Zašto “ništa”? (ulomak iz Martin Heidegger, Uvođenje u metafiziku)

Naša sljedeća zadaća sastoji se u razvijanju pitanja “zašto je uopće biće, a ne radije ništa?”. U kojem se smjeru to razvijanje može zbiti? Pitanje je najprije dostupno u upitnoj rečenici. Ona daje, tako reći, predračun za pitanje. Njezino jezično ustrojstvo stoga mora biti odgovarajuće široko i labavo. Pogledajmo našu upitnu rečenicu s obzirom na to. “Zašto je uopće biće, a ne radije ništa?” Rečenica sadrži jedan usjek. “Zašto je uopće biće?” Time je pitanje zapravo izvedeno. Izvođenju pitanja pripada: 1. određeno navođenje onoga što se stavlja u pitanje, što se pita; 2. navođenje onoga s obzirom na što se pitanje postavlja, ono za što se pita. Jer u punoj jednoznačnosti je navedeno za što se pita, naime za biće. Ono za što se pita, ono pitano je ono “zašto”, to znači razlog odnosno temelj. Ono “a ne radije ništa?” koje u upitnoj rečenici nakon toga dolazi samo je još privjesak, koji se za ovlašno, uvodno kazivanje kao od sama sebe nameće kao dodatak načina govora, kojim se o upitanom i pitanom dalje više ništa ne kazuje, neka ukrasna floskula. Pitanje je bez dodane fraze, koja potječe samo iz suvišnog preobilja govora bez strogosti, čak daleko jednoznačnije i odlučnije. “Zašto je uopće biće?” Dodatak “a ne radije ništa?” nije bespredmetan samo iz težnje za striktnim shvaćanjem pitanja, nego još više jer uopće ništa ne kazuje. Jer što bismo još pitali o ništa? Ništa je jednostavno ništa. Pitanje ovdje više nema ništa za tražiti. Prije svega, navođenjem tog ništa ne dobivamo ni najmanje za spoznaju bića.

Onaj tko govori o ništa, taj ne zna što čini. Onaj tko govori o ništa, takvim ga govorom čini nekim nešto. Govoreći, on dakle govori protiv onoga što misli. Proturječi samom sebi. A kazivanje koje sebi proturječi ogrješuje se o temeljno pravilo kazivanja (λόγος), o “logiku”. Govorenje o ništa je nelogično. Onaj tko nelogično govori i misli, taj je neznanstven čovjek. A onoga tko o ništa govori baš unutar filozofije, gdje je ipak logika kod kuće, prigovor da se ogrješuje o temeljno pravilo sveg mišljenja pogađa to snažnije. Takvo govorenje o ništa sastoji se iz samih besmislenih rečenica. Osim toga, onaj tko ozbiljno uzima ništa, taj se stavlja na stranu ništavnog. Očigledno podupire duh nijekanja i služni razaranju. Govorenje o ništa nije samo potpuno protivno mišljenju, ono također potkopava svaku kulturu i svu vjeru. Ono što jednako tako prezire mišljenje u njegovu temeljnom zakonu kao što i razara volju za izgradnjom i vjeru čisti je nihilizam.

Na osnovi takvih promišljanja učinit ćemo dobro ako u našoj upitnoj rečenici prekrižimo suvišnu frazu “a ne radije ništa?”, te rečenicu ograničimo na jednostavnu i strogu formu: “Zašto je uopće biće?”

Tomu ne bi ništa stajalo na putu kad…, kad bismo u ustrojstvu našeg pitanja, kad bismo općenito u izvođenju pitanja bili tako nesputani kako je to dosad moglo izgledati. Međutim, time što pitanje pitamo, mi stojimo u nekoj predaji. Jer filozofija je uvijek i svagda pitala o temelju bića. Tim je pitanjem započela, u tom će pitanju naći svoj kraj, pretpostavi li se da skončava na velik način, a ne na način bespomoćnog propadanja. Od početka pitanja o biću to je pitanje praćeno pitanjem o ne-biću, o ništa. I to ne samo izvanjski, kao neka popratna pojava, nego se primjereno konkretnoj širini, dubini i izvornosti u kojoj pitanje o biću biva pitano oblikuje i pitanje o ništa, kao i obrnuto. Način pitanja o ništa može vrijediti kao mjerilo i obilježje načina pitanja o biću.

Uzmemo li to u obzir, čini se da ona upitna rečenica “zašto je uopće biće, a ne radije ništa?” o kojoj se na početku uvodno govorilo, ipak pitanje o biću izriče daleko primjerenije nego ona skraćena. Da ovdje unosimo govor o ništa, to nije nemar i zanošenje govora, nije niti naš pronalazak, već samo strogo uvažavanje izvorne predaje smisla temeljnog pitanja.

To govorenje o ništa je protivno mišljenju u općenitom i razarajuće u posebnom. Ali što ako bi i briga za pravo poštivanje temeljnih pravila mišljenja i tjeskoba pred nihilizmom, koji bi oboje htjeli odvratiti od govora o ništa, počivali na nesporazumu? A baš tako i jest. Doduše, nesporazum koji se tu odigrava nije slučajan. On se temelji na jednom odavno vladajućem nerazumijevanju pitanja o biću. To pak nerazumijevanje potječe od zaborava bitka, koji se sve više učvršćuje.

