Nazvati znanje apsolutnim jest nazvati ga neuvjetovanim ili nekvalificiranim. Po čemu bi to znanje bilo kvalificirano ili uvjetovano? Znanje je uvjetovano ako je istinito samo “pod uvjetom da…”, to jest, znanje je uvjetovano kad ima pretpostavke. Nazvati znanje “neuvjetovanim”, nasuprot tome, znači reći da nema pretpostavki koje se moraju prihvatiti kako bi znanje bilo prihvaćeno kao znanje. Znanje, onda, koje je bez takvih uvjeta, ili “apsolutno”, jest znanje koje je bez pretpostavki. “Apsolutno znanje” i “znanost bez pretpostavki” tako su istovjetni izrazi.
U svojoj fenomenologiji svijesti (Fenomenologija duha, poglavlja I-III), Hegel pokazuje da ontološke tvrdnje uvijek dolaze u paru s epistemološkim stanovištima; to jest, svaka tvrdnja koja se može izreći o naravi bitka uvijek je vezana s korelativnim načinom iskustva. Svaka tvrdnja koja kaže “bitak je…” uvijek je istina samo za neko pojedino stanovište, pa se uvijek mora odrediti za koga se bitak pojavljuje na taj način. Na najopćenitijoj i najapstraktnijoj razini, takve tvrdnje dolaze u tri osnovna oblika: za narav bitka se uzima “ovo” ili jednostavna neposrednost sa stanovišta koje Hegel zove osjetilna izvjesnost; bitak su stvari, ili određena esencijalna bića sa stanovišta koje Hegel zove percepcija; bitak je sveobuhvatni sustav sila sa stanovišta koje Hegel zove razumijevanje. Ta tri stanovišta – osjetilna izvjesnost, percepcija, i razumijevanje – različiti su načini (modovi) subjektivnog držanja, različiti načini da se bude subjekt sposoban za iskustvo, a bitak se doživljava unutar, i samo unutar, ta tri stava, kao neposredan, kao esencijalan i višestruko određen, ili kao sustavno sveobuhvatan.
To znači da je projekt metafizičke spekulacije – zamisao da “postoji” nešto što treba razumjeti – i sam neki stav: doista, baš je to stav same svijesti, upravo onaj stav za kojeg postoji bitak. U svakom pitanju o bitku implicitan je stav koji smatra da bitak jest, te da se njegova narav mora shvatiti. Svijest, rekli bismo, jest ono što po definiciji prepoznaje – ili želi prepoznati – bitak, a bitak je ono što po definiciji svijest spoznaje, ono što postoji kao izazov za svijest.
Sama svijest je također uvijek nužno stav žudećeg bića, bića koje žudi za znanjem, koje žudi za spoznajom bitka. Ta činjenica o svijesti jedna je od lekcija IV poglavlja Fenomenologije, “Samo-svijest”. Praksa prepoznavanja bitka kao objekta – teorijska svijest – nalazi se u kontekstu šire prakse zadovoljavanja žudnje: kao što je Aristotel pokazao u svojoj analizi “praktičnog silogizma”, prepoznavanje je uvijek posredovano načinom na koji žudeće biće projicira parametre moguće važnosti prema normama svog vlastitog oblika života.
Svijest, ta želja za znanjem, stav je žudnje, ali taj izraz “znati” znači nešto drugo od jednostavnog “željeti” ili “osjećati” ili “biti izazvan”. “Znati” je posebna vrsta žudnje: to je žudnja koja žudi za time da odgovori kriterijima, žudnja koja se smatra odgovornom razumu i dokazima, zahtjevima odgovaranja drugima. Projekt spoznaje je žudnja koja pokreće biće koje sebe prepoznaje kao esencijalno smješteno u polju pogleda drugih, a “znanja” koja ovo žudeće biće postiže su sve pokušaji da se odgovori na zahtjeve tih drugih pogleda.
