mračni temelj? (ulomak iz F. W. J. Schelling, O bitstvu slobode)

Da bi [stvari] bile od Boga odijeljene, moraju one bivati u temelju različitom od njega. … Ushtjednemo li si mi ovo bitstvo ljudski približiti, možemo kazati: ono je čežnja koju vječno Jedno osjeća da sama sebe rodi. Ona nije ono Jedno samo, ali je ipak s njime jednako vječna. Ona hoće roditi Boga, to znači nedokučivo jedinstvo, ali utoliko u njoj samoj još nije jedinstvo. Ona je otuda promatrana za sebe također volja, ali volja u kojoj nije nikakav razum, i zato nije niti samostalna i savršena volja… Pa ipak je ona voljenje razuma, naime njegova čežnja i požuda; ne neka svjesna, nego sluteća volja čija je slutnja razum. Govorimo o bitstvu čežnje promatranom po sebi i za sebe, što se mora dobro uočiti, iako je ono odavno potisnuto onim višim što se iz njega uzdiglo, te iako ga mi ne možemo zahvatiti sjetilno, nego samo duhom i mišlju. Nakon vječnog čina samoobjave u svijetu je, naime, kako ga mi sada uočavamo, sve pravilo, red i forma; ali uvijek još leži u temelju ono bespravilno, kao da bi ono moglo jednom ponovno izbiti, i nigdje se ne čini da bi red i forma bili ono izvorno, nego kao da je nešto prvobitno bespravilno dovedeno u red. To je na stvarima nezahvatljiva baza realiteta, ostatak koji nikada ne uzlazi, ono što se s najvećim naporom ne da rastvoriti u razum, nego vječno ostaje u temelju. Iz ovog bezrazumnog jest u pravom smislu rođen razum. Bez ovog prethodećeg mraka nema nikakovog realiteta kreature; tama je njeno nužno naslijeđe. Jedino Bog – On sam onaj Egzistirajući – obitava u čistome svjetlu, jer jedino on jest od sebe sama.

Uznositost čovjeka opire se tome izvoru iz temelja, i traži čak ćudoredne razloge protiv toga. Pa ipak ne znamo ništa što bi čovjeka moglo više nagoniti da iz svih snaga teži prema svjetlu, od svijesti duboke noći iz koje je bio dignut u opstanak. Bapske [su] jadikovke da se tako bezrazumno čini korijenom razuma, noć početkom svjetla… Svako rođenje jest rođenje iz mraka na svjetlo; sjemenka se mora spustiti u zemlju i umrijeti u tami da bi se uzdiglo ljepše svjetlosno obličje i razvilo se na Sunčevoj zraci. Čovjek se obrazuje u majčinu tijelu, a iz mraka onog bezrazumnog (iz osjećaja, čežnje, divne majke spoznaje) izrastaju tek svijetle misli. Tako si dakle moramo mi predstaviti izvornu čežnju, kako se ona doduše usmjerava prema razumu, kojeg ona još ne spoznaje – kao što mi u čežnji žudimo za nepoznatim bezimenim dobrom -, i sluteći se kreće, kao uzburkano ustalasano more, slično Platonovoj materiji, po mračnom neizvjesnom zakonu, nemožno da da obrazuje za sebe nešto trajno. Ali shodno čežnji, koja je kao još mračni temelj prvo gibanje božanskog opstanka, proizvodi se u Bogu samome jedna unutrašnja refleksivna predstava, kroz koju, budući da ona ne može imati nikakav drugi predmet osim Boga, Bog sagledava sebe sama u vlastitoj slici. Ova predstava je ujedno razum – Riječ (smisao) one čežnje, i vječni duh, koji osjeća Riječ u sebi i ujedno beskonačnu čežnju, pokrenut od ljubavi, koja jest on sam, izgovara Riječ, da sad sam razum zajedno sa čežnjom bude slobodnostvarajuća i svemoćna volja i da u prvobitno bespravilnoj prirodi obrazuje kao u svome elementu ili oruđu. Prvi učinak razuma u njoj jest odjeljivanje snaga, pošto on samo time može razviti ono jedinstvo što je u njoj nesvjesno, kao u nekom sjemenu, ali ipak nužno sadržano; onako kao što i u čovjeku u mračnu čežnju da nešto stvori, time stupa svjetlo da u haotičnoj smjesi misli, koje su sve u svezi, ali svaka priječi drugoj da istupi, misli se odijele i uzdigne se jedinstvo što skriveno ležeći u temelju sve njih pod sobom obuhvaća; ili kao što se u biljci samo u odnosu razvoja i širenja snaga razrješava mračna veza težine te se u odijeljenoj tvari razvija skriveno jedinstvo. Jer naime ovo bitstvo (prvobitne prirode) nije drugo negoli vječni temelj za egzistenciju Boga, mora ono u sebi samome, premda zatvoreno, sadržavati bitstvo Boga tako reći kao pogled života što svijetli u mraku dubine. Ali čežnja, pobuđena od razuma, teži odsada da održi pogled života koji je u sebi dohvatila, i da se u sebi samoj zatvori, da bi uvijek ostao neki temelj. Pošto dakle razum, ili svjetlo postavljeno u prvobitnu prirodu, pobuđuje čežnju, koja teži natrag u sebe samu, na odjeljivanje snaga (na napuštanje mračnosti), ali upravo u ovome odjeljivanju izdiže jedinstvo što je u dijeljenima zatvoreno, skriveni pogled svjetla, onda nastaje na ovaj način ponajprije nešto pojmljivo i pojedinačno, i to ne putem vanjske predstave, nego kroz istinsku u-obrazbu, time što se ono nastajuće uobražava u prirodu, ili još pravilnije, razbuđivanjem, time što razum izdiže ideju ili jedinstvo skriveno u odijeljenu temelju. U ovome odjeljivanju odvojene (ali ne potpuno razdvojene) snage jesu tvar iz kojih će se potom konfigurirati tijelo; živa pak veza što kao središte snage nastaje u odjeljivanju, dakle iz dubine prirodnog temelja, jest duša. Jer izvorni razum izdiže dušu iz jednog o njemu neovisnog temelja kao ono unutrašnje, to ona upravo time sama ostaje o njemu neovisna, kao jedno posebno bitstvo koje opstoji za sebe.

