humanistika za kraj povijesti? (ulomak iz Ozren Žunec, Humanistika za kraj povijesti)

Srž Fukuyamine ideje sadržana je u često citiranom pasusu iz njegova članka objavljenog  u ljeto 1989. godine, tog annus mirabilis:

Ono čemu danas možda svjedočimo nije samo kraj Hladnog rata, ili kraj određenog razdoblja poslijeratne povijesti, nego kraj povijesti kao takve: to znači, konačnu točku ideologijske evolucije čovječanstva i univerzalizaciju zapadne liberalne demo­kra­cije kao konačnog oblika ljudske vla­davine (human government). To ne znači da više neće biti događaja koji ispunjavaju stranice godišnjih sažetaka međunarodnih odnosa u časopisu Foreign Affairs jer se pobjeda liberalizma dogodila prvenstveno u carstvu ideja ili svijesti i za sada je ne­pot­puna u realnom ili materijalnom svijetu. Po­stoje međutim jaki razlozi za vjerovanje da je to ideal koji će dugoročno upravljati materijalnim svijetom.

Članak je napisan pod dojmom kolapsa komunističkog ustroja na Istoku Europe – dijelom ga je i predvidio jer Berlinski zid pada tek u studenom te godine – te izvodi posve ispravan zaključak da se radi o pobjedi zapadne liberalne demokracije. Odista, događaji na kraju Hladnog rata označili su kraj povijesnog razvoja u kojem su se tijekom cijelog tzv. „kratkog 20. stoljeća“ nadmetale suprotstavljene ideologije fašizma/nacionalsocijalizma, komunizma i liberalne demokracije pri čemu je to nadmetanje bitno određivalo sva svjetska zbivanja tog perioda. Nacifašizam je slomljen izvana, vojnom silom, a komunizam iznutra, njegovim dotrajavanjem i mirnom pobunom građana u beskrvnim i „baršunastim“ revolucijama. Dva i pol decenija kasnije ovu situaciju možemo samo potvrditi: zapadna liberalna demokracija – ako i nije jedina ideologija u opticaju među čovječanstvom – svakako je najmoćnija i bitno određuje ne samo tijek zbivanja nego i predodžbe o njegovu smislu.

No, problem nije u dijagnozi pobjede liberalne demokracije, pobjede koja je u svakom slučaju bila izniman povijesni događaj jer je dokinula različite oblike ropstva i najgorih stradanja, nego u tome da Fukuyama tu okolnost vidi kao „kraj povijesti kao takve“, a što utemeljuje u horizmu „carstva ideja ili svijesti“ s jedne te „realnog ili materijalnog svijeta“ s druge strane. Kraj povijesti je sada u tome da se sve daljnje događanje svjetske povijesti odigrava po jedinstvenom obrascu, naime tako da „ideal koji će dugoročno upravljati materijalnim svijetom“ ostaje trajno, ili barem na dulji rok – a što je za jednu ili više generacija cijelo raspoloživo vrijeme – nepromijenjen. Budući da je riječ o „konačnoj točki ideologijske evolucije čovječanstva“, to je stanje i bitno nepromjenjivo. To znači da je i smisao događaja koji će slijediti moguće procjenjivati samo prema uspostavljenom i nepromjenjivom „idealu“, odnosno da događaji, kakvi god bili, imaju samo jedan smisao i zadaću, naime da omoguće daljnju penetraciju uspostavljenog konačnog „ideala“ u prema njegovoj mjeri još neusavršeni „materijalni svijet“, pri čemu niti ti događaji niti misaoni – „ideologijski“, odnosno ideogeni – kapaciteti čovjeka ne mogu inicirati niti poroditi nikakvu novu ideju koja bi „ideal“ mogla dovesti u pitanje. Ono što se dalje događa je neminovno i nepromjenjivo. Zadaća promišljanja smisla događaja ne postoji jer nikakvo promišljanje ne može stvoriti ništa bitno novo. Događaji su odatle stalno ponavljanje istoga i perpetuiranje svijeta. Može se raditi samo o pojedinačnim pobjedama – ili porazima – liberalne ideologije u „materijalnom svijetu“, ali ne postoji mogućnost da se temeljem samih događaja ili slobodnim – primjerice utopijskim – mišljenjem dovede u pitanje bit onoga što se događa. Tu postoji još jedna značajna opasnost, a to je da događaji koji nisu promišljeni osim na onaj zadani način – idem per idem – steknu i određenu samostalnost, odnosno da se počnu događati po nekoj nepoznatoj i neuviđenoj logici, tako da odvedu u nepoznato i neočekivano, a što može biti jednako strašno ako ne i pogubnije od onog nad čime je liberalna demokracija odnijela pobjedu. (…)

