prosvijećena neposredna demokracija?

Što ćete najprije učiniti ako želite smanjiti cijenu nekog proizvoda kojega nabavljate? Vjerojatno pokušati izbjeći posrednike (“cut out the middle man“). Posrednik posreduje radi svoga interesa, i to poskupljuje proizvod. U demokraciji se posrednici zovu zastupnici. Da bi netko postao zastupnik potrebno je uložiti puno novca i/ili vremena i truda. Najveća je šansa da je toliko novca, vremena i truda uložio netko tko želi na taj način ostvariti neki svoj interes. Tko nema vlastitoga interesa u tome vjerojatno će odustati kad se suoči sa svim teškoćama koje treba nadvladati da dospije u poziciju izabranog zastupnika. Stoga su slučajevi u kojima izabrani zastupnici doista nastoje prvenstveno oko javnih a ne oko svojih interesa iznimke – i po logici stvari i empirijski. Nekorumpiran zastupnik je iznimna pojava dok je korupcija u zastupničkoj demokraciji pravilo.

Dakle, uklonimo posrednike. Vrijeme je za neposrednu demokraciju.

No, slijedi klasična zamjerka: prosječan čovjek nije kompetentan za većinu odluka koje treba donijeti. Potrebni su stručnjaci. To mišljenje izražava i npr. James Robert Brown:

Jedna stvar koju naglašavaju skoro svi zastupnici demokratskije znanosti je sposobnost običnih ljudi da razumiju znanstvena pitanja. … Dijelom se to suprotstavlja “kultu eksperta” koji je tako često puka kamuflaža za nastojanja suprotna javnom dobru. Ipak, jedna strašna dvoznačnost je u toj zamisli da opća javnost može razumjeti znanstvena pitanja.

Da bih to pojasnio, dopustite da se hvalim svojim jezičnim sposobnostima. Mogu govoriti više jezika: francuski, njemački, ruski, grčki (i starogrčki i moderni), svahili, kineski, urdu, kreolski i još mnoge druge uz svoj materinji engleski. No, to što mogu govoriti i to što govorim se izrazito razlikuje. Provlačim se s francuskim i mogu jedva pitati smjer na ulici na njemačkom ili talijanskom; kineski mi je ograničen na “zdravo” i “hvala”. Zašto onda kažem da mogu govoriti sve te razne jezike? Zato što (sudeći po mom govorenju engleskoga) izgleda da imam uobičajenu strukturu mozga, normalan sluh i standardnu opremu u ustima i grlu; ukratko, imam to što se traži da govorim bilo koji ljudski jezik, i u tom smislu ih mogu govoriti. Ali ako biste raspravljali o istančanostima nekog prijevoda Eshila poslat ću vas na odsjek za klasične jezike, a ako vam hitno treba kako se na mađarskom kaže “gdje je zahod?” mogu vam samo poželjeti puno sreće.

Obični ljudi su sposobni za potpuno znanstveno razumijevanje na isti način na koji sam ja sposoban govoriti mnoštvo jezika. Imaju sirovu sposobnost, i imaju je na zadovoljavajućoj razini. No, zavaravamo se ako mislimo da obični ljudi imaju predznanja, sredstva i vremena da razmatraju složena znanstvena pitanja, mada ih je većina sposobna za doktorat u bilo kojoj znanosti. Je li to pretjerano? Možda, ali naglasak je na tome da  se prilično razlikuje ono za što su ljudi u načelu sposobni od onoga za što zapravo imaju vremena i sredstava da postignu. Nije problem sposobnost, budući da i dobitnici Nobelove nagrade iz fizike i biologije obično imaju tek površno znanje o područjima kojima se onaj drugi bavi. Stoga ne očekujmo više od nas ostalih. Znači li to da se moramo pokoriti kultu eksperta?

