briga o sebi? (ulomak iz Edward F. McGushin, Foucault’s askesis)

Erotski su odnosi u Ateni, prema Sokratu i Platonu, bili strukturirani istim onim zanemarivanjem sopstva koje je održavalo retoriku i opće mnijenje. … Atenjani su erotiku uzimali za još jedno mjesto borbe za moć i samozadovoljstvo. Drugim riječima, korištena je kao prilika da jedan, ljubavnik, kojega se doživljavalo kao počelo užitka i volje za moći, uvjerava, manipulira i zavede drugoga, ljubljenoga, čiji je položaj u erotskoj igri bio vrlo podređen. Taj odnos je bio posebno opasan upravo zato što nije obraćao prikladnu pozornost na sopstvo kao subjekt; uvodio je u igru kontrole i postvarenja drugih tako što je ljubljenoga činio objektom kontrole. Služio je kao snažna indoktrinacija u “opće mnijenje” koje je vladalo i određivalo što je dopušteno u političkom i etičkom životu.

Sokratsko-platonski odgovor na tu situaciju je korištenje toga odnosa kao mjesta brige o sebi/sopstvu, da bi se ljubljeni razvio i obrazovao; erotski odnos djelovanjem Sokrata i Platona poprima etičku funkciju. Lik Sokrata će predstavljati novu vrstu ljubavnika, filosofa koji se brine za dušu ljubljenog. Erotika će se pretvoriti u praksu brige, a ljubljeni će se pretvoriti iz bivanja objektom ljubavi i stoga pasivnim, u subjekt koji mora zauzeti djelatan odnos prema sebi. …

Alkibijad je u dobi kad se očekuje da postane politički djelatan, da ispuni očekivanja svoga statusa, svoga bogatstva, svoje obitelji te mogućnosti svoje slobode u polju politike. U tom se trenutku našao napuštenim od svih svojih bivših zavodnika. Sokrat se sučeli s Alkibijadom da bi ga prisilio na priznanje kako je motiviran ambicijom, neodređenom žudnjom da vlada u Ateni. Uz to Sokrat Alkibijada izaziva i ispituje o problemu vladanja kako bi shvatio da uopće ne zna što to znači vladati, da mu nedostaje techne za učinkovito vladanje. Sokratsko ispitivanje iznosi na vidjelo situaciju u kojoj se etička funkcija erosa nije ispunila. Atenjani koji su lovili Alkibijada zanemarili su ga. Nisu ga istinski ljubili, a dokaz tomu je činjenica da nisu brinuli o Alkibijadu ne bi li ga učinili subjektom sposobnim za vladanje. Napustili su ga upravo u trenutku u kojem je imao ozbiljiti ethos, techne i slobodu koje je erotska veza trebala razviti u njemu.

Sokratova je namjera brinuti o Alkibijadu i popraviti njegovo stanje. On će pokazati pravu ljubav Alkibijadu, jer se brine o Alkibijadu kao subjektu a ne objektu. To jest, on će brinuti o njemu tako da mu pomogne da nauči brinuti o sebi. … Sokrat kaže Alkibijadu da mora spoznati sebe; to jest, mora prepoznati svoje sadašnje stanje. Priznavanjem vlastitog stanja, kaže Sokrat, Alkibijad “će vjerojatnije brinuti o sebi/sopstvu”. Svrha ispitivanja Alkibijada jest da ga zabrine, da mu osvijesti njegovu neprikladnost te potakne želju da ispravi, izliječi svoje stanje. Sokrat se nudi kao vodič Alkibijadu koji se, shvativši svoju situaciju, podvrgava Sokratu, da ga slijedi i uči od njega. Da bi postao sposoban vladati drugima Alkibijad mora najprije “biti vladan”. Utoliko se on podvrgava Sokratu ne kako bi se odrekao svoje volje, nego da je ojača, kako bi je učinio prikladnom zadatcima političkog života. Drugim riječima, kako to vidi Foucault, središnji problem teksta je problem vladanja sobom i drugima. Odnos kojega uspostavljaju Alkibijad i Sokrat neće biti onaj u kojem mu Sokrat prenosi znanja, techne vladanja. Tako postupaju sofisti. Oni poučavaju tehniku uvjeravanja i kontrole drugih – retoriku. Sokratski pristup, s druge strane, temelji se na načelu brige o sebi/sopstvu. Sokrat neće prenijeti neku techne Alkibijadu, nego će mu pomoći da preobrazi svoj način bivanja kako bi mu pomogao da postane subjekt. Kroz tu transformaciju svog samog bića Alkibijad će otkriti i naučiti kako koristiti umijeće vladanja. Alkibijad se mora osloboditi svog trenutnog načina bivanja koji je simptom njegovog vlastitog nemara. Mora naučiti kako se brinuti o sebi, vladati samim sobom, prije nego se može nadati da će vladati drugima. Stoga je erotska veza premještena iz svoje prethodne situacije, naime borbe oko moći (u obliku osvajanja i zavođenja) između ljubavnika i ljubljenog, i sada je ozbiljena u odnosu između filosofa, koji prakticira umijeće brige o sebi/sopstvu, i učenika koji mora početi brinuti o sebi.