Naime, uopće nije tako glatko odlučeno mogu li logika i njezina temeljna pravila uopće dati mjerilo pri pitanju o biću kao takvom. Moglo bi biti obrnuto, da se cjelokupna nama poznata logika, kojom se barata kao darom s neba, temelji u jednom sasvim određenom odgovoru na pitanje o biću, da je dakle sve mišljenje, koje samo slijedi zakone mišljenja naslijeđene logike, unaprijed nesposobno od sama sebe pitanje o biću uopće samo i razumjeti, da se i ne govori o tomu da bi ga razvilo i povelo u smjeru odgovora. Uistinu je samo privid strogosti i znanstvenosti kad se poziva na stavak o neproturječenju i uopće na logiku da bi se dokazalo da je sve mišljenje i govorenje o ništa proturječno i zato besmisleno. Pri tom “logika” vrijedi kao od vječnosti u vječnost osigurano sudište, za koje se sámo po sebi razumije da u njegovu ovlast kao prve i zadnje instance presuđivanja nijedan uman čovjek neće posumnjati. Onaj tko govori protiv logike bit će stoga neizrečeno ili izričito osumnjičen za proizvoljnost. Pušta se da već i samo to sumnjičenje važi kao dokaz i prigovor, te se sebe drži slobodnim od daljnjeg i pravog promišljanja.

Zadržimo se u tu svrhu najprije na skraćenom, prividno jednostavnijem i navodno strožem pitanju: “Zašto je uopće biće?” Kad tako pitamo, polazimo od bića. Ono jest. Ono je dano, nama je nasuprot i stoga ga se u svako vrijeme može naći te nam je u određenim područjima i poznato. Sada to tako unaprijed dano biće biva neposredno propitano s obzirom na to koji mu je razlog odnosno temelj. Pitanje neposredno napreduje prema nekom temelju. Takav je postupak, tako reći, samo proširenje i uvećanje jednoga svakodnevno izvođenog postupanja. Negdje u vinogradima nalazi se na primjer trsova uš, nešto neosporno postojeće. Pita se odakle taj događaj, gdje je i koji je razlog odnosno temelj. Tako se u cjelini nalazi biće. Pita se gdje je, koji je razlog odnosno temelj? Ta vrsta pitanja uobličuje se u jednostavnu formulu: Zašto je biće? Gdje je, koji je njegov razlog odnosno temelj? Neizgovoreno se pita za drugo, više biće. Samo što pritom pitanje uopće nije usmjereno na biće u cjelini kao takvo.

Upitamo li pak u formi početno postavljene upitne rečenice “zašto je uopće biće, a ne radije ništa?”, tada dodatak priječi da pitajući neposredno pođemo samo od neupitno prethodno danog bića, te da, tek što smo pošli, već zakoračimo dalje i odmaknemo se u smjeru traženog temelja, koji je također biće. Umjesto toga to biće na način pitanja biva dovedeno u mogućnost nebitka i u njoj držano. Ono “zašto” time dobiva sasvim drugu moć i prodornost pitanja. Zašto je biće oteto mogućnosti nebitka? Zašto ono bez daljnjega i stalno ne pada natrag u nebitak? Biće sad više nije ono što naprosto postoji, ono dospijeva u kolebanje, i to sasvim bez obzira na to spoznajemo li biće u punoj izvjesnosti ili ne, bez obzira na to shvaćamo li ga u punom opsegu ili ne. Od sada nadalje biće se kao takvo koleba, ukoliko ga stavimo u pitanje. Otklon tog kolebanja seže do u krajnju i najoštriju suprotnu mogućnost bića, u nebitak i ništa. Jednako se tako sad mijenja i traganje za onim “zašto”. Ono ne smjera naprosto pribavljanje nekog također postojećeg objašnjavajućeg temelja za ono postojeće, nego se sada traga za temeljem koji će utemeljiti vladavinu bića kao prevladavanje onog ništa. Temelj za kojim se pita sad je pitan kao temelj odluke za biće protiv onog ništa, točnije kao temelj za kolebanje bića, koje nas nosi i koje nas otpušta, napola jestvujući, a napola nejestvujući, i od kojeg dolazi to da nijednoj stvari ne možemo sasvim pripadati, čak ni samima sebi: premda je opstanak ipak svaki put moj.

Tako već postaje jasnijim: To “a ne radije ništa?” nije suvišni dodatak pravom pitanju, nego je ta fraza bitni sastavni dio cijele upitne rečenice, koja kao cijela izriče sasvim drugo pitanje od pitanja “zašto je biće?” S našim se pitanjem u biće postavljamo tako da ono gubi kao biće svoju samorazumljivost. Time što biće dospijeva u kolebanje unutar najdalje i najoštrije krajnje mogućnosti onog “ili biće – ili ništa”, gubi samo pitanje svako čvrsto tlo. I naš pitajući opstanak dospijeva u lebdjenje, te u tom lebdjenju ipak biva samim sobom držan.

Iz: Martin Heidegger, Uvođenje u metafiziku, Zagreb, 2012.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s