Pokušajmo sad objasniti uočene činjenice: hiperkoncentraciju bogatstva svojstvenu Europi u 19. stoljeću pa sve do Prvog svjetskog rata; veliku kompresiju nejednakosti kapitala koja je uslijedila nakon šokova od 1914.-1945.; i činjenicu da koncentracija bogatstva – sve do danas – nije ponovo dosegnula europske rekorde iz prošlosti.
…
Glavna snaga koja objašnjava hiperkoncentraciju bogatstva u tradicionalnim agrarnim društvima i u velikoj mjeri u svim društvima sve do Prvog svjetskog rata (slučaj pionirskih drustava Novog svijeta zbog očitih je razloga vrlo poseban i nije reprezentativan ni na svjetskoj razini ni dugoročno) povezana je s činjenicom da se radi o ekonomijama kojima je svojstven slab rast i u kojima je stopa povrata od kapitala znatno i dugotrajno viša od stope rasta.
Ta osnovna snaga divergencije, o kojoj smo već govorili u uvodu, funkcionira na sljedeći način. Zamislimo svijet slabog rasta, na primjer od 0,5% do 1% godišnje, kao što je to bio slučaj do 18. i 19. stoljeca. Stopa povrata od kapitala, koji je općenito iznosio 4-5% godišnje, zbog toga je puno viša od stope rasta u tim društvima. Konkretno, to znači da se bogatstva koja su akumulirana u prošlosti rekapitalizira puno brže od rasta ekonomije, čak i kad nema nikakvog prihoda od rada.
Na primjer, ako je g=1% [gospodarski rast], a r=5% [povrat od kapitala], dovoljno je uštedjeti petinu prihoda od kapitala – i potrošiti ostale četiri petine – kako bi se osigurao rast kapitala naslijeđenog od prethodne generacije. Taj rast naslijeđenog kapitala imao bi u tom slučaju istu stopu rasta kao i rast cjelokupne ekonomije. Ako štedimo više, na primjer zato što je kapital koji posjedujemo dovoljno velik da nam omogućava prihvatljiv način života i kad trošimo manji dio godišnjih renta, bogatstvo će rasti brže od prosječnog rasta ekonomije i nejednakosti bogatstva imat će tendenciju da se povećaju, a sve to bez i najmanjeg prihoda od rada. Sa striktno logičkog stajališta vidljivo je da se radi o idealnim uvjetima za napredak društva nasljednika, društva kojemu je svojstvena vrlo jaka koncentracija bogatstava, a ujedno i dugotrajnost tih bogatstava koja se prenose s generacije na generaciju.
Ti su uvjeti karakteristični za brojna društva u povijesti, a posebno za europska društva u 19. stoljeću….stopa čistog povrata od kapitala bila je bitno veća od stope rasta u Francuskoj u razdoblju od 1820. do 1913. i iznosila je u prosjeku 5%, dok je rast fluktuirao na razini od oko 1% godišnje. Prihodi od kapitala iznosili su gotovo 40% nacionalnog dohotka i bilo je dovoljno od toga uštedjeti samo jednu četvrtinu kako bi se generirala stopa štednje od 10%…To je bilo dovoljno da se bogatstvu omogući malo brži rast od prihoda, tako da je koncentracija bogatstva imala uzlazni trend.
…
Nastavimo logičko rasuđivanje. Postoje li dublji razlozi zbog kojih bi povrat od kapitala stalno bio veći od stope rasta? Odmah jasno recimo da se po mom sudu tu više radi o povijesnoj zbilji nego o apsolutnoj logičkoj nužnosti.
Prije svega, temeljna nejednakost r > g doista se podudara s neospornom povijesnom realnošću. Brojni ljudi, kad se prvi put suoče s tom tvrdnjom, začude se i upitaju o logičkoj mogućnosti takvog odnosa. Najočitiji način da se uvjerimo kako je r > g zaista povijesna realnost nedvojbeno je sljedeći.
