coincidentia oppositorum? (ulomak iz Žaklina Dodig-Soklić, Pojam coincidentia oppositorum u Nikole Kuzanskog)

[S] obzirom na Kuzančevo shvaćanje coincidentia oppositorum, taj pojam ni u kom slučaju ne može biti »naputak za mistično iskustvo«, niti »prodor iracionalnog u argumentirajuće mišljenje«, nego … se Kuzanski upravo tim pojmom služi kako bi naporom racionalnog mišljenja došao do onoga što se ne može misliti. U De docta ignorantia Kuzanski kaže da ono najviše … ne možemo drukčije pojmiti nego na način da ga dodirnemo kao ono nepojmljivo.

Ono što je za nas pojmljivo vezano je, po Kuzanskom, isključivo za područje razuma. U prirodi je razuma (ratio) da nešto može pojmiti samo na taj način da nešto s nečim uspoređuje. Područje na kojem se svakodnevno krećemo područje je onoga »manjeg« i »većeg« pa neko »nešto« za nas postoji samo ako je određeno veličinom. Ratio je dakle uvijek usmjeren na područje konačnog, a ono je po definiciji karakterizirano mnoštvom stvari. Tako laik na tržnici u djelu Idiota de sapientia pita svojeg sugovornika: »Što vidiš da se događa ovdje na tržnici?«, a ovaj mu uzvraća: »Ovdje vidim da se broji novac, u drugom kutu važe se roba, tamo preko puta mjeri se ulje i drugo«. U svakodnevnome životu možemo se orijentirati samo uz pomoć veličine, bilo da se radi o mjeri, broju ili pak težini. Veličina je temeljna kategorija ljudskoga (svakodnevnoga) života. Svaka je stvar to što jest samo na osnovi razgraničenja s nekom drugom stvari. U mnoštvu ona je neko određeno jedno samo na taj način što je veća ili manja u odnosu na neko drugo jedno. Mnoštvo je određeno strukturom diferencije u čijoj osnovi leži stav proturječnosti: nešto se za nas pojavljuje kao nešto određeno samo ukoliko se razlikuje od nekog drugog. U istom smislu može se reći da je neka stvar ujedno i nešto ograničeno jer uvijek graniči s nečim drugim što nije ona sama. Razlog što nam se mnoštvo nudi na takav način leži u tome što su osnovni instrumenti našega razuma poredba (comparatio) i određivanje odnosno mjerenje (mensuratio). Ratio uvijek dovodi u vezu različite stvari, utvrđuje njihovu razliku i tako ih definira kao pojedinačne. Pri tome on nikada ne može iscrpiti mogućnosti poredbe jedne stvari s drugim stvarima. Sasvim je sigurno da u tom pogledu možemo dati za pravo Heinrichu Rombachu koji u Kuzanskom vidi »inicijatora mišljenja koje je stvorilo ideju svijeta u novovjekovnom funkcionalističkom smislu«. On smatra da se Kuzanski konačno odrekao tradicionalne ontologije supstancije i da se okrenuo funkcionalnom mišljenju. I doista: određenje pojedinačnog samo u relaciji prema nekom drugom pojedinačnom zvuči jako moderno u smislu funkcionalizma čija je osnovna odredba da

pojedinačno nije ‘bivstvujuće’ i ne posjeduje bitak (…) Pod svijetom se misli samo međusobno odnošenje momenata i funkcija. (…) Sama točka odnošenja, od koje ‘polazi’ funkcija, ostaje ontološki prazna, sva njena realnost premješta se u odnos…

Složili bismo se s tvrdnjom da za Kuzanskog mudrost počinje na tržnici, kako on kaže u svojem djelu Idiota de sapientia, gdje se mjeri, uspoređuje i važe. No vidjeli smo da ratio nikad ne dospijeva iznad područja comparatio. On nikada ne dolazi do apsolutnog određenja neke stvari. Time se ispostavlja kao nesposoban da misli bit pojedinačnih stvari, a time i ono apsolutno u kojem jedino stvar i bit padaju u jedno.

Priroda je našega znanja, dakle, neznanje (ignorantia), jer spoznaji koja se iscrpljuje u poredbi nužno manjka točnosti (praecisio):

Pristupačno ti je samo to negativno znanje [manje i više, prim. Ž. D.-S.], točnost ti međutim ostaje nedostižnom.

To, s druge strane, uopće ne ukazuje na gnoseološki pesimizam kod Kuzanskog. Snaga spoznaje ne sastoji se stoga u tome što će se čovjeku iz nemoći spoznaje otvoriti jedno drugo područje na kojem će on iskusiti svoju moć, nego se dobit takvog manjkavog znanja krije u tome što će ono uvidjeti da nije doraslo svojem zahtjevu te će samo sebe prepoznati kao neznanje. Znanje koje je poučeno da u biti nikada ne može ostvariti svoj zahtjev jest poučeno neznanje (docta ignorantia). Možemo reći da smisao doctae ignorantiae nije u tome da se čovjek, iz rezignacije u pogledu svoje spoznajne moći, okreće samo onome što svojim razumom (ratio) jedino može dokučiti (vidjeli smo da je to područje mjerenja, uspoređivanja), nego u tome da ispita koje su krajnje granice ljudske spoznaje.

