Bog noćnih puteva (poglavlje iz László Krasznahorkai, Rat i rat)

Hermes, rekao je Korin, to je ime koje stoji u središtu svega što smatra istinskim ishodištem, najdubljim duhovnim izvorištem svojega života,…Hermes je za njega bio, govorio je, apsolutno ishodište, susret s hermeskim, dan, sat kad se prvi put susreo oči u oči s Hermesom, kad se – da se tako izrazi – upoznao s njime i dobio uvid u hermeski svijet, u svijet kakvim ga je stvorio Hermes, to jest, u kojemu je Hermes gospodar – a taj je grčki bog, dvanaesti od dvanaest, sa svojom zagonetnošću, neodredivošću, beskrajnom raznoličnošću, prikrivenim osobinama, sugestivnom tišinom mračne strane njegova bića, sve mu je to začaralo um, točnije: zarobilo je u njemu taj um, učinilo ga je nemirnim, uvelo ga u krug iz kojega nije bilo izlaza, baš kao ni iz prokletstva ili proricanja,…došao je do te spoznaje, je li to bilo putem Homerskih himni, ili djelâ Károlya Kerényija, ili nevjerojatnog Gravesa, vrag će ga znati, rekao je Korin, bila je to, da se tako izrazi, faza upoznavanja, nakon koje je ubrzo slijedila druga, faza zadubljivanja, tijekom koje je čitao jedino i isključivo grandiozno i nenadmašno djelo Waltera F. Otta, Die Götter Griechenlands, i to jedino i isključivo ono poglavlje mađarskog prijevoda koje mu je bilo relevantno, a njega do iznemoglosti! – i od tog se trenutka u njegovu životu nastanio nemir, od tog trenutka stvari više nisu bile kao prije, od tog je trenutka stvari vidio na drugačiji način, stvari su se promijenile, i svijet mu je putem tih stvari počeo pokazivati svoj najstrašniji sadržaj, svoju nevezanost, svoju – u najstrašnijem mogućem smislu uzetu – oslobođenost, jer Hermes, rekao je Korin, to znači izgubiti udomaćenost, pripadanje, ovisnost, povjerenje, drugim riječima to znači da se u velikoj cjelini iznenada pojavio faktor neizvjesnosti, zatim se isto tako iznenada pokazalo da ne, ta je neizvjesnost jedini faktor, jer Hermes, to znači relativnost, slučajnost zakonâ, da ih Hermes donosi i ukida, odnosno da ih pušta, radi se o tome,…da onaj tko ga vidi prestaje biti robom i svrsi i znanju, jer su svrha i znanje tek jeftino ruho, da se tako pjesnički izrazi, koje čovjek navlači ili skida kako mu drago, tako ga je i tomu ga je poučio Hermes, bog noćnih puteva, noći, čija se moć u Hermesovoj prisutnosti nekako smjesta proširi i na dan, jer gdje se pojavi, tamo smjesta preobrazi ljudski svijet, i to tako što naizgled ne dira u dan, naizgled priznaje vlast društva s Olimpa, naizgled kao da sve teče po Zeusovu planu, no Hermes za to vrijeme svojim podanicima prišaptava kako nije baš sasvim tako te ih uvodi u noć, pokazuje im nepojmljivo zamršeni kaos puteva, suočava ih s neočekivanim, nepredvidivim, slučajnim, s izuzetno mračnom sirovošću smrti i seksualnosti, jednom riječju, šalje svoje podanike iz Zeusova svjetla u hermesovski mrak, kao što je poslao i njega, Korina, nakon što mu je razjasnio da nemir koji je svojim ukazanjem pobudio u njegovu, Korinovu srcu nikad neće prestati, a kad mu se pokazao i tim ga pokazanjem ujedno i iskvario – jer nipošto ne želi reći da bi to što je Hermesa ugledao, što ga je otkrio, što je na Hermesa naišao bilo istoznačno tome da ga je i zavolio – on Hermesa, rekao je Korin, uopće nije zavolio, već se od njega uplašio, tako je bilo, tako i nikako drugačije, uplašio se, kao onaj tko shvati, tko u trenutku vlastita kvarenja uvidi da su ga iskvarili, odnosno da su ga stavili u posjed spoznaje koju on uopće nije htio posjedovati, eto, takav je slučaj i s njim, Korinom, točno takav, jer i on je želio samo ono što i drugi, nije on htio nikakve privilegije, isticati se, on nije imao takve ambicije, htio je ovisnost i sigurnost, jasnoću i prisnost, dakle sve same normalne stvari, koje je onda u tren oka izgubio kad je Hermes zakoračio u njegov život, i, slobodno to može reći, kad ga je pretvorio u svojeg podanika, jer taj se podanik u tom trenutku počeo munjevito udaljavati od svoje žene, od svojih susjeda, od svojih kolega, jer ne samo da ih ne bi mogao pridobiti, nego se činilo beznadnim čak i izreći, objasniti, priznati da je uzrok nepobitne promjene njegova stava jedno grčko božanstvo, pokušajte samo zamisliti,…zamislite da jedan dan kažete ženi, ili kolegama u arhivu, svjestan sam da ste primijetili na meni osobitu promjenu, e, pa iza svega stoji jedan grčki bog, eto, zamislite učinak toga, rekao je Korin, njegovu ženu i jedno takvo priznanje!, njegove kolege i jedno takvo objašnjenje!, tako da je moralo biti tako kako je bilo: kod kuće brzi razvod, a u arhivu sve, od začuđenih pogleda do potpunog izopćenja, štoviše, otišli su tako daleko da su ga čak bili i izbjegavali te mu nisu odzdravljali na ulici, to ga je jako boljelo, rekao je Korin, vlastite kolege, s kojima je bio svaki dan!, i da ga jednostavno ne pozdrave na ulici, dotle je došao zbog Hermesa, dotle, ne kaže on to jer se žali, samo utvrđuje činjenicu, nema nikakva razloga za žaljenje,…dodao je, da kad bi tražio naknadu štete, a ne traži, kad bi želio nešto u zamjenu za to što nije regularan, moglo biti to da s vremena na vrijeme može vidjeti samoga Hermesa, boga: na primjer onda kad je jako miran, zna se i to dogoditi, pa kad pogleda u zamračeni kut; ili onda kad popodne zaspi i kad se probudi, u sobi, na treptaj oka; ili onda kad se u sumrak nekamo jako žuri, pa kad se kao Mjesec sa strane jednakom brzinom počne nazirati, kad mahne, ne njemu, kaducejem nekamo u daljinu i nestane.

László Krasznahorkai, Rat i rat