Lako je uvidjeti da se pri protuteženju čežnje, koje je nužno za savršeni porođaj, najunutrašnjija veza snaga razrješava samo u razvoju što se stepenovano zbiva; i pri svakome stupnju odjeljivanja snaga nastaje nastaje neko novo bitstvo iz prirode, čija duša mora biti utoliko savršenija, što više to bitstvo ono što je u drugima još neodijeljeno, sadrži odijeljeno. Pokazati, kako svaki sljedeći proces stupa bliže bitstvu prirode, sve dok u najvišem odjeljivanju snaga ne iznađe najunutarnji centar, zadatak je potpunije filosofije prirode. Za sadašnju svrhu bitstveno je samo sljedeće. Svako bitstvo koje je nastalo u prirodi na pokazani način ima u sebi dvostruk princip koji je ipak u temelju samo jedan te isti, promatran s obje moguće strane. Prvi princip je ono putem čega su bitstva odijeljena od Boga, ili putem čega su ona u pukom temelju; no budući da se između onoga što je predobrazovano u temelju, i onoga što je predobrazovano u razumu, nahodi ipak jedno izvorno jedinstvo, a proces stvaranja smjera samo na unutrašnju transmutaciju ili prvobitno mračnog principa u svjetlo (jer razum ili svjetlo postavljeno u prirodu u temelju zapravo traži samo njemu srodno prema unutra okrenuto svjetlo): to je onaj po svojoj prirodi mračni princip upravo taj koji se preobražava u svjetlo, i oba su, iako samo u određenom stupnju, jedno u svakom prirodnom bitstvu. Princip, ukoliko on potječe iz temelja i ukoliko je mračan, jest svojevolja kreature, koja pak, ukoliko još nije uzdignuta do potpunog jedinstva sa svjetlom (kao princip razuma) jest (ukoliko svjetlo ne dohvaća), puka hlepnja ili požuda, to jest slijepa volja. Ovoj svojevolji kreature stoji razum nasuprot kao univerzalna volja, koja onu upotrebljava i podređuje kao puko oružje. No ako je naposljetku putem napredujućeg preobražavanja i odjeljivanja svih snaga najunutrašnjija i najdublja točka prvobitne mračnosti u jednome bitstvu sasvim preobražena u svjetlo, onda je volja istoga bitstva doduše, ukoliko je ono neko pojedinačno, isto tako partikularna volja, ali je po sebi, ili kao centar svih ostalih partikularnih volja, s pravoljom ili razumom jedno, tako da iz obiju sada nastaje jedna jedina cjelina. Ovo uzdignuće najdubljih centara u svjetlo ne zbiva se ni u kojoj od nama vidljivih kreatura osim u čovjeku. U čovjeku jest cijela moć tamnog principa i upravo u njemu ujedno cijela snaga svjetla. U njemu je najdublji ponor i najviše nebo, ili oba centra. volja čovjeka jest u vječnoj čežnji skriven zametak samo još u temelju postojećeg Boga; u dubini zatvoren božanski pogled života koji je Bog dogledao, kada je dohvatio volju za prirodom. U njemu (u čovjeku) jedinom Bog je ljubio svijet; i baš ta vlastita slika Boga spopala je čežnju u centru, kada je ova stupila u opreku sa svjetlom. Čovjek time što potječe iz temelja (kreaturan je), ima u sebi jedan relativno spram Boga neovisan princip; ali time što je upravo ovaj princip – a da on zbog toga ne prestaje po temelju biti mračan – preobražen u svjetlo, u njemu se izdiže ujedno nešto više, duh. … U svim stvarima jesu doduše oba principa, ali bez potpune konsonancije uslijed nedostatnosti onoga što je uzdignuto iz temelja. Tek u čovjeku biva dakle potpuno izgovorena Riječ koja je u svim ostalim stvarima još suzdržana i nepotpuna. … Ako bi sad u duhu čovjeka identitet obaju principa bio isto tako nerazrješiv kao u Bogu, onda ne bi bilo nikakove razlike, to jest Bog kao duh ne bi bio objavljen. Ono jedinstvo koje je u Bogu nerazlučivo, mora dakle u čovjeku biti razlučivo, – i to je mogućnost Dobra i Zla.

ulomak iz F. W. J. Schelling, O bitstvu slobode, 1985., str. 31.-34., preveo: Branko Despot, izvornik: F. W. J. Schelling, Philosophischen Untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit und die damit zusammenhängenden Gegenstände (1809)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s