Heideggerova politika? (ulomak iz Žarko Paić, Metapolitika i zlo: O Heideggerovu ”duhovnome nacizmu”)

Tri su službe ili tri djelatnosti kojim narod ispunjava svoju svrhu/smisao u novome poretku kao NS-državi: (1) služba rada; (2) služba obrane države u (mogućem) ratnome sukobu s drugim državama i (3) služba znanja. Nije teško zapaziti da poredak kategorija formalno ne odgovara Platonovu ni Aristotelovu rangu u antičkome shvaćanju države. No, Heidegger jasno naglašava da je ono posljednje zapravo na prvome mjestu. Taj poredak po kojemu teorija jest nadređena praksi i poiesisu (ratu i radu u vulgarnome nacionalsocijalističkome shvaćanju) označava gotovo »religiozni« pristup utemeljenju politike u tehničko doba. Štoviše, čini se da je to jedini način da se ono što povezuje narod (Volk) sa svojom državom (Volksgemeinschaft) uzdigne na razinu božanskoga. Znanje u izvornome značenju moći-bitka kao mogućnosti i nužnosti čovjeka da bude dostojan svoje egzistencije u zajednici pokazuje se otuda kao svojevrsno poslanstvo »političkoga plemstva«. A ono ne proizlazi iz urođenosti podrijetla, nego iz duhovnoga poslanstva Nijemaca kao metafizičkoga naroda pjesnika i mislilaca u analogiji s Grcima. Sveučilište u duhovnome utemeljenju znanosti i istraživanja pokreće (njemački) narod spram povijesnih svrha opstanka (Dasein). U tom pogledu politička filosofija faktične i buduće NS-države za Heideggera ne može biti drukčija od tumačenja Aristotela u duhu »odlučnosti« i egzistencijalnoga nabačaja povijesnih mogućnosti naroda (Volk):

Čovjek jest zoon politikon, jer on ima svoju moć i svrhu u polisu, pri čemu se polis ne shvaća kao već nešto opstojeće, nego kao nešto što bi čovjek tek mogao i trebao oblikovati. Ali u tom smislu se čovjek onda shvaća kao slobodan pripadnik polisa, politikos, naime kao živo biće koje mogućnost i nužnost svoje egzistencije dosiže u polisu.

Ako je duhovno poslanstvo (Auftrag) naroda ono koje nadilazi pojedinačnu egzistenciju, tada je jasno da Heidegger odbacuje novovjekovni subjektivizam i individualizam. Država pritom postaje mjestom ozbiljenja njegovih povijesno uspostavljenih »moći i svrha« u preoblikovanju ili prevladavanju ne samo onoga što je već uvijek postojeće, dakle bitka u tradicionalnome značenju postojanosti i nužnosti. Političko se mora misliti u bitnome kao prostor ozbiljenja. Ona je otvorenost mogućnosti radikalne promjene kako »prirode« (bios i fizis), tako i »društva« (socius). Nije začudno što kritika novovjekovnih teorija o ugovornoj tvorbi političke zajednice mora biti istodobno kritikom liberalne tvorbe neutralne države. … Tvorba države nije više stvar društva ili ugovorno povezanih pojedinaca. Umjesto demokratske republike koja čuva zajedničko dobro (Rousseau) ili demokratske totalne države koja jamči privatno vlasništvo pojedinaca (Hobbes), povijesno poslanstvo nacionalsocijalizma postaje izgradnja »temeljne mogućnosti i odlikovanoga načina bitka čovjeka«. Bez države koja povezuje pojedince i narod s pomoću vodstva bezuvjetne volje izabranoga Vođe (Führer-prinzip), za Heideggera se »priroda« i »povijest« ne mogu razviti do nabačaja autentične budućnosti. … Racionalno utemeljenje države iz načela umne općenitosti djelovanja subjekta i supstancije, kako je to bilo dovedeno do vrhunca u Hegelovoj filosofiji prava i politike na razini objektivnoga duha i apsolutne običajnosti (Sittlichkeit), za Heideggera ne odgovara poslanstvu povijesti njemačkoga naroda. Državu ne stvara pojedinac ni društvo. Povijesno određeni narod preuzima ulogu izgradnje institucija državnoga poretka. A glavni »subjekt« ove stvaralačke operacije, koju 1930-ih godina u svim spisima i predavanjima naziva sudbinom (Schicksal) u metafizičkome smislu gibanja povijesti od početka do kraja, u gotovo teologijskome značenju preuzima Vođa (Führer). Kada država nije niti ugovor niti tvorevina prirodne slučajnosti opstanka naroda u povijesti, onda ona može biti jedino duhovnom sudbinom. …