Nasuprot ovim dominantnim predstavama o suvremenosti, humanistika je čovjeka uvijek mislila, razumjela ali i oblikovala kao povijesno biće, otvoreno spram cijelog vremena i spram povijesne cjeline svijeta. Štoviše, moglo bi se kazati da je povijest odnosno vrijeme onaj bitni, zapravo i na neki način jedini predmet humanistike. … Tradicija koju u humanistici čitanjem i razumijevanjem nastojimo učiniti vlastitim suvremenim iskustvom, čovjeka je i sama oduvijek vidjela kao jedno posebno biće, ono koje iskoračuje u cjelinu svijeta i vremena da bi moglo postati sobom. … Izvanrednost i neobičnost čovjeka je upravo u tome da kao konačno biće živi i onkraj te vlastite konačnosti, otvoren i prema onome što nije neposredno dano. U takvo razmišljanje uklapa se i Aristotelov rijek: „Kažemo ponovno da je duša na neki način sva bića“ (De an. Γ 8, 431b21): ljudska duša spoznaje i opaža sva bića i to na sve načine na koja se ona mogu pokazati jer se, u ljudskom dodiru s onim što jest, i svako „biće govori mnogostruko“ (Phys. Α 2, 185a21). Upravo iz te sposobnosti ljudske duše da misli i opaža svako i sva biće i to na sve načine kako se ona otkrivaju i pokazuju, proizlaze i svjetovne ljudske sposobnosti, kako su izražene u tehnici, spravljanju, pripremanju, obrađivanju stvari i Aristotel će kazati da je „duša kao ruka“ jer „ruka je oruđe oruđa i um (noũs) je oblik oblika (eĩdos eidõn), a osjetilno opažanje oblik predmeta opažaja“ (De an. III.8, 432a1): znanje, opažanje, jednom riječju motrenje, odnosno teorija svega čovjekovo je duboko spoznajuće uranjanje u sva bića tako da ono njegovo životno središte, duša, sadrži u sebi sve što se misli, zna i opaža, iz čega onda proizlazi i čovjekova poietička odnosno tenička sposobnost da rukom može sve stvoriti. Mogućnost spoznavajućeg iznalaženja, pronicanja svega u njegovoj sveobuhvatnosti i različitosti, prati onda i mogućnost spravljanja svega. Sofoklo u Antigoni daje istu, ujedno i pjesnički bogatiju sliku čovjeka koji je sve iznašao i koji sve može upravo zato jer sve misli i sve spoznaje: čovjek svakamo plovi morem nadmećući se s vjetrovima i valovima, obrađuje zemlju koja daje plodove, kadar je raznim spravama uhvatiti i ukrotiti svaku divlju životinju u zraku, na kopnu i u moru, te je osim pukog ovladavanja neživim i živim svijetom, naučio i jezik, mišljenje i gradski život, iznašao lijekove od bolesti, zatim zakone i štovanje bogova i pravde itd. (v. Ant. 334-375). Taj „vrlo vješti čovjek, čovjek umnik (periphradē`s anē´r)“ (Ant. 348), taj „sve pronalazeći, sve izumljujući (pantopóros)“ (360), koji „ima nešto od mudroga i spretnost umijeća preko svake nade“ (364-365), jest nešto „od čega golemijeg, silnijeg, strašnijeg nema“ (332-333). Istovremeno, iako smrtno biće – „samo Hadu on se ne ote“ (361-362) – čovjek je kao biće koje je spretno, vješto sa svime i koje sve iznalazi, ujedno otvoren spram vremena: „ni u čemu bez puta, za budućnost uvijek spreman“ (359-360). U vido- i djelokrugu čovjeka nisu samo stvari koje jesu, nego i one koje su već bile i koje će tek biti;  otvorenost spram vremena neophodna je pretpostavka stvaralaštva i iznalaženja sredstva, mijenjanja, prilagođavanja i odgovaranja onome što dolazi.

