu znanost. Zanimljivo je, s obzirom na moju temu iz naslova, da se takvo tumačenje znanosti potpuno slaže s Heideggerovim, kad on zloglasno kaže ”znanost ne misli, znanost računa”. Ja se ne slažem s njima, a slažem s Heisenbergom: mislim da znanost nije samo instrumentalno ovladavanje bićima, pa da se zadovoljimo time da možemo predvidjeti neke mjerljive ishode, nego znanost u sebi uključuje želju za razumijevanjem svijeta oko nas, pa i kad ne postoji nikakva korist od toga (npr. u matematici ili astronomiji, tim drevnim znanostima).

(popis literature bit će potpun za koji dan)

• navod F. Schleiermachera iz Istina i metoda, str. 469.
• Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda, str. 1.
• Gadamer, IM, str. 130.
• Oskar Becker, Veličina i granica matematičkog načina mišljenja, Zagreb 1998., str. 154., 156., preveo: Kiril Miladinov, izvornik, Oskar Becker, Grösse und Grenze der mathematischen Denkweise (1959)
• Detlef Durr, Stefan Teufel, Bohmian mechanics, 2009, str. 379., preveo: ja