volja: jedna ili dvije? (ulomak iz Damir Barbarić,Volja i vrijeme)

Već pri prvoj bližoj usporedbi … Schopenhauerova i Schellingova shvaćanja volje … upada u oči da je volja kao metafizičko načelo u Schopenhauera pojmljena bitno monistički. … Kod toga ništa ne mijenja njegovo čvrsto uvjerenje da je volji bitno svojstvena podvojenost u sebi i sa sobom, što njezin život čini životom neprekidne razdvojenosti, prijepora i borbe protiv same sebe. … Ali pritom se ipak uvijek radi o jednoj i istoj volji, koja se, tako reći tek naknadno, zbog svog unutarnjeg proturječja uvijek iznova mora udvajati, uvijek iznova postajati rasutom i raspršenom. Nameće se zaključak da odnos volje spram mnoštva različiti stvari kao njezinih pojava treba misliti prema starom metafizičkom modelu raspršenja te volje kao jedine, svemu u podlozi stojeće supstancije, koje se raspršenje  zbiva posredstvom formi stavka dostatnog razloga, prije svega onih formi, vremena i kauzalnosti. Odakle, zašto i kako do tog raspršenja dolazi – na to pitanje za Schopenhauera nema i ne može biti odgovora. Tu stojimo pred pračinjenicom naprosto. Sve što on o tome može reći jest … jednostavna tvrdnja da

volja mora jesti samu sebe, jer osim nje nema ničega, a ona je gladna volja.

Za razliku od toga, Schelling je od svojega spisa o slobodi monizam apsolutne volje pokušavao radikalno staviti u pitanje, a njezinu unutarnju podvojenost misliti kao sklop dviju volja u biti Boga. Univerzalnoj volji ljubavi i razuma suprotstavljena je druga volja, vlastita volja temelja, koja se, špobliže ogledana, pokazuje kao čežnja i požuda:

Princip, ukoliko potječe iz temelja i mračan je, vlastita je volja kreature, koja je pak, ukoliko još nije uzdignuta do potpunog jedinstva sa svjetlom (kao principom razuma), tj. ukoliko još ne dohvaća to svjetlo, puka čežnja ili požuda, tj. slijepa volja.

Schelling izrijekom naglašava da su te dvije volje različite, te da ih svakako treba misliti u toj njihovoj bitnoj razlici:

Volja ljubavi i volja temelja dvije su različite volje, od kojih je svaka za sebe…

Najveća teškoća spisa o slobodi upravo je u tome da odvojenost i uzajamna neovisnost tih dviju volja mora biti bezuvjetno očuvana i potvrđena, a da se pritom ne zapadne u ”apsolutni dualizam”, koji bi prema Schellingu bio ”takav da razara um”. Stoga on razliku dviju volja nastoji misliti ujedno s njihovim jedinstvom… Na tom putu promišljanja na koncu će biti naveden na to da pod imenom ”netemelja” prihvati i neko obim voljama zajedničko središte, odnosno njihovu potpunu indiferenciju, u čemu je zacijelo sadržana najviša, ali i najteža točka cjelokupne rasprave.

Na toj točki Schellinga pogađa krajnje neobična, teško shvatljiva misao, naime misao nehtijuće volje. Kao i iskonska indiferencija, i volja ljubavi je – premda s razlikom u stupnju – u svojoj biti nehtijuća volja, to znači takva koja ništa neće. Schelling se osobito u različitim verzijama rukopisa Razdoblja svijeta uvijek iznova trudi tu nehtijuću volju dalje i dublje misliti, ponajprije kao nadbožansku ravnodušnost i posvemašnju čistoću vječne slobode.

Ovo je kratko podsjećanje bilo potrebno da bi se pojasnilo kako u odnosu spram Schellingova nauka o volji u Schopenhauera nailazimo na bitnu redukciju. Iz pune tročlane strukture, koja se sastoji iz nehtijuće volje kao indiferencije, univerzalne volje ljubavi, te na koncu vlastite volje temelja, Schopenhauer je izdvojio posljednju i apsolutizirao je kao volju naprosto.

Nije teško pokazati da sve bitne značajke volje u Schopenhauera u potpunosti odgovaraju osnovnim crtama Schellingove vlastite volje temelja. Jer ta je vlastita volja u Schellinga određena – ali, što je osobito bitno, samo onda kad se iz puko mogućeg bitka u osnovi i podlozi, iz potencije i latentnosti uzdigne do zbilje samobitka – upravo kao

glad čežnje za samom sobom, koja u onoj mjeri u kojoj se odrješuje od cjeline i jednote postaje sve oskudnijom, siromašnijom, ali upravo zato požudnijom, gladnijom, otrovnijom.

Vlastita volja mora se – kako stoji u jednoj verziji rukopisa Razdoblja svijeta – postaviti

kao manjak, a budući da je on ujedno djelatan, onda i kao glad, kao pohlepa, žudnja za bićem.