Svemogućnost – ne i svemoćnost – čovjeka u ovoj njegovoj klasičnoj humanističkoj predstavi je i u tome da može otpasti od božanskog reda svijeta, pa će Sofoklo reći da čovjek „sad na zlo, sad k dobru naginje“ (366-367), da hoće i zakone gaziti tako da može biti „visoko na gradu i bez grada“ (370). Ovu da tako kažemo mračniju stranu čovjeka, humanistička je tradicija i nakon Sofokla isticala kao drugu, ali supripadnu stranu ljudskih sposobnosti, pa će Aristotel reći da „kao što je – kad je savršen – čovjek najbolja od životinjâ, tako je – odvojen od zakona i pravde – i najgori od svih“ (Pol. A I. 12, 1253a31-32). Polazeći od posve drugih ontologijskih, metafizičkih i filosofijskopovijesnih pretpostavi, ali itekako u krilu pa i središtu iste humanističke tradicije Schelling će čovjeka vidjeti kao ono posebno i jedino biće u kojem se i mračni princip i cijelo svjetlo svijeta sabiru u jedno, tako da u čovjeku jesu „najdublji ponor i najviše nebo, ili oba centra“. Čovjek je dakle biće koje svojim opstankom i mišljenjem dopire do u same iskone svijeta, pa će tako i Platon najobrazovanijom, filosofskom dušom smatrati onu koja se „hoće pružati uvijek za onim cijelim i onim svim, i božanskim i ljudskim“ te kojoj „pribiva (…) motrenje kako sveg vremena tako i sveg jestva“ (Resp. 486a5-6. 8-9). …

Ovih nekoliko dobro poznatih mjesta koja su poputnina svakog tko je ikada i malo zavirio u bogatu povijest humanističke tradicije i njenog mišljenja o čovjeku, pokazuju da je u njenom središtu čovjek kao iskonski slobodno biće. Ta sloboda nije u tome da se radi što se god želi, niti u tome da je prostor slobode ograničen samo slobodom drugoga u društvu kao sustavu uzajamno koordiniranih sloboda, nego u tome da smo sebe stvorili kao biće koje je slobodno da se pruža spram svih drugih bića, da ih misli, opaža, želi, žudi, ali i stvara, pronalazi, preinačava i proizvodi te ide do samih prvih principa svega što jest i da u tome nema granica, protežući se cijelim svemirom i od najranijeg iskona preko sadašnjosti do daleko u budućnost. Jezik je vjerojatno najbolja slika tog prostiranja čovjeka i odatle su u humanistici tako važni tekstovi i njihovo čitanje i razumijevanje. Pri tome je, a humanistička je tradicija, osobito najstarija, na tome čvrsto inzistirala, i čovjeka usprkos načelnoj beskonačnosti njegovih sposobnosti, osobito mišljenja i smišljanja, razumjela kao konačno, smrtno biće koje jedino od svih bića svoju konačnost može misliti i iskusiti. Čovjek izlazi u svoju beskonačnu slobodu da bi se iskusio kao konačno biće, jedno od mnogih, ali i kao posve iznimno biće.

Ako sada ovu ovlašnu skicu čovjeka u humanistici usporedimo s onim što nam govore mjerodavne teze o uvodno analiziranim nosivim idejama i predodžbama o biti i smislu aktualnog trenutka, onda postaje jasno da su teorije o kraju povijesti i humanistika upadljivo oprečne. Teorije o definitivnom ispunjenju svijeta, kao i njihova praksa u gospodarstvu koje je svemu gospodar, suprotstavljaju se humanistici tako što čovjeka postavljaju kao biće zarobljeno u samo jednoj djelatnosti, nesposobno da išta izvan onog neposredno danog spozna, nauči, otkrije, smisli, prepozna, nabaci, te da bića misli i iskusi u cijelom bitku i vremenu, jednom riječju kao nesposobnog da se slobodno odnosi spram onoga što jest, te ga ostavljaju prikovanog za bezizlaznu sadašnjost, pri čemu se, a to nije nimalo nevažno, neumorno potiče želja čije materijalno ostvarenje stvara iluziju beskonačnosti odnosno konačnog ljudskog ispunjenja i zadovoljstva. Dekretom o kraju povijesti zatvorena je mogućnost samoostvarenja čovjeka i njegova sloboda.

