Schellingov nauk o vremenu? (ulomak iz Damir Barbarić, Preludiji)

Vrijeme ovoga svijeta, sadašnje vrijeme u jednom širokom i općenitom smislu riječi, zajedno sa svim onim što se u svijetu rađa i umire, sa svime što može u njemu biti prošlog, sadašnjeg i budućeg, prozire Schelling kao uistinu samo jedno veliko vrijeme, vrijeme u biti uvijek isto, takvo naime koje u sebi nema nikakve istinske prošlosti ili budućnosti. Istinski prošlo vrijeme mora biti od onog sadašnjeg i budućeg bitno, to znači kvalitativno drugo i različito: ono može biti samo jedno predsvjetsko vrijeme, kao što i buduće može biti samo neko nakonsvjetsko vrijeme.

Slomi li se i prepukne, u bljesku duhovnog pogleda ili u naglom doživljaju, onaj čvrsto zatvoreni neprekidni lanac uzroka i učinaka koji se iz prividne prošlosti preko sadašnjosti protežu k prividnoj budućnosti, ostajući zapravo uvijek u nekoj vrsti stalne prošlosti, ili, što je tu isto, stalne sadašnjosti, tada nam se tek može otvoriti pogled na «dugi tamni put vremena», na «bezdane vremena», na «veliki sistem vremena» u kojemu svjetsko tj. sadašnje vrijeme, sa svim onim prošlim, sadašnjim i budućim unutar njega, tvori tek jedan jedini veliki članak.

Ostane li se, naprotiv, zatvoren za tu cjelinu velikog sistema vremena, tad se živi zapravo samo u jednom jedinom beskonačnom i tek prividno razlikovanom, jednolikom vremenu. To vrijeme koje u sebi ne nalazi nikakav početak ni kraj, koje iz prošlosti mirno i sigurno utječe u sadašnjost i tu prelazi k budućnosti, ostajući unatoč svem prividu različitosti tih takozvanih dimenzija u sebi bitno jednakim, beskrajnim agregatom točaka sadašnjosti, – to vrijeme naziva Schelling mehaničkim i apstraktnim i iskušava kao mrtvo, istinski beživotno vrijeme. Njemu će on suprotstaviti iskustvo živog, unutrašnjeg, dinamičkog i organskog vremena, prikaz kojeg će nas – tematizirajući sa Schellingom jedan od tradicionalno najneprozirnijih problema sveg filosofiranja – jedva spremne voditi kroz silne teškoće i nedorečenosti, pružajući samo ponekad pouzdanost punog razumijevanja.

Za Schellingov je vlastiti nazor o pravoj naravi vremena bitno to da ono nužno ima početak. Kako vrijeme tako i svijet njegovu se pogledu ukazuju ne kao nešto gotovo, stalno i naprosto postojeće, nego kao bitno započinjuće, i to uvijek ili vječno započinjuće.

Izvorište ili početak vremena nije nikako u nekoj prošlosti, iz koje bi vrijeme kretalo prema onom sadašnjem: – naprotiv, početak vremena je u sadašnjosti. Trenutak sadašnjosti, kao središte i izvorište cjelokupnog vremena, sam opet nije ništa mirujuće i cjelotno. Tome nasuprot, sva je njegova narav u jednom razdvajanju, odlučenju, lučbi. Živo, to jest istinsko vrijeme moguće je samo kao stalno započinjanje cjeline vremena, i to započinjanje u kojem se iz izvorišta vremena i njegova središta, iz sadašnjosti polarički razdvajaju dvije različite i međusobno oprečne mase vremena, jedna prošla, i jedna buduća. Vrijeme dakle ne protječe mirno iz jednoga u drugi postojeći trenutak:

prošlost → sadašnjost → budućnost

nego tek izvire i nastaje, i to kao cijelo a u sebi oprečno i suprotstavljeno vrijeme, iz trenutka sadašnjosti kao čina započinjanja-razdvajanja vremena:

prošlost ← sadašnjost/početak → budućnost

Taj početak vremena nije dakako neki takav početak koji bi vrijeme otpustio iz sebe a sam ostao u nekakvoj prošlosti. Jer, prošlost je moguća samo u vremenu, a početak u cijelome vremenu jest tu. Početak je vječni početak, ili bolje: vječno započinjanje.

