Pitanje o bitku

Zašto radije nešto nego ništa? Koliko god čudno ovo pitanje bilo, čini se neobično familijarnim. Koliko god da je zagonetno, ima određenu jedinstvenu jednostavnost.

To ne znači da se na njega može odgovoriti na način na koji bi mogli odgovoriti na pitanje “Zašto ptice sele na isto mjesto svake zime?” ili “Zašto je više zločina u Sjedinjenim Državama nego u Japanu?”. Za ova pitanja postoje izgledi da budu riješena znanstvenim istraživanjem. Ali niti jedno znanstveno istraživanje nam ne može reći zašto je radije nešto nego ništa. Znanost opisuje stvari koje nalazimo oko nas i objašnjava kako su neke od tih stvari uzrokovane drugima, ali ne može reći zašto cjelina postoji. Teorija Velikog praska može biti točna – ali ona ne odgovara na pitanje zašto je bio radije Veliki prasak nego ništa. Možemo reći da je Bog uzrokovao Veliki prasak. Ali, zašto postoji Bog? Možda Bog nužno postoji. Međutim, malo suvremenih mislilaca prihvaćaju ideju nužnog bića čije postojanje možemo znati i dokazati. Većina bi se složila da što god da predložimo kao uzrok svega je samo nešto čije postojanje potrebuje objašnjenje. Izrazito se čini kao da naše pitanje “Zašto radije nešto nego ništa?” dohvaća onkraj moći ljudskog razuma. Počinje se činiti da se na naše pitanje uopće ne može odgovoriti.

Znači li to da je ono nesuvislo? Neki filozofi tako misle. Možemo konstruirati argumente kako bi pokazali da pitanje nije nikada ništa označavalo. Možemo tvrditi da riječ “ništa” u našem pitanju znači upravo to – uopće ne znači ništa. Ali nakon što se argumenti iznesu, pitanje se natrag ušulja i naposljetku se čini važnim. Kako piše kozmolog Stephen Hawking, kada bi jednom znanost objasnila kako sve funkcionira i dalje ćemo htjeti pitati: “Što udahnjuje život u jednažbe i čini svemir kojeg opisuju…Zašto se svemir zamara postojanjem?”.

Za Heideggera, naše pitanje je duboko suvislo. On s tim pitanjem završava svoj esej iz 1929. godine “Što je metafizika?” i njime otvara svoja predavanja “Uvod u metafiziku” (1935.). Preciznije, Heidegger pita: “Zašto uopće jesu bića, a ne radije ništa?”.

Riječ “bića” prevodi das Seiende, doslovnije “ono što jest”. “Bića”, i sinonim “entiteti”, označavaju bilo što što na neki način postoji. Očito su atomi i molekule bića. Ljudi i psi su bića, kao i njihova svojstva i aktivnosti. Matematički objekti – šesterokuti, brojevi, jednadžbe – su neke vrste bića, iako se filozofi spore postoje li ta bića neovisno o ljudskom mišljenju ili ponašanju. Čak su i zmajevu povezani s bićima – oni sami ne postoje, ali možemo govoriti o zmajevima samo zato jer mitovi, slike i pojmovi zmajeva postoje, kao i zmajolike životinje, poput guštera. U stvari, čini se da bilo što o čemu možemo misliti, govoriti ili se baviti uključuje bića na neki način.

Ali ako pitanje zašto radije jesu bića nego ništa ne može biti odgovoreno pokazujući na neko pojedinačno biće kao uzrok, kako onda može imati ikakvo značenje? Možda njegovo značenje dolazi od posebnog karaktera njegovog “zašto”. Možda “zašto” u ovom pitanju nije potraga za uzrokom već čin slavlja. Kada postavljamo pitanje slavimo činjenicu da uopće nešto postoji. Zamjećujemo tu začuđujuću činjenicu. Obično, postojanje stvari nam je toliko uobičajeno da to uzimamo zdravo za gotovo. Ali u određenim trenucima, ova najobičnija činjenica može postati iznenađujuća. Ludwig Wittgenstein ovako opisuje to iskustvo: “Čudim se postojanju svijeta. I tada sam sklon koristiti iskaze poput ‘kako je neobično da išta postoji’ ili ‘kako neobično da svijet postoji’.”

