posthegelovska filosofija? (ulomak iz Marijan Cipra, Uvod u filozofiju)

Poslije Hegela filosofija nalikuje na razbijeno ogledalo apsolutnog duha. Jer mozak je ljudski ogledalo duha i kad je duh razbijen ogledalo odražava razbijene slike. Sva kriza suvremenog duha koja je bila prekrivena nazorima i idealima njemačkog idealizma izbija drastično na površinu. Nikad više ljudski duh neće smoći snage za takve goleme sinteze. Sada se redaju pozitivizmi, pesimizmi, materijalizmi, nihilizmi, egzistencijalizmi, strukturalizmi i ini izmi i lomovi.

Odmah nakon Hegela javit će se još jednom prijatelj iz mladosti Schelling 1842. u Berlinu s predavanjima o Filosofiji mitologije i objave. Prije toga još je sastavio sistem pozitivne filosofije i fragment o razdobljima svijeta (Weltalter). Tu pokušava objediniti prošlost, sadašnjost i budućnost svijeta. Prošlosti se sjeća, sadašnjost se zna a budućnost naslućuje. Sve što je bilo duša zadržava u sjećanju jer je bila nazočna pri stvaranju svijeta. Ostaje problem zla u svijetu. Schelling će ga prebaciti u apsolut sam, u Boga. Treba razlikovati Boga od temelja u Bogu ili prirode u Bogu (Grund im Gott, Natur im Gott), ona odnosno on je kriv za otpad i zlo u svijetu. Schelling otkriva Böhmea i njegovu mistiku i Franza von Baadera. Temelj u Bogu ujedno je bezdan (Grund-Ungrund) i tko želi nešto znati o Bogu mora napustiti sve, pa i samog Boga – kako bi mu se što više približio.  Schelling se obraća mitologiji i objavi kako bi u njihovim ”pozitivnim” danostima otkrio put i proces duha. Ali Schelling dolazi prekasno (ili prerano). Studenti masovno hrle na njegova predavanja ali ih isto tako ubrzo razočarano napuštaju. U publici sjede Kierkegaard, njemački pjesnik von Platen, Engels. Svi oni nasrću na Schellinga kao psi na ranjena vuka. Schelling se povlači i odlazi u legendu.

Drugi posthegelovci kao Weisse ili sin Fichteov Immanuel Hermann Fichte okreću se prema spekulativnom teizmu. Bog je najviša osoba i čovjek treba kao osoba u njemu participirati. Dolazi do nove antropologije ili antroposofije ako se uzme u obzir da je u antropologiji čovjek i subjekt i objekt istraživanja i dobiva o sebi identičnu spoznaju – ona u čovjeku vidi korijen i podrijetlo apsolutnog duha. S materijalističke strane taj problem dohvaća Feuerbach proglašavajući Boga uvećanom projekcijom čovjeka. Marx će se nadovezati na Feuerbaha i u tezama o Feuerbach najavljuje čuvenu misao ili slutnju:

Filosofi su dosada samo razumijevali svijet, radi se o tome da se on promijeni [u originalu stoji: uništi – verändern, vernichten].

Još jedan mislilac dovodi do misli o uništenju svijeta: Eduard von Hartmann govori o dobrovoljnom samoubojstvu čovječanstva budući da život nije vrijedan da se živi. Rodonačelnik tog pesimizma je naravno Arthur Schopenhauer. Svijet kao volja i predodžba zove se glavno djelo genijalnog mladića. Pun prezira prema Hegelu Schopenhauer osiguran sigurnom imovinom živi svoj mizantropski život, šeta s pudlicom koju zove atman – svjetska duša. Svijet je naša predodžba iza koje stoji nesmiljena, nekrotiva i besmislena volja. Ona je skriveni Kantov Ding an sich. Volja se objektivira u idejama i u prirodnim pojavama i povijesnim. Nitko ne može zaustaviti srljanje besmislene volje. Samo umjetnički užitak, bez interesa, odnono askeza, mogu za trenutak zaustaviti volju. Budizam je daleka inspiracija toga prvog dezertera iz Europe. Um je sluga volji i ono metalogičko i iracionalno vlada svijetom. Lukács će govoriti o razaranju uma. Kierkegaard će se direktno i doživotno mučiti pitanjima o autentičnoj egzistenciji. Estetički, etički i religiozni stadij tri su stupnja moguće egzistencije. Među njima vlada odnos ili-ili. U strahu i drhtanju čovjek stoji poput Abrahama pred Bogom i očekuje nad sobom presudu Božju pred kojim je čovjek uvijek u krivu. Objesio se ili ne objesio, krivo ćeš učiniti, oženio se ili ne oženio, pogriješit ćeš. Don Juan je utjelovljenje estetske egzistencije, Abraham i Job religiozne. Etički je pak stadij građanske odgovornosti za koju Kierkegaard nikada nije imao hrabrosti – brak nikad ostvaren s Reginom Olsen. Auguste Comte u Francuskoj piše Systeme da la philosophie positive. Samo činjenice vanjskog svijeta predmet su znanosti. Čovječanstvo je bilo u religioznoj fazi, potom u filosofskoj metafizičkoj fazi i sada naposljetku u pozitivnoj fazi. Na kraju Comte pada u erotsko ludilo. Kierkegaard umire od sloma nakon što je vjernicima zapriječio ulaz u crkvu jer da ondje nema boga.

