sada i ovdje? (ulomak iz Peter Kalkavage, The Logic of Desire)

Putovanje svijesti započinje najosnovnijim načinom znanja: osjetilnom izvjesnosti. … [O]sjetilna izvjesnost … tvrdi da je neposredni uvid u osjetilno Ovo, u ovdje-i-sada, znanje apsolutne istine. U tome “svijetu” spoznaje nema stvari sa svojstvima, samo radikalnih posebnosti-detalja bez cjeline kojoj bi pripadali. Budući da osjetilna izvjesnost (donekle) koristi jezik, u razmatranje će ući i imena stvari. Ali ona se odnose samo na pojedine slučajeve ne-imenljivog Ovog. Za osjetilnu izvjesnost ne postoje vrsne značajke, nema nastajanja, nema uzroka ili posljedica, nema odnosa, nema hijerarhija, nema uredne cjeline, nema stvari sa svojstvima. Niti je ono posebno neka pojava kakve dublje biti. Postoji samo svijet kao beskrajan spremnik pojedinih slučajeva. Kantovski rečeno, to je prostorno-vremenska mnogostrukost bez ujedinjujuće funkcije pojma. Osjetilna izvjesnosti tvrdi da stvari jesu, a ne što, zašto ili kako jesu. Za osjetilnu izvjesnost, apsolut je jednostavna prisutnost

Što je privlačno u toj tvrdnji znanja? … Osjetilna izvjesnost se pojavljuje kao najbogatija vrsta znanja za koju je svijet neograničen i beskrajno detaljan. Ona također izgleda kao najistinskije znanje, jer dopušta svijetu da u svoj svojoj neprerađenoj slavi jednostavno bude, bez prepreka teorije i razmišljanja.

Moglo bi se činiti da je osoba koja nalazi ovaj pogled privlačnim ograničena ili naivna pa se ne može sjetiti ničega inteligentnijeg za tvrditi o stvarnosti. Ali također možemo zamisliti kulturnoga čovjeka razočarana u razum, koji traži utočište u anti-univerzalnom, anti-diskurzivnom području čistih Ovih. … U svakom slučaju, bilo kao Čovjek s ulice ili kao Razočarani mislilac, osjetilna izvjesnost mora odmisliti svijet kakav se obično doživljava. Mora poreći to da jabuke nisu tek Ova, nego plodovi određene vrste obdareni određenim svojstvima – i dobri za jesti.

Osjetilna izvjesnost je prva jer je od svih spoznajnih stavova najneposrednija, najnepromišljenija. Za osjetilnu izvjesnost svijet je beskonačno raznolika danost. … Da bismo zahvatili osjetilnu izvjesnost moramo se suzdržati od pojmovnog shvaćanja [das Begreifen], što bi krivotvorilo samu pojavu koju želimo promatrati. Tijekom toga Hegelova poglavlja osjetilna izvjesnost će se podvrgnuti posredovanju: bit će promišljena i logično razvijena. Neposrednost će započeti “propuštati” i dovesti do zbivanja. …

Tvrdnja znanja je upravo to – tek tvrdnja. To predstavlja izvjesnost [Gewißheit]. Dani oblik svijesti nastoji preobraziti tu izvjesnost u istinu, učiniti svoje subjektivno “da” objektivnim ili sebi predručnim, manifestnim. Tijekom ulaska u vlastitu poziciju (zbivanje iskustva), osjetilna izvjesnost će samu sebe podrovati. Koliko više bude potvrđivala svoj spoznajni položaj, toliko će se više radikalna posebnost – ono pojedinačno Ovo – promijeniti u svoju suprotnost, u ono univerzalno. Čarobna preobrazba posebnog u univerzalno može se sabrati u naizgled neupadljivu riječ “ovo”. Ta je riječ namijenjena da zahvati ono ne-jezično posebno, ovo kao suprotstavljeno svemu ostalom na svijetu, ali se u stvari odnosi na bilo koje posebno.

Tu je i neposrednost subjekta uključena u tu tvrdnju znanja. Baš kao što je Ono, za osjetilnu izvjesnost, radikalno posebno, tako je i Ja. To Ja, kao i Ono, nema po sebi svojstava. Ne sadrži nikakve odvojene sposobnosti, nikakvo “mnogostruko zamišljanje ili razmišljanje”. Ta svijest

jest ‘ja’, ništa više, čisto ‘Ovo’. …

Osjetilna izvjesnost tvrdi da je neposredna: neko ovdje-i-sada je neposredno prisutno nekom Ja-upravo-sada.