Jednom kada smo zamijetili i proslavili činjenicu da bića jesu možemo napraviti korak dalje – i sve ovisi o tom koraku. Možemo pitati: što ovo “jesu” znači? Što je to biti? Sada pitamo što biće čini bićem, a ne ničim: na kojoj osnovi razumijemo bića kao bića? Sada ne pitamo o bićima već o bitku.

Bitak uopće nije biće; to je ono što određuje bića radije kao bića nego kao nebića – ono što čini razliku, da se tako izrazim, između nečega i ničega. Drugi, sličan iskaz može jednako dobro poslužiti: bitak je razlika koja čini da je nešto radije nego ništa. Čak i ako ne možemo naći uzrok za cjelinu bića, možemo istražiti smisao bitka, jer doista čini razliku to da radije jesu bića nego ništa. Možemo obratiti pažnju na ovu razliku i opisati je.

Naše početno pitanje – zašto radije nešto nego ništa? – nas je dovelo do drugog pitanja: što znači biti? Sada možemo pitati treće pitanje: što je to u našem ustrojstvu što omogućuje da bitak za nas ima smisao? Drugim riječima, zašto je nama važno to da je radije nešto nego ništa? To je ključno pitanje o nama samima – jer da smo ravnodušni prema razlici izmeđi nečega i ničega, utonuli bismo u zaborav. Mi stalno razlikujemo između nečega i ničega, prepoznajući bezbrojne stvari kao realne dok odbacujemo laži i iluzije. Proces je na djelu ne samo u filozofiji već i u najjednostavnijim svakodnevnim poslovima: prepoznajem vrč kao biće jednostavno posežući za njegovom ručkom. Jasno je da bez naše osjetljivosti za bitak, uopće ne bismo bili ljudi. Čak i za najravnodušnije i rastresene osobe, bitak nešto znači – iako je teško to značenje pretočiti u riječi.

Sada smo na putu Heideggerovog mišljenja. Za Heideggera, ova tri pitanja na takav način zajedno pripadaju da ih se može nazvati pitanjem o bitku: on želi naglasiti čuđenje da je radije nešto nego ništa, pitati zašto je to važno i kako to nama može biti važno.

Iz: Richard Polt, Heidegger, an introduction, 2003. (moj prijevod)

4 misli o “Pitanje o bitku

  1. Zanimljiva koincidencija. Nedavno sam, naime, i sam pisao nešto u kontekstu dotične (ili naslovljene) problematike. Stoga ću rado priložiti ovdje u komentaru tu svoju refleksiju 😀 :

    Pitanje “zašto je uopće nešto a ne ništa” postavio je Leibniz imajući u pozadini svoje filozofijske refleksije princip dovoljnog razloga koji kaže da svaki entitet (ili biće, lat. ens) ima dovoljan razlog svoga postojanja, pa tako i svijet mora imati dovoljan razlog, ne u samome sebi, nego u nečemu izvan svijeta, u – filozofijski govoreći – Apsolutnom biću, a što religija naziva Bogom.