… [Z]a sadašnji trenutak čovjeka „na kraju povijesti“, odnosno „posljednjeg čovjeka“, od najveće je važnosti uvidjeti da je aktualni gospodarski projekt – da tako nazovemo bezuvjetnu okrenutost materijalnom, želji i profitu – jedna od mogućnosti čovjeka koja proizlazi upravo iz onog shvaćanja čovjeka čije su sposobnosti mnogostruke i duboke i kojeg je kao takvog ispostavila i pokazala upravo humanistika. Da je tome tako pokazuje upravo humanistička tradicija koja od samog svog početka stoji u nelagodnoj opreci s pokušajima ostvarenja beskonačnosti čovjeka u onome sadašnjemu, ontičkome i nepovijesnome. Između ostalog, to pokazuju i Platonove analize zapalosti političke zajednice u bezmjerje žudnje i nedostatak prave mjere u onome gospodarskome te njegovi uporni pozivi da se čovjek iz toga izbavi kako bi se „istinski živjelo“ (Resp. 490B6). Platonova kritika atenske talasokratske demokracije i tome pripadnog ljudskog stanja u Gorgiji, Politeji ili Zakonima daje sve elemente naše situacije: bezizlaznost mišljenja i zatvorenost u sadašnjosti koje se javlja u Fukuyaminoj tezi; nadalje, logična posljedica da se na ono materijalno orijentirana „izobilna država“ (Resp. 372E3) mora zaplesti u beskonačne ratove kad se i susjedi „upuste u beskonačno stjecanje stvari“ (373D9-10), kako je to predvidio Huntington; uz što ide na kraju ide i teza o nuždi primata gospodarstva nad svime ostalim. Tu se pokazuje s jedne strane kako takvo stanje neminovno nastaje i kako je na neki način izraz posebnosti i svemogućnosti čovjeka, ali da ga je s druge strane nužno stalno suzbijati, držati pod kontrolom, stalno se iz njega izbavljati, i neprestance nastojati oko „preokreta duše iz noćnog nekog dana u istinski, koji je uspon onome koje jest a za kojeg baš ćemo i reći da je istinska filosofija“ (521C6-8). To je posao koji nikada ne prestaje, koji uvijek iznova počinje, i uvijek će humanistika nastojati da se „u jedno slože i politička moć i filosofija“ (473D2-3), i to nikad neće u potpunosti poći za rukom, i uvijek će se mnoge mogućnosti i sposobnosti čovjeka, uključivo i svijetli i mračni temelj, međusobno nadmetati i boriti u njemu i izvan njega. A upravo u toj stalnoj borbi izlazak je iz zapalosti u „kraj povijesti“ koja se zapravo oduvijek događa, jednako kao i njeno ponovno otvaranje.

ulomak iz članka Ozren Žunec, Humanistika za kraj povijesti, 2016.

Oglasi

Jedna misao o “humanistika za kraj povijesti? (ulomak iz Ozren Žunec, Humanistika za kraj povijesti)

  1. Jasno da je ta knjiga napisana pod dojmom propasti istočnog bloka. Ovaj tekst naglašava humanistički aspekt, ljudsku slobodu kao izvor promjene itd., ali treba imati na umu i onaj materijalni element – razvoj tehnologije ili proizvodnih odnosa, kako kažu marksisti. Ne znamo kako će se tehnologija razvijati i koje društvene i političke posljedice će sa sobom donijeti. Recimo, (humani) genetički inženjering bi mogao dovesti do značajnijih genetičkih i bioloških razlikovanja među ljudima, pa je pitanje koliko bi postojeći politički poredak bio primjeren u situaciji dvije ili više podvrsta ljudi. Ili npr. da se političko odlučivanje prepusti nekom super kompjuteru u koji se bi se ubacivali inputi, a on bi izbacivao output (političke odluke). Ili, razvijaju se tehnologije čitanja misli, pa će ljudski umovi možda biti jednom umreženi i u tom slučaju se postojeće metode društvenog organiziranja i odlučivanja mogu pokazati kao prevladane. OK, ovo su više neke SF varijante :), ali hoću reći da je presmiono tvrditi da je došao kraj ideološkom razvoju. Iz povijesti se može naučiti da je budućnost često nepredvidiva (i neočekivana).

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s