Kao što smo već vidjeli u prvom dijelu ove knjige, stopa rasta bila je gotovo nulta u velikom dijelu povijesti čovječanstva: spajajući demografski i gospodarski rast, možemo smatrati da globalna stopa rasta od starog vijeka pa sve do 17. stoljeća nikad nije trajno prelazila 0,1-0,2% godišnje. Bez obzira na brojne povijesne neizvjesnosti, nedvojbeno je da je stopa povrata od kapitala uvijek bila znatno viša: središnja vrijednost, promatrana dugoročno, kretala se oko 4-5% godišnje. Tu se prije svega radilo o zemljišnoj renti, u postotku vrijednosti zemlje, u većini tradicionalnih agrarnih društava. Čak ako prihvatimo i puno nižu procjenu čistog povrata od kapitala – na primjer, shvaćajući da su brojni zemljoposjednici kroz povijest ustanovili da upravljanje velikim posjedima nije jednostavna stvar i da je dio tog prihoda zapravo samo pravedna naknada za vrlo kvalificirani rad vlasnika – došli bismo samo do minimalnog povrata (a po mom sudu taj je povrat nerealan i premalen) u iznosu od najmanje 2-3% godišnje. U svakom slučaju, to je još uvijek puno više od 0,1-0,2%. Tijekom većeg dijela ljudske povijesti važna je činjenica da je stopa povrata od kapitala uvijek bila najmanje deset ili dvadeset puta viša od stope rasta proizvodnje i prihoda. Riječ je, u najvećoj mjeri, o samom temelju društva: to je omogućavalo klasi posjednika da se posveti i nečem drugom, a ne samo svom vlastitom opstanku.
…
…stopa čistog povrata od kapitala – obično 4-5% – bila je kroz povijest uvijek bitno veća od stope rasta u svijetu, ali razlika između tih dviju stopa bitno se smanjila u 20. stoljeću, naročito u njegovoj drugoj polovini, kad je svjetski rast dosegnuo stopu od 3,5-4% godišnje. Po svemu sudeći, razlika bi se ponovno mogla povećati u 21. stoljeću, jer se rast (posebno demografski) usporava. Prema središnjem scenariju, o kojem smo raspravljali u prvome dijelu, stopa globalnog rasta mogla bi iznositi oko 1,5% godišnje između 2050. i 2100. godine, što bi bila otprilike ista razina kao i u 19. stoljeću. Razlika izmedu r i g vratila bi se tada na razinu usporedivu s onom koja je postojala tijekom industrijske revolucije.
U takvom kontekstu jasno je vidljivo da bi porezi na kapital – i šokovi raznih vrsta – mogli imati središnju ulogu. Sve do Prvog svjetskog rata porezi na kapital bili su vrlo mali (većina zemalja nije imala ni porez na dohodak ni porez na dobit poduzeća, a porezi na nasljeđivanje općenito nisu iznosili više od nekoliko postotaka). Da pojednostavnimo, možemo, dakle, smatrati da je stopa povrata prije i nakon poreza bila gotovo ista. Počevši od Prvog svjetskog rata, stope poreza na dohodak, dobit i najveća bogatstva brzo su dosegnule znatne razine. No od 1980-ih i 1990-ih, u jako promijenjenom ideološkom kontekstu, sve više i više obilježenom financijskom globalizacijom i zaoštrenom konkurencijom među državama u privlačenju kapitala, stope tih poreza počele su opadati i u nekim slučajevima nisu daleko od toga da naprosto nestanu.
…
Da rezimiramo: činjenica da je koncentracija kapitala na početku ovog 21. stoljeća bitno manja u europskim zemljama nego što je bila u doba Belle époque, u velikoj je mjeri posljedica kombinacije slučajnih događaja (šokovi pretrpljeni 1914.-1945.) i posebnih institucija, posebno na području oporezivanja kapitala i prihoda od kapitala. Kad bi se te institucije definitivno uništile, postojala bi velika opasnost od ponovne pojave nejednakosti bogatstva poput onih u prošlosti, a te bi nejednakosti u određenim uvjetima čak mogle biti i veće.
Ulomak iz: Kapital u dvadeset prvom stoljeću, Thomas Piketty, Zagreb, 2014.