Spoznavanje je, drugim riječima, uvijek stav komunikacije, uvijek postavljanje sebe – svoje žudnje – u odnos s potrebom da se odgovori na ono što drugi traže. Tako su stanovišta svijesti – stanovišta metafizike – stanovišta kojima žudeće biće pokušava postići dovođenje sebe u sklad s kriterijem intersubjektivne odgovornosti; različita stanovišta svijesti izvršavaju se i unutrašnje procjenjuju prema njihovom uspjehu u ostvarivanju te animirajuće žudnje odgovornosti. Sva stanovišta svijesti pretpostavljaju i nalaze se u kontekstu intersubjektivnog projekta komunikacije (i ta su stanovišta ostvarenja tog projekta).
Kako bi eksplicitno bila fenomenologija iskustva, apsolutno znanje mora implicitno biti znanost metafizike, ili kako kaže Hegel, znanost logike. Iz tog razloga, Znanost logike je samo razvijanje u svoj vlastiti oblik stanovišta koje čini fenomenologiju.
Fenomenologija počinje sa osjetilnom izvjesnošću, najneposrednijim znanjem, koje je samo izvjesnost neposrednosti; utoliko koliko je to izvorno stanovište svijesti, ne može biti svijesti bez postavljanja neposrednosti. To je usporedno s početkom Logike – ali Logika ne počinje s iskustvom postavljanja neposrednosti, nego sa samom neposrednošću, pa gledamo vlastitu dijalektiku neposrednosti, budući da objekt apsolutnog znanja kao logike nije iskustvo nego bitak. Jednom kad smo postavili pitanje bitka – što uvijek nužno činimo jer smo svjesni – bitak ima svoju vlastitu dijalektiku, sviđalo se to nama ili ne. Nema bijega od metafizike, jer je sama narav svijesti da bude metafizička. Ono što mislim pod tim jest da je metafizika – pitanje bitka kao takvog – uvijek nužno smisleni zahtjev unutar iskustva; to jest, to je iskustveno značenje koje nikad ne možemo zanemariti niti smatrati irelevantnim ili neshvatljivim.
Fenomenologija počinje sa sviješću – suprotnosti subjekta i objekta, svijesti i bitka – i zalaže se sa strane svijesti za njihovo pomirenje. Logika počinje s druge strane ove suprotnosti – bitka – i mora slično svjedočiti o bitku koji svojim vlastitim terminima demonstrira da je pomiren sa sviješću, ako se argument Fenomenologije želi održati.
Jedini način da se pomire te dvije suprotne pretenzije za isključivom apsolutnošću jest da se pokaže da svaka na svoj način vodi do svoje integracije s drugom.
Apsolutno znanje je stanovište koje vidi metafiziku uklopljenu unutar iskustva, i vidi metafizičke – iskustvene – pozicije kao intersubjektivne komunikacije. To je po sebi stav iskustva, a fenomenologija toga – samorefleksija tog fenomenološkog iskustva ili fenomenologija tog fenomenološkog stanovišta –morala bi pokazati kako je bitak za nju; to jest, ako svako stanovište iskustva predstavlja metafizičku poziciju, morali bismo moći utvrditi što je metafizika apsolutnog znanja. Sad smo vidjeli da apsolutno znanje ima metafiziku za svoj objekt – (isprva, implicitni aspekt svog objekta) – ali, budući i samo stanovište iskustva, apsolutno znanje mora također projicirati svoju metafizičku posvećenost. A što je ta posvećenost, već smo vidjeli: za apsolutno znanje, bitak – “jest” – uprizorenje je samog intersubjektivnog prepoznavanja. Reći “jest” jest reći “uspješna komunikacija” ili “zajednička perspektiva”. To je, na kraju, ono što bitak jest – on je stvarnost intersubjektivnosti. Tako smo, sa strane iskustva, dovedeni do zaključka da je narav bitka intersubjektivnost. Ipak, do tog smo zaključka došli samo neizravno, slijedeći dijalektiku iskustva, za kojeg su te metafizičke implikacije korelativne. Ali ono što nismo učinili, jest da nismo pokazali da je taj zaključak takav s točke gledišta metafizike kao takve. To je ono što je zapravo postignuto u Znanosti logike.