U svakom se dakle trenutku zbiva jedan predvremenski čin rađanja cjeline vremena. Sam taj predvremenski čin započinjanja svijeta i vremena misliti, to se čini nemogućim. Unutar vidokruga logike, odnosno dijalektike, kojem imenu je Schelling uglavnom skloniji, uvijek je nužno već pretpostavljena činjenica postojanja nekog nešto, ponajprije jedne čvrste i jednotne točke vremena. Sama pak geneza toga, logikom i dijalektikom ostaje nužno nemisliva.

No vječnome se početku vremena, prema iskustvu Schellingovu, ipak dade približiti izvjesnim vidom mišljenja, bolje rečeno: jednostavnog kazivanja, govora poteklog iz neposrednosti iskustva samog tog početka u nama. Jer, nalazi Schelling, mi u sebi samima imamo i taj nikad ne sustajući početak svijeta i vremena, u nama ima ”nešto” što je od njih dublje i izvornije, “nešto“ što pripada predsvjetskom i “predvremenskom” vremenu samom, jedna prošlost koja za misao zauvijek ostaje bezdanom.

Vječni početak vremena ne pripada dakle sadašnjosti na taj način da bi mogao uzmaknuti u prošlost ili se kretati k budućnosti. U dnu prividno protječuće sadašnjosti, početak neprestano nad sama sebe izlazi, dijeleći upravo time prošlost od budućnosti:

prošlost ← sadašnjost → budućnost

vječni početak vremena

Promotri li se bliže sama unutrašnja narav tog vječnog početka, naći će se da je on uistinu neki kao konac, kraj i ishod zbivanja koje u dnu njegovu ostaje ležati kao vlastita potisnuta prošlost. Početak naime nije drugo do jedan konačno nađeni princip organiziranja i uređenja neorganskog, kaotičnog i divljeg vremena, koje mu samome “predvremenski” prethodi. Utoliko je on zapravo sila sveupravljajuće, sveuređujuće samoizvjesnosti duha.

Ne više puka prošlost i puka budućnost unutar obuhvatnog horizonta mrtve beskonačne sadašnjosti mehaničkog, apstraktnog vremena, – nego je sad, uvidom u vječni čin započinjanja vremena, otvoren pogled na iskonsko lučenje i razdvajanje prave, to znači žive prošlosti i prave budućnosti unutar same sadašnjosti, viđene sad kao izviruće središte vremena. Sam početak vremena dijeli se u sebi od svoje bitne prošlosti i jest samo to dijeljenje. Odijeljen od prošlosti, sad je upravo on sama budućnost, ali živa budućnost, takva naime koja biva u stalnom samoprevladavanju i neprestanom odsadašnjavanju sadašnjosti, ne puštajući je da smalakše, zaustavi se u sebi i time ostane puka sadašnjost mehaničkog, to znači mrtvog vremena:

prava budućnost = sebeprevladavajuća sadašnjost

prividna budućnost → sadašnjost → prividna prošlost

prava prošlost

Ali što je zapravo ta prava, živa prošlost, od koje se početak od-lučuje i luči da bi uopće i bilo živog vremena i početka i vječno budućnosne, stalno sebenadilazeće sadašnjosti? …

