r > g (ulomak iz Thomas Piketty, Kapital u 21. stoljeću)

Pokušajmo sad objasniti uočene činjenice: hiperkoncentraciju bogatstva svojstvenu Europi u 19. stoljeću pa sve do Prvog svjetskog rata; veliku kompresiju nejednakosti kapitala koja je uslijedila nakon šokova od 1914.-1945.; i činjenicu da koncentracija bogatstva – sve do danas – nije ponovo dosegnula europske rekorde iz prošlosti.

Glavna snaga koja objašnjava hiperkoncentraciju bogatstva u tradicionalnim agrarnim društvima i u velikoj mjeri u svim društvima sve do Prvog svjetskog rata (slučaj pionirskih drustava Novog svijeta zbog očitih je razloga vrlo poseban i nije reprezentativan ni na svjetskoj razini ni dugoročno) povezana je s činjenicom da se radi o ekonomijama kojima je svojstven slab rast i u kojima je stopa povrata od kapitala znatno i dugotrajno viša od stope rasta.

Ta osnovna snaga divergencije, o kojoj smo već govorili u uvodu, funkcionira na sljedeći način. Zamislimo svijet slabog rasta, na primjer od 0,5% do 1% godišnje, kao što je to bio slučaj do 18. i 19. stoljeca. Stopa povrata od kapitala, koji je općenito iznosio 4-5% godišnje, zbog toga je puno viša od stope rasta u tim društvima. Konkretno, to znači da se bogatstva koja su akumulirana u prošlosti rekapitalizira puno brže od rasta ekonomije, čak i kad nema nikakvog prihoda od rada.

Na primjer, ako je g=1% [gospodarski rast], a r=5% [povrat od kapitala], dovoljno je uštedjeti petinu prihoda od kapitala – i potrošiti ostale četiri petine – kako bi se osigurao rast kapitala naslijeđenog od prethodne generacije. Taj rast naslijeđenog kapitala imao bi u tom slučaju istu stopu rasta kao i rast cjelokupne ekonomije. Ako štedimo više, na primjer zato što je kapital koji posjedujemo dovoljno velik da nam omogućava prihvatljiv način života i kad trošimo manji dio godišnjih renta, bogatstvo će rasti brže od prosječnog rasta ekonomije i nejednakosti bogatstva imat će tendenciju da se povećaju, a sve to bez i najmanjeg prihoda od rada. Sa striktno logičkog stajališta vidljivo je da se radi o idealnim uvjetima za napredak društva nasljednika, društva kojemu je svojstvena vrlo jaka koncentracija bogatstava, a ujedno i dugotrajnost tih bogatstava koja se prenose s generacije na generaciju.

Ti su uvjeti karakteristični za brojna društva u povijesti, a posebno za europska društva u 19. stoljeću….stopa čistog povrata od kapitala bila je bitno veća od stope rasta u Francuskoj u razdoblju od 1820. do 1913. i iznosila je u prosjeku 5%, dok je rast fluktuirao na razini od oko 1% godišnje. Prihodi od kapitala iznosili su gotovo 40% nacionalnog dohotka i bilo je dovoljno od toga uštedjeti samo jednu četvrtinu kako bi se generirala stopa štednje od 10%…To je bilo dovoljno da se bogatstvu omogući malo brži rast od prihoda, tako da je koncentracija bogatstva imala uzlazni trend.

Nastavimo logičko rasuđivanje. Postoje li dublji razlozi zbog kojih bi povrat od kapitala stalno bio veći od stope rasta? Odmah jasno recimo da se po mom sudu tu više radi o povijesnoj zbilji nego o apsolutnoj logičkoj nužnosti.

Prije svega, temeljna nejednakost r > g doista se podudara s neospornom povijesnom realnošću. Brojni ljudi, kad se prvi put suoče s tom tvrdnjom, začude se i upitaju o logičkoj mogućnosti takvog odnosa. Najočitiji način da se uvjerimo kako je r > g zaista povijesna realnost nedvojbeno je sljedeći.