[B]ez filosofijskoga odnosno duhovnoga smjera [politika] može zabludjeti u dvije vrste redukcije. Prva je biologizam i rasizam (»priroda«), a druga historicizam i modernizam (»povijest«). U prolazu između tih dviju opreka politika mora u sebi imati nešto čudovišno. Prirodom se bitak shvaća iz nečega što je samoorganizirajuće i samoniklo, što ima karakter postojanosti u svim promjenama. Povijesnost počiva, pak, na kontingenciji. Samo se iz povijesne sudbine naroda može stvoriti viša razina duhovnoga bitka. Utoliko država ne može biti ugovorno stvorena niti kontekstualno izgrađena. … Priroda nije otuda bitna suprotnost povijesti. Naprotiv, povijesnost tvori događaj »druge prirode«. Jasno je da takav događaj ne može značiti ništa tek »neprirodno«, pa ni u načinu izgradnje države.

Zarko-Paic-Svijet-bez-cudaka-bio-bi-nalik-dehumaniziranoj-pustinji_ca_large

Žarko Paić (1958.)

… Ako, naime, za Heideggera ono političko nije drugo negoli događaj kojim se služba znanja (theoria) utiskuje u djelovanje (praxis) i proizvođenje novoga poretka narodne zajednice kao države u ontologijskome značenju su-bitka kao autentične zajednice, tada je izvjesno da suprotnost države i naroda može biti samo formalne naravi. Tamo gdje se ta suprotnost razrješava kao u Hegela dijalektikom građanskoga društva (tržišta u kapitalističkoj privredi) i političke države (korporativne strukture vladanja na temelju apstraktne općenitosti prava i zakona) na djelu je moderni poredak nacija-država. Ali on se raspao u krhotine krajem Prvoga svjetskog rata. …

Problem je u tome što Heideggerova metapolitika događaja predstavlja filosofijski pad ideje koja određuje zapadnjačku metafiziku od Platona do Hegela. Umjesto da se čitav sklop trostruke sveze teorije, praksepoiesisa dovede do sinteze i jednokratnosti onoga što čini bit suvremenoga doba planetarne tehnike kao totalne mobilizacije moći znanosti koja nadilazi razlikovanje »prirode« i povijesti«, a što je Heidegger vidio problemom već 1938.-1939. godine u predavanjima o biti makinacije (Machenschaft), njegova je odluka pala na taj način da je ontologijski smisao politike sveo na ono najčudovišnije i najprizemnije. Radi se o figuri nacionalsocijalističkoga Vođe. On ne vlada na temelju načela i ideja. Vođa se služi akcijom, neposrednošću i gotovo mističnim uvidom u bit metafizičke sudbine povijesti (njemačkoga) naroda. U 74. odsjeku Bitka i vremena (»Sein und Zeit«) Heidegger govori o događaju tubitka (Dasein) kao naroda (Volk). Njegova sudbina razotkriva se kroz komunikaciju (Mitteilung) i borbu (Kampf). Egzistencijalna struktura su-bitka (Mit-sein) iz kojega proizlazi misao o autentičnoj zajednici nesumnjivo se suprotstavlja novovjekovnoj filosofiji politike i uopće subjektivnosti subjekta na svim mogućim razinama. Što iz toga slijedi, može se jasno pretpostaviti. Taj su-bitak nije rezultat tehničke ili moderne organizacije »društva« u kapitalistički ustrojenoj »državi«. U liberalizmu država mora biti na usluzi privrednome napretku. Ovo treba razumjeti u smislu neutralnosti i uspostave zakonskih pravila igre između sukobljenih interesa pojedinaca.

