Schelerov pojam osobe? (ulomak iz ulomak iz Stephen Frederick Schneck, Person and polis)

Scheler je nedugo prije smrti napomenuo:

pitanja ‘Što je čovjek?’, i ‘Koje mu je mjesto u bitku?’ zainteresirala su me više nego bilo koja druga filosofska pitanja još od prvoga buđenja moje filosofske svijesti. …

Scheler “osobu” definira kao “konkretno jedinstvo akata”. U toj definiciji je presudno razlikovati između načina na koji osoba “jest” i načina na koji “stvari” jesu. … Ta razlika proizlazi iz Schelerove tvrdnje da ono biti [bitak] ima dva načina: biti-kao-objekt i biti-kao-akt. Osoba, jedinstvo akata, zapravo pripada drugome načinu. Nasuprot tome stvari pripadaju načinu biti-kao-objekt. Od to dvoje, biti-kao-objekt je lakše shvatljivo i objašnjivo (što možda i nije prevelika ironija). Takvo razumijevanje stvarnosti Scheler identificira kao prevladavajuće u našem dobu, i prati porijeklo te prevlasti do pojave onoga tipa čovjeka kojega naziva “buržuj”, te do sklonosti buržuja za ocjenjivanjem, sređivanjem, klasificiranjem i brojanjem. Istodobno Scheler slijedi i dublje antropološke korijene objekta, do sposobnosti koju je naša vrsta stekla da objektivne elemente u okolišu razlikuje, a onda i njima manipulira. Za razliku od nižih oblika života koji preživljavaju isključivo prilagođavajući se okolnom svijetu, čovjek može prilagoditi objektivne elemente svjetskog okoliša i njima manipulirati da bi osigurao svoj opstanak i životnost. Dakle, podrijetlo samog objekta i podrijetlo prevlasti objekta u modernosti pojavljuju se u svezi s transformacijom čovjeka, od kojih je jedna antropološka a druga povijesna. …

schneck-stephen

Stephen Schneck

Scheler … tvrdi da je ideja objekta u filosofijama većine modernih slijedi iz postavljanja nekog ego cogito uz svako iskustvo svijeta.

Takav ego nije neki korelat koji je dodan jedinstvu i identitetu objekta. “Objekt” tu znači samo nešto što je identificirano kroz ego. Identitet nije (onako kako jest za nas) bitna značajka objekta. … [I]dentitet je izvorno u egu, a od ega se posuđuje identitet objekta.

Dakle, Scheler smatra da moderna misao ne može izbjeći zamjedbu objekta kao uspostavljenoga mislećim subjektom jer se oslanja na misleći ego kao individuirani spoznajni činitelj iz kojega svi činovi proizlaze. Na to Scheler odgovara [dvostruko]…

[S] jedne strane, bitak objekta ni u kojem smislu nije u cijelosti uspostavljen od subjekta. (…) Taj prvi odgovor … vidi bitak kao, inherentno, objektivan. Drugim riječima, Scheler smatra da objekti nisu objekti jer bi bili objektivirani od bilo kojega subjekta, nego zato što je biti-kao-objekt sam njihov način bitka. Objekt je objekt, ontološki. … [O]bjekti u svijetu, prirodnom i povijesnom, uspostavljaju okvir potencijala i mogućnosti za djelovanje. Činovi, a posljedično i ljudske osobe, nalaze svoj izraz samo u kontekstu te situacije u svijetu. Očito, specifični mogući činovi osobe su, u stvari, uspostavljeni objektima u svijetu. … Smisao i funkcija objekata u svijetu uspostavljeni su u odnosu s osobama, ali objektivna bit njihova bića nije. Okvir postojanja u svijetu uspostavlja sredstvo i mogućnost izražavanja za osobna djelovanja, ali je biće osobe per se autonomno. (…)

S druge strane, [Scheler] tvrdi da je i sam misleći ego tek objekt za subjektivnost ljudske osobe. … Mada je Schelerova rasprava tu prilično nezadovoljavajuća, sva njena težina pada na oštru razliku između ega i osobe, razliku između onih vidova čovjeka koje je moguće objektivirati i onog jedinstva akata koje nije moguće objektivirati a koje jest osoba. … [O]dnos između ega i drugih objekata u svijetu, kao i između bilo kojih objekata, počiva na dubljoj osnovi.

Ta “dublja osnova” je jedinstvo akata. Samo kao povezani preko akata postoje objekti u odnosu s drugima. Razdvojenost, odjelitost i individuacija objekata je takva da samo ono što je ne-objektivno može zasnovati odnos među njima. … Kao onaj način bitka koji objekte smisleno povezuje, sam akt se raskriva kao ono što se ne da objektivirati. Scheler primjećuje da

akt nikada nije objekt, jer prema prirodi bitka akata imamo ih u iskustvu samo u izvršenju i dane u refleksiji.

Čak ni u refleksiji, kaže nadalje, akt nije objekt. Refleksija prati akt, ali ga ne objektivira, i nijedan se akt ne može opaziti kao objekt, onako kako se ego opaža unutarnjim opažanjem. … Refleksija, čini se, ne ne zahtijeva objektiviranje. Akti predmeta dostupni su samo u njihovom izvršenju, kao što će se vidjeti, samo u su-iskustvu osoba s osobama.