Kao što smo već vidjeli u prvom dijelu ove knjige, stopa rasta bila je gotovo nulta u velikom dijelu povijesti čovječanstva: spajajući demografski i gospodarski rast, možemo smatrati da globalna stopa rasta od starog vijeka pa sve do 17. stoljeća nikad nije trajno prelazila 0,1-0,2% godišnje. Bez obzira na brojne povijesne neizvjesnosti, nedvojbeno je da je stopa povrata od kapitala uvijek bila znatno viša: središnja vrijednost, promatrana dugoročno, kretala se oko 4-5% godišnje. Tu se prije svega radilo o zemljišnoj renti, u postotku vrijednosti zemlje, u većini tradicionalnih agrarnih društava. Čak ako prihvatimo i puno nižu procjenu čistog povrata od kapitala – na primjer, shvaćajući da su brojni zemljoposjednici kroz povijest ustanovili da upravljanje velikim posjedima nije jednostavna stvar i da je dio tog prihoda zapravo samo pravedna naknada za vrlo kvalificirani rad vlasnika – došli bismo samo do minimalnog povrata (a po mom sudu taj je povrat nerealan i premalen) u iznosu od najmanje 2-3% godišnje. U svakom slučaju, to je još uvijek puno više od 0,1-0,2%. Tijekom većeg dijela ljudske povijesti važna je činjenica da je stopa povrata od kapitala uvijek bila najmanje deset ili dvadeset puta viša od stope rasta proizvodnje i prihoda. Riječ je, u najvećoj mjeri, o samom temelju društva: to je omogućavalo klasi posjednika da se posveti i nečem drugom, a ne samo svom vlastitom opstanku.

…stopa čistog povrata od kapitala – obično 4-5% – bila je kroz povijest uvijek bitno veća od stope rasta u svijetu, ali razlika između tih dviju stopa bitno se smanjila u 20. stoljeću, naročito u njegovoj drugoj polovini, kad je svjetski rast dosegnuo stopu od 3,5-4% godišnje. Po svemu sudeći, razlika bi se ponovno mogla povećati u 21. stoljeću, jer se rast (posebno demografski) usporava. Prema središnjem scenariju, o kojem smo raspravljali u prvome dijelu, stopa globalnog rasta mogla bi iznositi oko 1,5% godišnje između 2050. i 2100. godine, što bi bila otprilike ista razina kao i u 19. stoljeću. Razlika izmedu r i g vratila bi se tada na razinu usporedivu s onom koja je postojala tijekom industrijske revolucije.

U takvom kontekstu jasno je vidljivo da bi porezi na kapital – i šokovi raznih vrsta – mogli imati središnju ulogu. Sve do Prvog svjetskog rata porezi na kapital bili su vrlo mali (većina zemalja nije imala ni porez na dohodak ni porez na dobit poduzeća, a porezi na nasljeđivanje općenito nisu iznosili više od nekoliko postotaka). Da pojednostavnimo, možemo, dakle, smatrati da je stopa povrata prije i nakon poreza bila gotovo ista. Počevši od Prvog svjetskog rata, stope poreza na dohodak, dobit i najveća bogatstva brzo su dosegnule znatne razine. No od 1980-ih i 1990-ih, u jako promijenjenom ideološkom kontekstu, sve više i više obilježenom financijskom globalizacijom i zaoštrenom konkurencijom među državama u privlačenju kapitala, stope tih poreza počele su opadati i u nekim slučajevima nisu daleko od toga da naprosto nestanu.

Da rezimiramo: činjenica da je koncentracija kapitala na početku ovog 21. stoljeća bitno manja u europskim zemljama nego što je bila u doba Belle époque, u velikoj je mjeri posljedica kombinacije slučajnih događaja (šokovi pretrpljeni 1914.-1945.) i posebnih institucija, posebno na području oporezivanja kapitala i prihoda od kapitala. Kad bi se te institucije definitivno uništile, postojala bi velika opasnost od ponovne pojave nejednakosti bogatstva poput onih u prošlosti, a te bi nejednakosti u određenim uvjetima čak mogle biti i veće.

Ulomak iz: Kapital u dvadeset prvom stoljeću, Thomas Piketty, Zagreb, 2014.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s