mišljenje? (ulomak iz Rudolf Steiner, Filozofija slobode)

Naivan čovjek … se predaje životu i vjeruje da su stvari zaista onakve kakve mu se pokazuju u iskustvu. No, prvi korak koji nadilazi ovakvo stajalište mora se sastojati u pitanju: Kako se mišljenje odnosi prema opažaju? … [A]ko bilo što o opažaju hoću izreći, to je moguće samo pomoću mišljenja. Ako kažem: svijet je moja predodžba, izgovorio sam ishod jednog misaonog procesa, a ako se moje mišljenje ne može na svijet primijeniti, taj je ishod zabluda. Između opažaja i bilo kojeg izričaja o njemu umeće se mišljenje.

Razlog zbog kojega se mišljenje prilikom promatranja najčešće previđa … leži u činjenici da svoju pozornost usmjeravamo samo na predmet o kojemu mislimo, a ne istodobno i na mišljenje. Stoga se naivna svijest prema mišljenju odnosi kao prema nečemu što sa stvarima nema ništa, što stoji sasvim po strani i uspostavlja svoja razmatranja o svijetu. Slika što je mislilac stvara 0 pojavama svijeta ne smatra se nečim što pripada stvarima nego postoji samo u glavi toga čovjeka; svijet je dovršen i bez te slike. Svijet je sasvim dovršen u svim svojim tvarima i snagama; a o tome dovršenom svijetu čovjek stvara sliku. One koji tako misle treba samo zapitati: s kojim pravom objavljujete da je svijet dovršen bez mišljenja? Ne proizvodi li istom nužnošću svijet u čovjekovoj glavi mišljenje, kao i cvijet na biljci? Posadite sjemenku u zemlju. Ona tjera korijen i stabljiku. Razvija listove i cvjetove. Stavite biljku preda se. U vašoj se duši povezuje s određenim pojmom. Zašto taj pojam manje pripada čitavoj biljci nego list i cvijet? Vi kažete: Listovi i cvjetovi postoje i bez subjekta koji ih opaža; pojam se pojavljuje tek kad čovjek stane nasuprot biljci. Sasvim u redu. Ali i cvjetovi i listovi nastaju na biljci samo ako ima zemlje u koju se može položiti sjemenka te ako ima zraka i svjetla da se mogu razvijati listovi i cvjetovi. Isto tako nastaje pojam biljke ako biljci priđe mislena svijest.

Sasvim je proizvoljno smatrati cjelokupnošću, cjelovitošću ono što o nekoj stvari saznamo samo opažanjem, a ono što nastaje misaonim razmatranjem nečim nadodanim koje sa samom stvari nema nikakve veze. Dobijem li danas pupoljak ruže, imat ću o njemu određenu sliku. Stavim li pupoljak u vodu, imat ću sutra sasvim drukčiju sliku svojega objekta. Ako ne skrenem pogled od pupoljka, vidjet ću kako današnji izgled neprekidno prelazi u onaj sutrašnji kroz nebrojene međustupnjeve. Slika koja se u određenom času pruža samo je slučajni isječak predmeta koji se nalazi u neprekidnome nastajanju. Ne stavim li pupoljak u vodu, on neće razviti čitav niz različitih stanja koja su u njemu postojala kao mogućnost. Isto me tako sutra može nešto spriječiti da nadalje promatram cvijet te o njemu neću moći imati potpunu sliku.

Sasvim je nestručno i o slučaju ovisno mišljenje koje bi za sliku što se pruža u određenome trenutku reklo: to jest ta stvar.

steiner_1896

Rudolf Steiner (1861.-1925.)

Isto se tako stvar ne smije shvatiti kao zbroj različitih značajki opažaja. Možda bi bilo moguće da neki duh istodobno i zajedno s opažajem primi i pojam. Takav duh uopće ne bi došao na pomisao da pojam shvati kao nešto što ne pripada stvari. On bi ga morao shvatiti kao nešto što je s njome neraskidivo povezano.

Jednim primjerom hoću to još bolje objasniti. Ako zrakom vodoravno bacim kamen, vidjet ću ga na različitim mjestima. Ta mjesta povezujem u liniju. U matematici upoznajem različite krivulje, a među njima i parabolu. Parabolu poznajem kao krivulju koja nastaje kada se neka točka kreće određenom zakonitošću. Istražim li uvjete po kojima se kreće bačeni kamen, vidjet ću da je krivulja njegova kretanja identična onoj koju poznajem kao parabolu. To što se kamen kreće u obliku parabole posljedica je odre­đenih uvjeta i nužno iz njih proizlazi. Oblik parabole pripada cjelokupnoj pojavi kao sve drugo što u vezi s tom pojavom dolazi u obzir. Gore opisani duh koji bi pošao putem mišljenja ne bi imao samo niz vidnih utisaka koji bi se pojavljivali na različitim mjestima nego bi osim pojave uzrokovane bačenim kamenom imao i oblik parabole. Mi taj oblik možemo povezati s pojavom samo pomoću mišljenja.

Ne ovisi o stvarima da nam se najprije javljaju bez odgovarajućih pojmova nego to ovisi o našoj duhovnoj organizaciji. Naše cjelokupno biće funkcionira tako da mu za svaku realnu stvar s dviju strana pritječu potrebni elementi: sa strane opažanja i sa strane mišljenja.

Između prirode stvari i načina na koji sam organiziran da ih spoznam ne postoji nikakva veza. Rez između opažanja i mišljenja nastaje tek u onom času kad ja kao promatrač stvarima stajem sučelice. Koji elementi pripadaju pojedinoj stvari a koji ne, uopće ne ovisi o načinu kojim dolazim do spoznaje tih elemenata.