Heidegger ne može su-bitak svesti na logiku djelovanja anonimnosti pojedinca (das Man) unutar kolektivne matrice prazne komunikacije. Što preostaje u pokušaju da se vodi autentična egzistencija jednog drukčije postavljenoga individuuma, ako se to tako može kazati, jest sveza između tubitka (Dasein) i njegove povijesno određene »kolektivne egzistencije« kao naroda. Ali da bi taj i takav narod mogao imati svoju pretpostavku postojanja, autentičnu slobodu kao brigu za bitak u njegovoj otvorenosti, potrebno je ono što se tek skriveno naslućuje iz spisa Bitak i vrijeme (»Sein und Zeit«). A to je, dakako, ono političko u svojoj bitnoj dimenziji oblikovanja zajednice, odnosno države. Čitava njemačka spekulativna filosofija, od Kanta, Fichtea, Schellinga i Hegela, otuda je filosofija politike. Za svoj cilj ona ima stvaranje države (polisa) u smislu stapanja teorije, prakse i poiesisa. Heidegger se, dakle, u seminaru ne razračunava tek s anglosaksonskom tradicijom politike i njezine dogme o koristi koju pojedinac zadobiva u društvu ako slijedi svoj primarni privatni interes. On ponajprije nastoji prevladati aporije i paradokse njemačke filosofije politike kao teorije države.

… Ono što je sada u razlici spram Hegelova državnoga prava posvemašnji novum sastoji se u tome što Heidegger ne određuje državu tek »najvišim ozbiljenjem ljudskoga bitka«. On je ponajprije smatra dovršenjem povijesnoga razvitka. U mogućnostima i nužnosti naroda uzdižu se sve njegove kvalitete do povjerenja u apsolutnu vladavinu Vođe. Želi li se pokazati ta bitna razlika između Heideggera i njemačkoga idealizma kao vrhunca filosofije politike u Hegelovoj ideji apsolutne države u povijesnome liku apsolutne znanosti, koja povijesti određuje njezine granice u zbilji a ne obratno, onda je stvar u ovome. Hegel misli povijest kao znanstvenu tvorbu apsoluta. Unutar njega se država pojavljuje prostorom-vremenom ozbiljenja slobode pojedinca. Heidegger, pak, destruira povijesnost povijesti iz destrukcije ideje znanstvenosti znanosti u planetarnome razdoblju tehnike. Pojedinac i država nisu više u suprotnosti kao što je to bilo u Hegela.

… Prava ontologija države zahtijeva promišljanje onoga tko se »prirodom« i »poviješću« pojavljuje nositeljem i izvršiteljem moći samoga bitka u zajednici ljudske egzistencije. To ujedno znači da s pojmom naroda (Volk) otpočinje političko kao takvo, a ne s pojmom vladanja i upravljanja državom. … Bez države narod ne može biti povijestan. Korak do izjednačenja naroda u povijesnome smislu s državom jest za Heideggera samo onaj čin kojim narod utemeljuje državu. U tom pogledu država ne prethodi tvorbi naroda. Naprotiv, takav se slučaj pojavljuje u francuskoj i američkoj političkoj tradiciji. Pojam država-nacija (etatnation) do danas zbog toga predstavlja temelj na kojemu se uzdižu pojmovi univerzalnosti prava, slobode i kozmopolitizma. U srodnosti s njemačkom političkom romantikom, konzervativnom revolucijom i Fichteovim pojmom nacije, koja nastaje iz duha, odnosno kulture, za Heideggera država nije entitet po-sebi (bitak). To pripada samo i jedino narodu. … Narod prethodi državi i svim njezinim moćima pravno-institucionalnoga poretka. A Bismarckovu realnu politiku nastojalo se neutralizirati uvođenjem pojma »genija-državnika« sukladno povijesnoj sudbini (njemačkoga) naroda. Pojedinac kao Vođa ne mora nužno imati političko obrazovanje. Umjesto toga, njegov je »genij« u intuiciji. Vođa mora pronaći put između alternativa, koje su podjednako pogubne za smisao bitka (naroda). Već je ovdje jasno da Heidegger podvrgava kritici ono što će posve izričito smatrati mišljenjem raskorijenjenosti i metafizičke platforme novoga vijeka kao interesa, subjektivnosti, pragmatizma, racionalizma. U političkome smislu riječ je o američkome i engleskome liberalizmu, ruskome komunizmu i, posljednje ali najvažnije, subjektu raskorijenjenosti u europskim raz-mjerima prostora »prirode« i »povijesti«.

ulomak iz Žarko Paić, Metapolitika i zlo: O Heideggerovu ”duhovnome nacizmu”, 2014., cijeli članak ovdje

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s