Prethodno rečeno postaje presudno kada se sjetimo da osoba dijeli način bitka akta i da se o njoj govori kao o “konkretnom jedinstvu akata”. To je ključna točka, koju se prečesto pogrešno razumije. Shvatljiv samo kao čisto, nepostvareno izvršenje, akt izmiče svakom pokušaju hipostaziranja. On je iza objektiviranja i neshvatljiv je kao stvar ili supstancija. Osoba, jedinstvo akata, također je izvan područja objekata; to nije stvar ili supstancija. I imperativno: ne može ju se, i ne smije, tako tretirati.  Ipak, tako negativno skiciran, naime da to nije objekt, stvar ili supstancija, taj pojam jedva da daje ikakav uvid u samu osobu. Što je točno to jedinstvo akata koja definira osobu? Scheler je možda pretjerano suzdržan u odgovoru. Svaki je akt, objašnjava, u sebi svojstveno pojedinačan i bitno se razlikuje od svih drugih akata. Korijen te individuacije leži u činjenici da su svi akti uvijek akti prema nekoj stvari, a stvari same zahtijevaju akte da premoste svoju razdvojenost poput monada. Baš kao  i Husserl, dakle, Scheler se na tom mjestu suočava s kaosom svijeta raznovrsnih pojava lišenih smisla i jedinstva. No, tamo gdje se Husserl okreće svome transcendentalnom fenomenološkom egu da nadvlada tu dilemu, Scheler je oprezan spram implicitnog idealizma i epistemološkog problema subjekt-objekt koje takav ego donosi sa sobom. Drugačijim odgovorom on potkopava subjekt-objekt problem tako da ego redefinira kao jedan objekt među objektima te tvrdi da je bilo kakav odnos između ega i objekta uspostavljen jednim dubljim načinom postojanja.

… Osoba nije neka supstancija, i nije odvojena od svijeta, jer je jedinstvo bitno različitih akata koji su nužno pridruženi svijetu. Dakle, piše on,

osoba je konkretno [tj. ”realno’], bitno jedinstvo akata različitih biti,  ‘temelj’ bitno različitih akata.

… To nije neki spoznajni proces ili činitelj, nego jedna neprekidna konstelacija akata koja okružuje i daje jedinstvo vrlo raznolikim specifičnim aktima. … Scheler tvrdi da se ona ne iscrpljuje u bilo kojem pojedinom činu, niti u zbroju svih činova. … Scheler još dublje naglašava ne-supstancijalan i ne-spoznajni status osobe tvrdeći da …

to pripada biti osobe da postoji i žive samo u izvršenju intencionalnih akata,

a na drugom mjestu ponavlja da

osoba ‘jest’ samo kao konkretno jedinstvo akata izvršenih od strane osobe i samo u izvršenju tih akata.

Doslovno, čini se, da biti (u smislu biti osobom) jest činiti.

… Akti su i sami ovisni o objektima kao mediju za svoje izražavanje, pa se utoliko javljaju samo u okviru neke određene situacije u svijetu. Duž sličnih linija Scheler razrađuje tri područja koje otkrivaju potrebu da se subjektivnost shvati kao usidrenu u objektivni bitak i postojeću kroz njega: akte i vrijednosti, osobu i svijet, te duh [Geist] i poriv.

U prvome području, području akata i vrijednosti, Scheler predstavlja teoriju … koja kaže da svi akti ovise o opažanju neke vrijednosti i nagnuću ka njoj. Vrijednosti su, po njegovom mišljenju, objektivno realne te se opažaju i procjenjuju prije bilo kakvog drugog rasuđivanja… Intencionalni akti se izvršavaju radi stjecanja tih vrijednosti. Utoliko se u Schelerovoj teoriji, za razliku od “filosofija čina” mnogih drugih pisaca poput Schopenhauera i Sorela, akti ne vide kao nešto što izniče iz slijepe volje, nego iz “znajućeg” razlučivanja vrijednosti. U skladu s tim pokazuje se da su akti ograničeni na raspon mogućnosti za izvršenje koje im mogu biti dane unutar kompleksa vrijednosti koji ih suočava. Taj vrijednosni sklop odgovara onome što Scheler naziva “praktičnim svijetom”, koji je pak objektivno biće drugoga područja: područja osobe i svijeta. Baš kao što akt odgovara nekoj objektivnoj vrijednosti, tako osoba (jedinstvo akata) odgovara svijetu (sklopu vrijednosti). Kao i akti, osoba može izraziti svoju osobnost samo unutar raspona mogućnosti koje dopušta njegov pojedinačni svijet. Drugim riječima, osoba sebe nalazi posred svijeta koji uspostavlja granice njenog osobnog postojanja. U tome smislu, osoba jest onako kako je njen svijet. Ovisna o svijetu za mogućnosti svog izražavanja, štoviše, osoba je neodvojiva od svoje situacije u toj objektivnoj stvarnosti. Konačno, u trećem području, području duha i poriva, Schelerovi kasniji radovi oslikavaju pomalo radikaliziranu inačicu te iste usidrenosti subjektivnosti u objektivnim procesima. Prikaz se usredotočava na raspravu o ulogama duha i poriva, gdje se čovjek sagledava kao mjesto susreta tih dviju stvarnosti. Tu se tvrdi da duh, koji je carstvo akata i subjektivnosti, … samo pomoću gotovo frojdovske sublimacije stječe učinkovitost unutar postojećeg svijeta, tako da usmjeri moć objektivnog životnog poriva prema svojim ciljevima. Poput akta i osobe, i duh je, kako postoji u svijetu, uvelike odraz svoje situacije, te može na nju utjecati samo u onoj mjeri u kojoj se može osloniti na sile života koje su mu pri ruci. Tako je u svakome od ova tri područja ono subjektivno ograničeno onim objektivnim…

ulomak iz Stephen Frederick Schneck, Person and polis, 1987, str. 45.-52., preveo: ja, link

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s