    U prošlom je stoljeću to pitanje opetovao najveći “mislilac bitka” M. Heidegger u malo drugačijoj formulaciji “zašto postoji bitak a ne naprotiv ništa?”; u svom spisu “Što je metafizika?” on tvrdi da “znanost o tom Ništa ne zna ništa”. U nekom je smislu Heidegger i u pravu jer je to pitanje eminentno filozofijske naravi budući da je epistemološko i metodološko polazište prirodne znanosti da odgovara na pitanje KAKO nešto, neki dio stvarnosti funkcionira, donekle i zašto, međutim ZAŠTO u smislu dovoljnog razloga i pitanja o svrsi ili smislu epistemološki jest par exellance filozofsko pitanje (ili još od Aristotela: onto-teološko) i znanstvenik nema instrumentarij da na njega odgovori, epistemološki i metodološki tu je ograničen i ako želi odgovoriti tad napušta svoje okvire. Doista, ja postavljam pitanje: može li se to Ništa ontologizirati iliti supstancijalizirati? Ne krši li to direkt princip ne-protuslovlja, jedan od temeljnih ontoloških i logičkih principa, a to je da ili nešto jest ili nije – tertium non datur!? Sam iskaz “Ništa jest” ili “Ništa postoji” pod vidikom ovog temeljnog principa mišljenja i bitka naprosto je besmislica. Mi možemo koristiti to “Ništa” jedino u sintaktičkom smislu, kao sintaksu, jezičnu ili lingvističku akrobaciju, ali ne može ga se shvaćati kao da je to doslovno “ništa”. Kad recimo Hegel kaže da su “bitak i ništa jedno te isto” (što Heidegger isto opetuje željeći reći da bitak – Sein – nije realni predikat tj. da se ne može reducirati na pojedino biće ili entitet kako je to činila cijela zapadna filozofija odakle njegova kritika tzv. “zaborava bitka”, osim što možda Toma Akvinski ne bi spadao u taj zaborav jer je isticao upravo prvenstvo bitka – Sein, Esse) on tu ne misli na ništa u doslovnom smislu, nego pod tim “Ništa” semantički podrazumijeva da nije neko pojedinačno biće koje bi se odredilo štostvom (ono je Ni-šta) a što u elementarnoj logici nazivamo definicijom. Čak i u matematici, tj. preciznije u teoriji skupova nula (0) nije ništica, nego jedan ambijent u kojem nema niti jednog člana (dok je npr. broj 2 skup koji se sastoji od dva člana) ali to ne znači da je taj ambijent neko doslovno ništa. Treba također napomenuti kako je i B. Russell rekao da se ovdje radi o tzv. pogrešci kvantifikatora, naime onaj Leibnizov princip da sve ima dovoljan razlog svoga postojanja može se primjeniti samo na pojedinačna bića (u terminima moderne logike: ∃x) ali ne i na svijet u cjelini (∀x) jer je taj skok sa pojedinačnog na ono opće, na cjelinu naprosto neopravdan i logički pogrešan. Russellu se može prigovoriti isto, samo u obrnutom smijeru: iz toga što pojedina bića imaju razlog svoga postojanja nije opravdano tvrditi da svijet u cjelini nema (ista pogreška). Iz svega navedenog slijedilo bi da ništa naprosto ne može da postoji, da je postojanje uvijek postojanje “nečega”, nekog entiteta, i stoga je nužno da nešto ipak jest. Time bi se na to pitanje prima facie efektno odgovorilo i riješio bi se “misterij”.

    Međutim, stvari nisu baš tako jednostavne kada se u igru uvede modalnost (i donekle govor o multisvemiru iz prirodne znanosti, fizike, međutim prema zadnjim informacijama koje imam odustaje se od toga jer se ta hipoteza ne može falsificirati, vidi više za to na ovom linku: http://www.bug.hr/vijesti/neprilike-fizikom-multiverzuma/139731.aspx). Tad pitanje glasi: ZAŠTO SVIJET POSTOJI BAŠ OVAKO KAKO POSTOJI, ZAŠTO NE POSTOJI NA NEKI DRUGI NAČIN?? Jer, logički je moguće da je ovaj svijet mogao imati sasvim drugačije konstante, sasvim drugačije zakone, i još mnoštvo toga na drugačiji način. Zašto npr. ovaj svijet nije takav da u njemu postoje magarci koji govore? Ili slonovi koji lete? Američki filozof Robert Nozick dao je jedan zanimljivi odgovor na pitanje “zašto je nešto a ne ništa”: on kaže da je vjerojatnost da nešto postoji prije nego ništa beskonačno naprema 1 (∞ : 1). Iz tog razumljivo slijedi kako je vjerojatnost da u tom skupu beskonačnih mogućnosti nešto postoji prije negoli onaj jedan ništa prevelika i da nužno mora biti aktualiziran jedan od tih mogućih svijetova, nužno mora postojati nešto. Međutim, vraćam se ponovno na moje prethodno pitanje: niti izdaleka nije jasno zašto u tom skupu beskonačnih mogućnosti (M1, M2, …., Mn) je ozbiljena baš ta i ta mogućnost a zašto ne neka druga? Drugim riječima, zašto je u tom skupu beskonačno mogućih svijetova ozbiljen baš taj i taj svijet (npr. M2) a ne neki drugi mogući (npr. M1)? I to nas opet ostavlja da tapkamo bez odgovora. Također, treba nadodati da je epistemički neinformativno na to pitanje odgovoriti “svijet je naprosto tu, on nema razloga zašto je takav kakav jest, a ne neki drugi, ozbiljen, on naprosto postoji”, to je naprosto epistemički neinformativno i ne bi se razlikovalo od odgovora koji mnogi kritiziraju, naime onoga koji za pretpostavku upućuje na Boga koji aktualizira mogućnosti.