Kad čovjekovim padom i on sam i cjelokupna priroda dospiju pod vladavinu sebičnog načela, odnosno volje vlastitosti, tad se egoizam, glad i pohota nezaustavljivo šire nad svim što jest, te se može činiti kako više nema izbavljenja. Schellingov upečatljiv opis takva stanja svijeta i prirode do u pojedinačnosti odgovara onomu kako Schopenhauer ocrtava život volje i svijeta njezinih pojava.  (…)

O volji ljubavi Schopenhauer ne zna i ne želi znati ništa. Još manje o stanju najviše, više ništa ne htijuće čistoće i ravnodušnosti. Nešto za što bi se moglo činiti da se barem donekle približava Schellingovoj nehtijućoj volji javlja se u njega u samo sablasnoj prikazi dosade, u kojoj nema za osjetiti ničega osim strašne, nezacjeljive pustoši i praznine. Volja je za njega samo nedostatak, glad, bol, pohlepa i ništa osim toga. Gledano sa Schellingova stajališta … Schopenhauer bi pripadao onima koji razdvojenost prirodnog od neprirodnog doduše bolno osjećaju, ali “zarobljeni sadašnjošću, onim zaustavljenim”, kod toga i ostaju, te ne zahtijevaju da “višim znanjem od te boli (…) upravo budu oslobođeni”.

S druge strane čini se da sposobnost spoznaje u Schopenhauerovoj filosofiji ima – kad, oslobođena služenja volji, postane čistim okom i ogledalom svijeta – ulogu bitno srodnu onoj Schellingove univerzalne volje, kao volje razuma i ljubavi. Nije slučajno da za Schopenhauera i intuitivna spoznaja ideja i spoznaja voljne biti svijeta proizlaze iz ljubavi i oslanjaju se na nju. No, budući da on volju određuje samo kao poriv i glad, pitanje o izvoru spoznaje, koja dovodi do nijekanja, odnosno ukidanja volje, ostaje u njega bez odgovora. Odakle uopće volji, koja je u osnovi stalno potvrđivanje sebe samog, prvi poticaj za samoukidanjem? Ako spoznavanje u sebi nema baš ništa voljnog, u čemu je onda izvor njegove zbiljske djelatnosti? Čini se da je monistička temeljna pretpostavka slijepe i besciljne volje kao stvari o sebi u proturječju sa sposobnošću za spoznaju i ukidanje sama sebe, koja se pripisuje istoj toj volji. …

Schopenhaueru ta teškoća nije izmakla. Na jednom značajnom mjestu glavnog djela on ukazuje na to da volja kao stvar o sebi mora biti nešto bitno drugo od volje svakog od nas, kako se ona očituje unutarnjem opažaju, budući da su svako opažanje i svaka predodžba, kao i cjelokupna samosvijest uopće mogući samo pod uvjetom već postojeće razdvojenosti subjekta i objekta, to jest “nečeg spoznavajućeg, intelekta, i nečeg spoznatog, volje”. Iz tog razloga naše ja “nije sebi sasvim prisno, tako reći nije prožeto svjetlom, nego je neprozirno, te stoga samom sebi ostaje zagonetkom”, što u još većoj mjeri mora vrijediti za samu volju kao stvar o sebi. Izgleda da je Schopenhauer ovdje htio ukazati na razliku gladne, slijepe i stalno samu sebe potvrđujuće volje od jedne druge volje, potpuno onostrane stvari o sebi, one koja se prikriva iza onoga što nam se prije nijekanja i ukidanja one prve volje može pričinjati jedino potpuno ničim.

Čini se da ta naznaka upućuje u smjeru onoga što je u Schellinga mišljeno pod imenom vječne čistoće. Ali dok Schelling tu čistoću ne oklijeva pobliže odrediti, recimo kao “ništa koje je ujedno sve”, te uvijek iznova oko nje obilaziti uz pomoć odvažnih, u najvećoj mjeri spekulativnih metafora – označujući je tako kako “čistu nagost”, ili kao “oproštenost od svega koja ni o čemu ne ovisi” i koja “ne podnosi nikakav dodir, gotovo kao neko djevičanstvo, savršena jednostavnost, kojoj se dakle ne može neposredno približiti, osim potpunim ukidanjem spoznaje” – dotle se Schopenhauer nalazi prinuđenim suzdržati od svakog izričaja o tome. Kako se izjašnjava u svojoj vjernosti Kantu, njegov nauk

kad dospije do svoga vrhunca, [poprima] negativan karakter, te dakle završava negacijom. Naime, ovdje se može govoriti samo o onomu što biva zanijekano, ukinuto. Ali prinuđen je ono što time biva dobiveno, dohvaćeno, označiti kao ništa, te može samo dodati tu utjehu da je to samo relativno, a ne apsolutno ništa. Jer kad je nešto ništa od svega onoga što poznajemo, tad je svakako to za nas uopće ništa.

ulomak iz Damir Barbarić, Volja i vrijeme, u U intermezzu svjetova, Zagreb 2010., str.73. -77.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s