96089

Žaklina Dodig-Soklić

Utoliko se sve doima pomalo kantovski, u smislu samorefleksije spoznajnog subjekta o apriornim uvjetima spoznaje. … Treba jasno istaći: Nikola Kuzanski ne zasniva nikakvu »spoznajnu teoriju«, a naročito ne onu koja bi prethodno kritički preispitivala uvjete naše spoznaje kako bi tek nakon toga utvrdila što bi uopće moglo biti predmetom naše spoznaje. Poučen u tome da mu je pravo znanje nedostupno, njemu znanje postaje učeno neznanje (docta ignorantia) i time on, kako ćemo vidjeti, otvara pogled prema onome što tek utemeljuje svako racionalno znanje. U negaciji znanja, dakle, čovjek se s jedne strane ne zadovoljava onim sigurnim i njemu dostupnim, kao što je to slučaj u transcendentalnoj filosofiji, niti se s druge strane znanje shvaćeno kao docta ignorantia pojavljuje kao privilegij samo onih odabranih koji u mističkom ushićenju, s one strane pojmovnog, u jednom čisto subjektivnom i nepriopćivom doživljaju dolaze do apsolutne istine. Pojam, doduše, u poimanju dolazi do svojih krajnjih granica i na toj se granici, prozrevši svoju neprimjerenost, gubi. No, ono istinito izlazi na vidjelo upravo na pojmu i s njim. Zatajenjem pojma otvara se prostor za pojavljivanje onog istinitog koje je u sebi nepojmljivo. Znanje koje je poučeno o svojem neznanju ne ograničava se samo na područje onoga njemu pristupačnoga comparatio, niti se u nekakvoj skeptičnoj rezignaciji odriče pojma. Docta ignorantia otvara put za istinu koja se pojavljuje u krajnjem naporu pojma, a ne s onu stranu pojma, kao ono nepojmljivo.

Tek u kontekstu toga da istina izlazi izvan područja onoga manjeg i većeg, da se može misliti tek kad je oslobođena svakog poredbenog odnosa, možemo reći da je njezina bit coincidentia oppositorum. U svijetu susrećemo najrazličitije stvari o kojima možemo misliti kao o pojedinačnim stvarima tek na osnovi kategorije veličine. Ako međutim pitamo što je to što neku veličinu čini veličinom, nužno dolazimo do pitanja o onom najvećem (maximum) veličine. Što sačinjava maximum veličine? Svaka veličina počiva na poredbi s nekom drugom veličinom, od svake određene veličine postoji uvijek nešto što je veće od nje. Kuzanski kaže:

Pogledaj veličinu; jer ako za svaki dani broj može postojati veći, onda se zna (…) da nijedan dani broj nije najveći.

Ili nešto dalje u istome djelu:

Ništa što postoji ne može biti najveće, barem na području gdje se može primiti nešto veće.

Pitamo li dakle za najveće velikoga, onda više ne pitamo za neku određenu veličinu. Ono što je mjerilo veličine mora se razlikovati od svake veličine.

Na području uspoređujućeg razuma može se za svaku veličinu naći nešto što tu veličinu nadmašuje. Jednako tako može joj se uvijek suprotstaviti i nešto manje. Stoga istinski maximum nije ono relativno najveće. Istinski maximum ne može biti maximum ako se ne podudara s onim minimum. Tako se i minimum pokazuje kao nešto što ne može biti ni veće ni manje: ono najmanje je »od kojega ne postoji nešto manje.« Sad se jasno pokazuje: maximum se ne smije moći staviti ni u koji odnos poredbe bilo s većim bilo s manjim. On premašuje područje relativno najvećeg i najmanjeg. Isto vrijedi i za minimum. Time se ispostavlja da ono najmanje i ono najveće koincidiraju.

Vratimo se na polaznu točku: na području racionalnoga mišljenja krećemo se u onom više i manje. Ratio ne može dospjeti do praecisio, jer kad on misli da je došao do nečega najvećeg uvijek se može naći nešto veće. U premišljanju o onome manje i veće u kojem se razum kreće dolazimo do granica samog pojma, pa se poučeni u svojem neznanju otvaramo prema određenju istine kao onog najvećeg (maximum) koje koincidira s najmanjim. Stoga ne slijedi nužno iz Kuzančeve filosofije da istina dolazi odozgo u nekom činu uz pomoć božje milosti ili kao mističko iskustvo s onu stranu pojmovnog.

Nemogućnost onog najvećeg da bude veće i manje nije manjkavost. Ta nemogućnost proistječe iz toga što je ono najveće sasvim ozbiljeno (est penitus in actu). Ono je najveće zato što isključuje svaku mogućnost – u njemu je svaka mogućnost ozbiljena pa ne može biti niti manje niti veće: maximum i minimum u njemu koincidiraju. Proturječje je, prema tome, vezano samo za područje konačnoga… Ipak, kako primjećuje Kurt Flasch, ako mi o Bogu kažemo da je on stjecanje suprotnosti, onda smo mi, koji to mislimo, ta koincidencija. … [A]ko je Kuzanski u De docta ignorantia ideju coincidentia oppositorum vezao samo za najviše biće, u De coniecturis ona se izravno dovodi u vezu s našim mišljenjem. Ako je ta ideja, u aristotelovsko-skolastičkoj maniri, rezervirana samo za Boga (u smislu da ono što je u sebi proturječno u Bogu prethodno postoji ujedinjeno), onda je ona kasnije, ne samo u De coniecturis, nego i u drugim djelima razrađena kao ideja koju možemo primijeniti na ono što se ne odnosi samo na božju egzistenciju.

ulomak iz članka Žaklina Dodig-Soklić, Pojam coincidentia oppositorum u Nikole Kuzanskog (2014.) link

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s