Prije nego pokušam odgovoriti na ovo pitanje, nekoliko riječi o samoj demokraciji. Dva su konkurentska gledišta: neposredna i zastupnička. Ideal neposredne demokracije je da bi svi trebali sudjelovati u svakoj odluci. Atena petog stoljeća pr. Kr. je paradigma, gdje je svaki građanin uključen u svaku odluku. … Od nestanka malih gradova-država ovaj je vid demokracije postao posve nepraktičan, ali sadašnji zagovornici neposredne demokracije naglašavaju da internet čini maksimalno sudjelovanje svakog građanina ponovno ostvarivim. Ostvarivo ili ne, zašto bismo uopće htjeli neposrednu demokraciju? Mogu se navesti mnogi razlozi: biti uključen u poslove svoga društva je svojstveno dobro; to ima uravnotežujući učinak koji sprečava bilo kakvo monopoliziranje moći; ljudi postaju boljim građanima kad se uključuju, i tako dalje.

Alternativa neposrednoj demokraciji je zastupnička demokracija. Većina sadašnjih demokratskih vlada funkcionira na taj način… Zastupnici, čest je strah, mogu biti glupi i lijeni, ili pod pritiskom stranačkih politika, ili čak korumpirani mitom lobista. Ti su strahovi dobro utemeljeni, pa ipak zastupnička demokracija ima jednu veliku prednost pred neposrednom demokracijom, prednost koja bi mogla biti presudna – ekspertizu.

Ilustririrat ću to smrtnom kaznom. … Istraživanja javnog mnijenja u Kanadi već dugo stalno pokazuju veću naklonost povratku na smrtnu kaznu. Da imamo neposrednu demokraciju (recimo u vidu referenduma o tom pitanju) vrlo brzo bismo ponovno započeli vješati ljude. Unatoč snažnom javnom mnijenju za nju, smrtnu su kaznu izabrani zastupnici u parlamentu dosljedno odbijali. … Zašto?

Mislim da je razlog lako razumjeti. Mnogi izabrani zastupnici doista podržavaju povratak vješanja kad su tek izabrani, ali dok su na dužnosti saznaju da je smrtna kazna nepoželjna. Na početku vjerojatno dijele gledišta svojih birača da broj ubojstava raste i da je jeftinije nad nekim izvršiti smrtnu kaznu nego ga držati cijeli život u zatvoru. No jednom kad započnu istraživati ta pitanja izabrani dužnosnici nađu da je broj ubojstava zapravo smanjen otkad je prije skoro četiri desetljeća ukinuta smrtna kazna. Također znaju da bi njihovi birači htjeli osigurače da spriječe vješanje bilo koga tko je nevin, ali nalaze da bi to bilo nevjerojatno skupo: … Amerikanci, na primjer, troše oko 2 milijuna dolara da smaknu nekoga, dok cjeloživotno zatočeništvo košta oko pola milijuna. Nakon što nauče takve činjenice zastupnici promijene mišljenje. …

Bilo koja obična osoba bi mogla istražiti smrtnu kaznu i najvjerojatnije doći do istog zaključka. Problem je da to zahtijeva priličan rad. Potrebni su vrijeme i trud da bi se shvatile stvari – često više vremena i truda nego što obični ljudi mogu priuštiti. Zastupnička demokracija ima tu golemu prednost nad neposrednom demokracijom – ona otvara vrata ekspertizi koja će djelovati u našem interesu. (James Robert Brown, Who Rules in Science, str. 180.-183., preveo: ja)

No, odgovor na ovo je također klasičan, i formulirao ga je još Platon u ranom dijalogu Harmid (173a i d.) :