    Liked by 1 person

    • Slažem se s tvojim prikazom granice i domene znanosti i filozofije, kao i shvaćanja pojma “bitka”/”ništa”. Pitanja i hipoteze u drugom dijelu tvojeg posta su “mind blowing” (baš sam pred neko vrijeme čitao knjigu o paralelnim svemirima od Briana Greene-ija i nisam se prestajao čuditi 🙂 ). Iako izlaze izvan okvira znanosti jer su neopovrgljive, rekao bih da ipak jesu znanstvene barem dijelom jer teže uzročnom objašnjenju (koliko god ta težnja možda bila beznadna…). Izgleda da je Heidegger u tom pogledu epistemički neinformativan. 😀 U ono malo što sam čitao od njega i o njemu, nisam našao da se bavio razlozima svijeta ili bića u smislu traženja (objektivnog) uzroka njihova postojanja, već se bavio ustrojstvom “tubitka”, njegovim temeljnim i filozofski relevantnim “raspoloženjima” poput “čuđenja” ili pak “tjeskobe”, koja pak omogućuju “transcendenciju” samih bića i “otvorenost” za “bitak”, itd. (kaže Polt da kod H. pitanje “zašto” ne pita o uzroku postojanja svih bića, već je prije izraz čuđenja da bića uopće jesu. Ili: putem čuđenja tubitku se otkriva bitak što omogućava prepoznavanje bića kao bića, tj. da ona jesu).

      Liked by 1 person

      • *Iako izlaze izvan okvira znanosti jer su neopovrgljive, rekao bih da ipak jesu znanstvene barem dijelom jer teže uzročnom objašnjenju (koliko god ta težnja možda bila beznadna…).*

        To su pokušaji i modeli, u svakom slučaju.

        Većina Heideggerovih djela takva je da ne daje brzoplete odgovore, dapače ostaju u neku ruku nedovršenima. To je nešto svojstveno Heideggeru, da izbjegava neke “konačne” odgovore. Kroz tu prizmu valja promatrati i njegovo opetovanje tog tako “uzvišenog” – onto-teo-logičkog – zašto je radije bitak, a ne ništa. Heidegger je skromniji nego Leibniz pa neće odgovor fundirati u onome što Akvinac naziva actuss purus – čisti bitak, sam Apsolutni, religijski Bog. On, doduše, hoće bitak (Sein, a kojeg je kasnije pisao kao “Seyn”) okititi gotovo mitskim riječima, kao onaj koji se otkriva i skriva, sve rasvjetljuje, koji je vječan, i čovjek upadne u kušnju a da ne upita pa nije li to Bog. No, Heidegger će samo ponavljati kako bitak nije Bog, jer valja radikalno i do kraja dosljedno misliti i imati u vidu “ontologijsku diferenciju” (kako to odzvanja :D) između bitka i svakog (pojedinačnog) bića pa i samog Boga. Doduše, i Akvinac će u jednom trenutku reći da bitak nije Bog, tako da Heidegger ne otkriva tu nikakvu toplu vodu. Što hoću na kraju reći? Hoću reći da bez obzira na to pitanje, Heideggerova fundamentalna ontologija (što je pleonazam iliti tautologija, ontologija je ionako fundamentalna xD) kao analitika tu-bitka polučuje vrijedne rezultate u tom smislu što pokazuje na kraju da bitak nije neka (is)prazna apstrakcija, ukočena i statična, prazna formula koje bi se svakodnevni “zdrav razum” gnušao, nego bitak pojmljen kao punina i živost koja se zbiva, koji se otkriva i skriva, koji sve obuhvaća i osvjetljuje. Zašto je to analitika tu-bitka (egzistencijalna filozofija)? Jer je jedino čovjek taj koji pita i daje odgovor o bitku. Čovjek tako dolazi u središte Heideggerova zanimanja, jer je on taj koji razumije i ima iskustvo bitka te ga uspijeva izražavati u jeziku. Analiza tu-bitka postaje uvjet kako bi se dobio odgovor na pitanje „o bitku”.

        Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s