Ali u svakom činu osjetilne izvjesnosti neposrednost čina “raspada se” na dva Ova – jedan subjekt i jedan objekt. Drugim riječima, neposrednost ovdje nije tako neposredna da bi subjekt jednostavno nestao u objektu.

Subjekt ustraje kao ono biće koje kaže: “Siguran sam u Ovo.” Subjekt ne kaže sebi: “Oh, sigurnost!” To bi izrazilo neko subjektivno stanje, a ne tvrdnju o istini. Radije, on kaže: “Siguran sam u Ovo jer mi je neposredno prisutno.” U ovoj prvoj fazi iskustva, objekt je bitan a subjekt nebitan, gdje bitno znači ”ono odakle dolazi istina”. Subjekt je posredovan: ima sigurnost samo kroz neposredni predmet na koji je usmjeren. Ispitivanje se fokusira, u ovoj fazi, na objekt. Odgovara li ovaj objekt onome što osjetilna izvjesnost tvrdi? Je li stvarno neposredan? Iskustvo će odlučiti.

Ovo ima dva aspekta, neko Ovdje i neko Sada. Hegel ih ispituje odvojeno.

Prvo se bavi s tim Sada. Sada je egzistencijalno baš sad, upravo u samom ovom trenutku. … Samo Trenutak može biti istina, jer samo se on računa kao prisutnost ili biće. Zapisana istina od jučer je postala “ustajala” ili, kako kažemo, passe. Dan je smijenio noć. To je učinio unutar strukture tog Sada.

Problem je što je to posebno Sada prazno, odnosi se ravnodušno i na dan i na noć. Cijela poanta osjetilne izvjesnosti je, spoznajno gledano, “živjeti” u trenutku. … Ali kako da “živim” u trenutku kada se jedan posebni trenutak ne razlikuje od drugog? Nije da neko drugo Sada, dan, samo zamijeni prvo Sada, noć: isto Sada je najprije noć, a zatim dan. Hegel to Sada, koje je oboje, naziva “samoočuvajuće Sada”. Ono nije ni noć ni dan nego ono što može biti oboje. Ali nešto što ostaje ono što jest dok se pojavljuje u rasponu raznih slučajeva jest ono što zovemo nečim univerzalnim. “Trokut” kao nešto univerzalno nije ovaj tu trokut na ploči niti onaj na stranici moje knjige iz geometrije. Trokut kao nešto univerzalno ostaje što jest, te je u potpunosti prisutan u oba ta slučaja. A ipak, on sam nije ni jedan od njih: on je, ravnodušno, ovaj ili onaj. Hegel naziva to Sada ne-Ovo da bi naznačio kako se nešto univerzalno ne može prikačiti jednom određenom slučaju. … Ako je Ovo neko posebno, nešto univerzalno je ne-Ovo. …

Noć se ne može održati kao neko trajno sada, niti to može dan. Sada kojega osjetilna izvjesnost hoće dohvatiti ne može sebe održati kao nešto neposredno, nego je podvrgnuto jednom zbivanju. Ono Sada koje se može održati kao uvijek Sada jest posredovano Sada, Sada koje je nešto univerzalno, odnosno neko ne-Ovo. I tako se kroz iskustvo pokazuje da je istina osjetilne izvjesnosti, u jednome aspektu Ovoga (naime u Sada), upravo suprotna početnoj izvjesnosti. …

Da bismo zahvatili Ovdje, ulazimo još jednom u osjetilnu izvjesnost i slijedimo njegovo iskustvo Ovog. To Ovdje je stablo. Ali onda se okrenem i gle, to Ovdje, koje je trebalo biti neposredno istina, pretvori se u kuću! To čini zato što je intendirano Ovdje ravnodušno spram sadržaja. To Ovdje ne nestaje kada neki određeni sadržaj nestane. Ono ostaje i može se ravnodušno prilagoditi stablu i kući jer nije nijedno od njih. Pravo Ovdje dakle nije ono osjetilne izvjesnosti nego

posredovana jednostavnost, ili nešto univerzalno.

Iskustvo pokazuje da je istina toga Ovdje, kao i Sada, neko zbivanje: ne mogu iskusiti neko Ovdje bez da iskusim kako ono postaje neko Tamo, niti neko Sada bez da iskusim kako ono postaje neko Onda.

ulomak iz Peter Kalkavage, The Logic of Desire, str. 29.-34., 2007., preveo: ja, link

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s