– Želim ispričati jedan san. Je li on došao kroz vrata istinitih i dobrih ili kroz vrata prijevarnih i zlih snova, ostavit ću po strani. Kada bi među nama znanost postala posve odredbenom, tada bi se sve odvijalo strogo znanstveno. Ne bi bilo pilota koji ne bi umio svoj posao, ni liječnika ni generala ni uopće ikoga tko ne bi doista vladao svojim zanatom. Posljedica bi bila da bismo bili mnogo zdraviji negoli danas, da bismo sretno prolazili kroz sve rizike prometa i rata, da bi naši strojevi, naša odjeća i naše cipele, ukratko, da bi sve ono što nam je potrebno bilo savršeno, a i mnogo toga drugoga, jer bismo se uvijek davali u ruke pravih stručnjaka. A osim toga ćemo još priznati i prognostiku kao znanost o budućnosti. Pritom bi se znanost morala brinuti o tome da se otjeraju svi šarlatani te da se dade riječ pravim stručnjacima među prognostičarima kao planerima budućnosti. Znanost bi dobro pazila te bi sprečavala svaki prodor diletantizma. No bi li nam, kada bismo na taj način sve učinili znanstvenim, također bilo dobro i bismo li bili sretni, u to ipak još ne možemo biti posve sigurni.

– Ali može li se uopće imati neki drugi ideal dobrog djelovanja nego što je ideal znanosti?

– Možda i ne, ali želim znati još jednu sitnicu: na koju znanost misliš?

Stvar je u ovome: u političkim odlukama se odlučuje o pitanjima o dobrom životu na polju zajedničkih poslova (res publica). Je li bolji nešto čišći zrak ili nešto više radnih mjesta? Je li bolja nešto veća sigurnost ili nešto više slobode? Itd. Koja znanost odgovara na takva pitanja? Nema te znanosti. Nijedna znanost ne može odgovoriti na pitanja o dobrom životu. Dakle, opće dobro nije nešto egzaktno što je moguće prepustiti ekspertima da odluče. Svi podjednako (ne) znamo što je to opće dobro. A kad je neznanje podjednako, nitko nema prednost:

Načelo nerazlikovanja tvrdi da ako nema poznatog razloga da uz naš predmet istraživanja predvidimo jedan ishod radije nego neki drugi od nekoliko mogućih, tada u odnosu na takvo znanje svaka od mogućnosti ima jednaku vjerojatnost. (J. M. Keynes 1921., navod prema Truth, Possibility and Probability: New Logical Foundations of Probability and Statistical Inference, 1991., R. Chuaqui, str. 60)

Svi smo u jednakoj mjeri nestručni za pitanja o dobrom životu, i nitko nema prednost u tim pitanjima. Ipak, radi se o zajedničkim poslovima, koji se tiču svakoga. Stoga svi trebaju imati priliku su-odlučivati, jer svi podjednako ne znamo a svi smo zainteresirani.

U ovom smislu svaku konkretnu političku odluku možemo podijeliti na dva momenta. Jedan je onaj dio te odluke o kome se nešto može znati na ekspertni način – činjenično znanje o situaciji. Drugi je ono što se odnosi na vrijednosne stavove o tome što je dobro u životu, i za što nema eksperta. Ako o ovome drugome momentu svačija riječ ima jednako polazno pravo, što je s ovim prvim, s činjenicama? Tu očito imamo one koji znaju više i one koji znaju jedva išta.

Zbog te dvostrukosti mi se čini da i demokracija treba imati dvije strane: stručnu, koja je podložna ekspertizi, i ovu drugu, u nedostatku boljeg naziva recimo čisto političku. Utoliko ovaj moj prijedlog nosi naslov prosvijećena neposredna demokracija.

Evo kako ja to zamišljam: eksperti bi trebali svim sudionicima političkog odlučivanja razjasniti koliko je god moguće sve aspekte nekog problema (ili barem ključne). No odluku trebaju donijeti svi kojih se to tiče. U političkim problemima to su često baš svi građani. Problem je, naravno, taj što mnogi građani (zbog nezainteresiranosti, ili lijenosti, ili nesposobnosti, ili bilo kojeg drugog razloga) ne uspijevaju ili uopće ne žele sagledati sve relevantne aspekte problema, koliko ih eksperti bili voljni jasno izložiti.

Dakle, polazeći od te pretpostavljene dvostranosti političkih problema (ekspertni dio i čisto politički dio): za bilo koju političku odluku kompetentan je bilo koji građanin ukoliko je dovoljno razumio onaj dio koji se odnosi na ekpertizu. Budući da je taj dio dovoljno egzaktan (zbog čega i jest podložan ekspertizi), to se razumijevanje može i testirati.