Pravom, početkom od-lučenom prošlošću prepoznaje Schelling ono golo biti, bitak. Istinska je njegova narav jedna divlja, posve neuređenim, neorganskim vremenom i kaosom vječno ujednog življenja i umiranja ispunjena moćna prasnaga života, kotač prapočetne, predsvjetske prirode, koji se u tamnom i svetom ludilu uvijek iznova u sebe sama uvraća. To divlje i nesređeno kaotično gibanje koje prethodi početku svijeta i vremena prisutno je – i to je Schellingov presudni uvid – i sada i oduvijek i zauvijek, kao svladana, potisnuta i u tamu prošlosti bačena sila i moć iskonskog života, u dnu kako nas samih tako i svega što se bilo na koji način nahodi i nahodit će se u svijetu. U nama, u svakom od nas i u svakoj stvari u svakom se trenutku, rađa cjelina vremena i svijeta, i mi sami duboko smo svijetu pripadna bića. Ono iz čega se zbiva to rađanje upravo je bezdan prošlosti, ali žive prošlosti kao predsvjetskog vremena, vremena muka i šutnje, kaosa.

Početak dakle nije drugo do rađanje. Rađanje pak valja shvatiti doslovno: kao razrješenje proturječja u sebe zatvorene punine koja ne može više ostati u sebi samoj pa u divljem traženju hoće samooslobođenje u porod, naime u postavljanje sebe van sebe, napuštanje sebe u prošlost i ujedno očuvanje i spasenje sebe u svom drugom. Ovako shvaćeno rađanje vidi Schelling kao istinu i pravu bit sveg zbivanja uopće: govora-riječi, osjećanja-opažanja, mišljenja, prigađanja dana iz noći, svjetla i svega vidljivog iz mukle zatvorenosti tame i nevida itd.

To divlje i neuređeno predsvjetsko vrijeme, kao žudnja za početkom i rađanjem, u sebi je, opet, jedna iskonska borba i prijepor. Prava je njegova narav nerazriješena opreka između ljubavi, koja u njemu goni na porod, ostavljanje i napuštanje sebe, i gnjeva, koji u golemom strahu pred gubitkom egzistencije sve čvrsto na sebe povlači, u tešku zatvorenost, ukopanost u sebe. Naizmjenično otvaranje i zatvaranje, ekspanzija i kontrakcija u kaosu mračne prasile bitka, prvi je i najdublji otkucaj bila života, blaženstvo i užas svezani u jedno u praizvoru življenja:

prava budućnost = sebeprevladavajuća sadašnjost

prividna prošlost → sadašnjost → prividna budućnost

prava prošlost = predsvjetsko vrijeme = kaos

gnjevteza

Prepoznajući kaotičnost neuređenog pravremena kao prijepor i borbu ljubavi i gnjeva-težine i dijeleći ih nekako jedno od drugoga, dospjeli smo sada do onog najdubljega kako u Schellingovu nauku o genealogiji vremena tako … možda i u svem njegovom filosofiranju, kasnom osobito.

Ljubav, koja u kaosu predsvjetskog vremena uzdiže k oslobađanju, od-lučenju, rastavljanju i porodu, pokazuje se Schellingu kao ono apsolutno prvo i najviše: vječnost čiste slobode. S druge strane, gnjev-težina uvjet je realiteta, bitka i egzistencije, njen neophodni temelj. Jednako apsolutan kao i sloboda sama, i sam vječan, on je ono vječno drugo slobode, njena opreka i suprotnost, kroz koju i u kojoj ona jedino jest i može uopće biti. Jer, očitim, objavljenim biti može sve tek u svojoj suprotnosti.

ulomak iz Damir Barbarić, Schellingova genealogija vremena, u Preludiji, 1988. str. 167.-171.

(ranije dijelom objavljeno na forum.hr)

Oglasi

2 misli o “Schellingov nauk o vremenu? (ulomak iz Damir Barbarić, Preludiji)

    • ”Man braucht nichts zu kennen als das Bild des alten Schelling,
      um zu ahnen, daß in diesem denkerischen Leben nicht nur ein
      persönliches Schicksal ablief, sondern daß der geschichtliche
      Geist der Deutschen selbst sich eine Gestalt suchte.” 😉

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s