I napokon Nietzsche: Da ja znam otkud potječem, nestrpljivo poput plama žarim i razdirem se. Svjetlo biva sve što taknem, ugljen sve što ostavim – plamen to sam sigurno. Dolazi veliko podne. Trenutak za Zaratustru. Zaratustra u pustinji dolazi do spoznaje da je Bog mrtav. Zar još niste čuli: Bog je umro a crkve i hramovi njegove su grobnice. Ah, mi, mi smo ubili Boga – viče posljednji čovjek. Uz Boga pali su i svi idoli, pao je i Platonov svijet ideja, svi oni zakulisni tumači svijeta. Što ostaje vječno je vraćanje jednakog, isti besmisao, ista patnja i bol. Ali svaka patnja nije veća od užitka – patnja viče prođi, ali svaki užitak hoće vječnost, duboku duboku vječnost. Stravična misao o vječnom vraćanju svega istog, tu paklensku ideju podnosi samo nadčovjek, on se nosi s njom i herojski je izdržava. Trenutak je to volje za moć, volje za veliku politiku. Cesare Borgia kao papa, Dioniz protiv Raspetog. Naposljetku sotona zahvaća Nietzschea. Krist je zapravo idiot, suflira sotona Nietzscheu i ovaj zapada u delirij. Grli konja i orgija u svojoj sobi. Završava na psihijatriji i 18 godina pomračenja. Zar nismo sretni – šapće dementni Nietzsche svojoj majci i sestri (tako barem izvještava André Gide). Dok leži na sofi u sutonu, Nietzschea posjećuje Rudolf Steiner, budući autor antroposofije. Doživljava pavlovsko obraćenje, ide u Damask i postaje učiteljem budućeg čovječanstva.

U Beču se rađa bečki krug i logički pozitivizam. Ludwig Wittgenstein piše: Svijet je ono što je slučaj. O čemu se ne može govoriti jasno o tome treba šutjeti. Na kraju svega nevažnoga što možemo znati stoji ono važno – a to je mističko. U Njemačkoj dolazi najprije Dilthey sa svojom Izgradnjom svijeta u duhovnim znanostima, a zatim novokantovci i konačno Edmund Husserl s Logičkim istraživanjima i novom naukom  fenomenologijom. Iz te škole dolazi Max Scheler i Nicolai Hartmann te najveći među njima Martin Heidegger proglašava čitavu dosadanju povijest filosofije zaboravom bitka i on postavljanje pitanja o smislu bitka stavlja na čelo svojega glavnog djela Sein und Zeit – Bitak i vrijeme. Čovjek je tubitak, bačena egzistencija bez esencije koja je uvijek sebi već unaprijed kao tu-bitak s ostalim susrećujećim bićima. To je osnovna struktura brige koja je vremenovanje konačne egzistencije. Pred ovom stoje mnoge mogućnosti ali jedna je nenadmašiva, neizbježna, nepredvidiva ali sigurna – to je smrt. Egzistencija je trka prema smrti, uzaludan napor da se izbjegne ono “se” (man) i dođe do autentičnog egzistiranja. Vremenovanje tu-bitka mogući je horizont za uviđanje bitka. Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?) – pita se Heidegger. U najdubljoj tjeskobi bitak se skriva u ničemu, u ništa. Ništa objavljuje nadolazak bitka, novi advent. Kad Hitler dolazi na vlast, Heidegger ga pozdravlja kao izbor svog junaka. Ali tu dolazi do razočaranja – Heideggerov odlazak u Siracusu (rektorski govor) ne završava slavnije od onog Platonova na Siciliju. Do smrti Heidegger ostaje s pečatom nacizma na čelu.

Njegovu kolegicu Edith Stein nacisti odvode iz samostana karmelićanki i kao Židovku bacaju u plinsku komoru. A Edith Stein napisala je veliko djelo, pokušaj sinteze fenomenologije i tomizma: Konačni i vječni bitak – jedan uspon prema smislu bitka. Beskonačno nadmašuje Heideggera svojim hrabrim obraćanjem i autentičnom mišlju o Božjoj potenciji i aktualnosti. Cijankalij zapečaćuje političku sudbinu i budućnost Njemačke, tog naroda pjesnika i mislilaca.

S druge strane strane Atlantika u novome i slobodnom svijetu Einstein nagovara Roosevelta na proizvodnju atomske bombe. Hirošima i Nagasaki vjesnici su novoga, atomskog doba. Stroncij ulazi u kosti novorođene djece. Hladni rat čini da sve muze zašute. I mi pred mogućim trećim svjetskim ratom i holocidom (masovnim samoubojstvom planeta i svega) pišemo ove zaključne rečenice i misli – jer samo misli ostaju vječne i neumrle dok Zadnji Adam (Kranjčević) drthtavom rukom što je pis’o napisao je u led upitnik!?

ulomak iz Marijan Cipra, Posthegelovska filozofija i budućnost filozofije, u Uvod u filozofiju, Zagreb 2007.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s