U tom slučaju bi se svaka politička odluka mogla sastojati iz tri dijela. Prvi dio je onaj u kojem priznati eksperti za neku temu (npr. za temu: utjecaj alkohola na broj i težinu počinjenih prometnih prekršaja) sastavljaju konsensusom (ili slaganjem u vrlo velikom postotku) nakon javne rasprave stanoviti skup činjeničnih znanja koje bi svatko tko želi kompetentno razgovarati o dotičnom problemu trebao znati. Dakle, nekakav katalog znanja. Taj bi katalog trebao biti nevelik i jednostavno prikazan. U gornjem navodu J. R. Brown je u tri rečenice dao dovoljno relevantnih podataka (prema njegovom mišljenju) za odluku o povratku smrtne kazne u Kanadi. Ne mora biti tri rečenice, ali neki tekst (sa sličicama, obavezno 🙂 ) koji od prosječnog čovjeka traži pola sata pažnje, sastavljen od pametnih upućenih ljudi, mogao bi učiniti čuda. Da bi ti eksperti bili manje podložni manipulacijama raznih interesa, moglo bi se oblikovati neko stalno tijelo (“Savjet”) koje bi sastavljalo takve kataloge znanja nužnih da čovjek može donijeti informiranu odluku o ovom ili onom političkom problemu. No, uloga takvog Savjeta nije prevelika, jer čak i ako sastavi katalog koji sugerira određenu odluku, građani mogu odlučiti drugačije. Jedino je važno da testovi ne budu preteški (to bi se moglo urediti propisivanjem nekog minimuma prolaznosti da bi se test smatrao valjanim).

Drugi dio bi se sastojao od testiranja u kojem svi građani koji žele suodlučivati o političkom pitanju (npr. zabrana vožnje pod utjecajem alkohola) polažu test tog relevantnog činjeničnog znanja. Time bismo dobili kompetentno glasačko tijelo. Test bi trebao biti takav da ga više-manje bilo tko tko je pročitao onaj tekst može položiti.

I treći dio, koji se odnosi na ono što se ne da egzaktno odrediti, nego mora biti odlučeno: svatko tko prođe test, sudjeluje u glasovanju (uvjetno rečeno “referendumu”). Jedine odluke prepuštene profesionalnim političarima bi se odnosile na hitne slučajeve, u kojima nije moguće provesti takvu proceduru. Stranke imaju čisto savjetodavnu ulogu, ili ulogu predlagača, no odlučuju svi koji se na testiranju pokažu kompetentni. Svakako, izlaznost na tim “referendumima” bila bi mala (u odnosu na sadašnje izbore i referendume) ali bi odlučivalo neusporedivo više ljudi nego u zastupničkoj demokraciji.

Time bismo sačuvali dobre strane aristokratskog modela (kompetenciju) i demokratskog modela (pojednako sudjelovanje svih kojih se to tiče). Naravno da nijedan sustav nije lišen mogućnosti manipulacije, ali meni se ovakvo rješenje čini boljim od postojećega, kao i od alternativa koje sam pročitao. Koliko internet može smanjiti skupoću ovako zamišljenog modela a da ne ukine njegovu demokratičnost ostaje pitanje.

(tu sam zamisao prvi put izložio na forum.hr)

Oglasi

3 misli o “prosvijećena neposredna demokracija?

  1. Ideja ima prednosti. Trebaš ju izložiti negdje ili nekome za veći javni učinak. Možda na nekom portalu, nekoj nevladinoj organizaciji koja radi na promicanju demokracije ili nešto slično. Na taj način bi ideja dospjela do više ljudi, da o njoj razmisle i da imaju svijest o takvoj mogućnosti. Što se tiče provedbe, to je već malo teže jer su njezini prirodni neprijatelji valjda sve političke stranke.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s