Čovjek je ograničeno biće. On je biće medu drugim bićima. Njegovo postojanje pripada prostoru i vremenu. Zbog toga mu može biti dan uvijek samo ograničeni dio cijelog univerzuma. A taj se ograničeni dio i prostorno i vremenski posvuda nadovezuje na ostali svijet. Kad bi naše postojanje bilo tako povezano sa stvarima da bi svjetozbivanje bilo ujedno i naše vlastito, tada ne bi postojala razlika između nas i stvari. Ali tada ne bi za nas postojale ni pojedinačne stvari. Tada bi sva zbivanja neprekidno prelazila jedna u druga. Kozmos bi bio jedno jedinstvo, jedna u sebi zaokružena cjelina. Tijek zbivanja bio bi neprekinut. Zbog naše nam ograničenosti izgleda kao pojedinačnost ono što ustvari nije pojedinačno. Nigdje npr. kvaliteta “crveno” ne postoji odijeljena sama za sebe. Ona je sa svih strana okružena drugim kvalitetama kojima pripada i bez kojih ne bi mogla postojati. Za nas, međutim, postoji nužnost da pojedine isječke svijeta izdvojimo kako bismo ih zasebno promatrali. Naše oko može iz mnogostruke cjeline boja samo postupno zamjećivati pojedine boje, a naš razum može iz nekoga kompleksnog pojmovnog sustava razlučivati samo pojedine pojmove. Ovo izdvajanje subjektivan je čin, a uvjetovan je okolnošću da nismo identični sa svjetozbivanjem nego smo bića među drugim bićima.

U svemu tome je bitno odrediti odnos bića koje smo mi sami prema drugim bićima. To se određivanje mora razlikovati od pukog osvješćivanja našega sebstva. Ovo se posljednje temelji na opažanju, kao što se na opažanju temelji i osvještavanje svih ostalih stvari. Samoopažaj mi pokazuje niz svojstava koje povezujem sa svojom osobom kao što svojstva žuto, svjetlucanje metala, tvrdo itd. povezujem sa cjelinom “zlato”. Taj samoopažaj ne izvodi me iz područja onoga što pripada meni. To samoopažanje treba razlikovati od misaonog samoodređivanja. Onako kako pojedini opažaj vanjskoga svijeta mišljenjem uvrštavam u cjelinu svijeta, tako mišljenjem uvrštavam u procese svijeta opažaje koje sam imao u vezi sa samim sobom. Moje me samoopažanje zatvara unutar određenih granica; moje mišljenje s tim granicama nema nikakve veze. U tome sam smislu dvostruko biće. Zatvoren sam u području što ga opažam kao područje svoje vlastite osobe, ali sam i nositelj djelatnosti koja iz jedne više sfere određuje moje ograničeno postojanje. Naše mišljenje nije individualno kao naše osjećanje. Ono je univerzalno. Individualno obilježje u svakom pojedinom čovjeku poprima samo time što dolazi u odnos s njegovim individualnim osjetom i osjećanjem. Pojedini se ljudi međusobno razlikuju po tim posebnim nijansama univerzalnoga mišljenja. Trokut ima samo jedan jedini pojam. Za cjelinu toga pojma svejedno je stvara li ga nositelj svijesti A ili B. No, svaki od ovih dvaju nositelja svijesti stvarat će ga na individualan način.

S obzirom na tu misao postoji jedna teško savladljiva predrasuda. Predrasuda ne dopušta uvid u to da je pojam trokuta što ga ja stvaram jednak pojmu što ga stvara moj bližnji. Naivan čovjek sebe smatra tvorcem svojih pojmova. Zato misli da svaka osoba ima svoje vlastite pojmove. Osnovni zahtjev filosofskog mišljenja jest prevladavanje te predrasude. Jedinstveni pojam trokuta ne postaje mnoštvo time što ga mnogi misle. …

Mišljenjem je dan element koji našu posebnu individualnost povezuje sa cjelinom kosmosa. Time što osjećamo (i opažamo) smo pojedinci, time što mislimo smo ono i opće i jedinstveno biće što sve prožima. To je onaj dublji uzrok naše dvostruke prirode…

Stoga što mišljenje u nas zahvaća preko naše zasebnosti i stoga što se odnosi na opći bitak svijeta, nastaje u nama poriv za spoznajom. Bića bez mišljenja nemaju taj poriv. Suočavanje s drugim stvarima ne pobuđuje u njima nikakva pitanja. Te druge stvari ovakvim bićima ostaju izvanjskima. Kod bića koja misle vanjska se stvar sudara s pojmom. U njemu je sadržano ono što od stvari ne primamo izvana nego iznutra. Spoznaja mora ostvariti izjednačenje, sjedinjenje obaju elemenata, vanjskog i unutarnjeg. Opažaj nije, dakle, nešto dovršeno, zaokruženo, nego samo jedna strana sveukupne zbilje. Druga je strana pojam. Spoznajni je čin sinteza opažaja i pojma. Tek su opažaj i pojam neke stvari cijela stvar.

ulomak iz Rudolf Steiner, Filozofija slobode, Zagreb 2003., link, str. 72.-78., izvornik: Rudolf Steiner, Die Philosophie der Freiheit, Berlin 1894, link

Oglasi

Jedna misao o “mišljenje? (ulomak iz Rudolf Steiner, Filozofija slobode)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s