Ako je bitak komunikacija, to znači da, u našim naporima da znamo što jest, mi zapravo pokušavamo pomiriti naše vlastito iskustvo s iskustvom drugih; zahtjev intersubjektivne samo-svijesti zahtjev je da odgovaramo drugima, što znači da možemo uskladiti sebe sa sobom samo tako da uskladimo sebe s iskustvom drugih. Iskustva drugih – kao i naša vlastita iskustva –iskustva su tvrdnji o postojanju (jest-tvrdnji), što znači da su drugi u biti prezentacije stvarnosti, prezentacije onoga što jest. S točke gledišta zaključaka Fenomenologije, onda, znati bitak apsolutno stav je samo-svijesti koja je u zajednici sa sobom samo tako što je otvorena prema načinu na koji se stvarnost pokazuje u obliku drugih subjekata; to jest, ona se pokazuje kao aktivna, samo-svjesna stvarnost.
Stanovište koje bi htjelo znati apsolutno, mora usvojiti stav aktivne strpljivosti: znati apsolutno traži da se bude u koherenciji sa sobom samo kao, i preko (a) aktivnog traženja koherencije situacije dok se (b) strpljivo čeka da aktivno samo-pokazivanje te stvarnosti postavi svoje vlastite uvjete za to kako će biti prepoznato. Drugim riječima, zaključak fenomenologije je samo prepoznavanje da svijetu moramo pristupiti fenomenološki, i čekati na njegovu vlastitu dijalektiku da nam demonstrira svoju stvarnost, na način koji demonstrira tu stvarnost kao našu vlastitu.
Ali ta stvarnost koja se pokazuje kroz svoju vlastitu dijalektiku samo-tumačećem stavu koji je on sam – njegova vlastita stvarnost – jest baš ono što Hegel opisuje kao apsolutnu ideju. Pod nazivom apsolutna ideja, Hegel opisuje stvarnost koja postoji kao zajednica sa samom sobom kao proces dijalektičke samoartikulacije i samo-interpretacije. To je stvarnost koja postoji samo kao samokomunikacija, što znači stvarnost koja postoji samo suprotstavljajući se sama sebi i, kroz interakciju – komunikaciju – ovih svojih suprotstavljenih strana, uspostavlja za sebe transformiranu i profinjeniju egzistenciju koja ima posredovanje – komunikaciju – svojih strana u samoj svojoj supstanci. To je stvarnost koja, kroz svoju bifurkaciju, uspostavlja situaciju samo-otuđenja čije se pomirenje nikada ne može specificirati unaprijed, već se mora strpljivo čekati da unutrašnja aktivnost suprotstavljenih strana nastane kroz njihovu komunikaciju – kroz njihovo uzajamno priznavanje – uspješnu integraciju. Fenomen čija je ovo logika točno je ta situacija koju smo upravo identificirali kao fenomenologiju, kao apsolutno znanje, kao Duh ili uzajamno priznavanje.
Drugim riječima, iskustveno stanovište apsolutnog znanja kao fenomenologija implicira apsolutnu ideju kao svoju implicitnu metafiziku, a metafizičko stanovište bitka kao apsolutne ideje implicira apsolutno znanje kao svoje implicitno fenomenalno ostvarenje. Drugačije rečeno, fenomenologija se zaključuje s fenomenologijom, dok se logika zaključuje s dijalektikom, i te su stvari neodvojive, kao što su osjetilna izvjesnost i „ovo“, percepcija i stvar, ili razumijevanje i sila: sva fenomenologija mora biti dijalektička, sva dijalektika mora biti fenomenološka. Zaključci te dvije knjige, dakle, svode se na istu stvarnost, opisanu jednom sa strane iskustva, jednom sa strane metafizike. Antinomijska struktura sustava znanosti vodi s oba svoja kraja do istog zaključka: Fenomenologija i Logika obje zaključuju s bitkom kao komunikacijom, s, mogli bismo reći,“ jest“ koje je „mi“ i „mi“ koje je“ jest“.
(John Russon: Reading Hegel’s Phenomenology
Indiana University Press, Bloomington and Indianapolis, 2004.)
nagovor na filosofiju 