foucault56

Michel Foucault (1926.-1984.)

Nakon što Alkibijad prepozna svoje stanje spreman je započeti brigu o sebi. Međutim iskrsava problem – dio njegova stanja, njegova neznanja, jest to da ne zna što je sopstvo, ukoliko je ujedno i subjekt i objekt brige, niti zna što treba učiniti kako bi se brinuo za sebe. Sokrat i Alkibijad zajedno ispituju ta dva pitanja: što je sopstvo? i kako se brine za sebe? …

Sopstvo je u Alkibijadu definirano na specifičan način. Postavljajući niz pitanja Alkibijadu i prisiljavajući ga da odgovori, Sokrat ga dovodi do definicije sopstva kao duše, psyche. Ono što je Foucaultu bitno jest da duša nije shvaćena kao neka supstancija, kao trodijelna struktura, kao što nečija istinska narav zatočena u tijelu ili kao vječno biće koje će se odvojiti i nakon smrti živjeti u nekom drugom svijetu. Da bi shvatio dušu, kako bi se pokazala kao objekt brige, Platon koristi termin khresis/khresthai, ili “korištenje” (se servir). U Alkibijadu se znanje o sopstvu odnosi na dušu kao subjekt, to jest, duša “transcendira” okolinu, tijelo, sve svoje kvalitete i instrumente utoliko što je ona djelatnost njihova “korištenja”. Foucault pokazuje da se pojam khresis široko primjenjuje. Ne odnosi se prvenstveno na instrumentalni odnos spram svijeta, tijela ili drugih ljudi. … Na primjer, kad radi o odnosu ljudi prema bogovima khresis ne sugerira da ljudi “koriste” bogove, nego da rade ono što je prikladno, izvršavaju odgovarajuće čine u skladu s pravim umijećem koje daje oblik tome odnosu, da oni služe bogovima. Tim pojmom khresis, Platon ukazuje na “jedinstveni i transcendentni položaj subjekta” s obzirom na sve oko njega. Subjekt nije bilo koja od ovih tu stvari, među kojima još nalazi sebe, nije ni vlastito tijelo, misli, ili osobine; on stoji u odnosu na njih, on se vlada kroz ili pomoću njih. To je ono što je u formuli “brinuti o sebi” i subjekt i objekt. Samopreobrazba brige o sebi/sopstvu mora mijenjati nečiji način ili stil kako se vlada sa samim sobom, s drugima i sa svijetom oko sebe. No, to sebe, kao subjekt koji transcendira svoj okoliš upravo upuštanjem u njega jest subjekt definiran djelatnošću brige. Predmet Alkibijada je subjekt brige. Briga o sebi je dakle djelatnost brige o onoj brizi koja jesmo, koja definira naše samo biće. …

Kako se brinuti o sebi kao subjekt khresis? Na ovom se mjestu opet vraća načelo “spoznaj sebe”. U Alkibijadu je  praksa brige definirana kao praksa samospoznaje. Da bismo se brinuli o sebi, da bismo stekli odgovarajuće tehnike vladanja, mora se vježbati neki oblik samospoznaje. Način spoznaje koji se mora poduzeti jest kontemplacija sopstva,  duše… Platon koristi metaforu da opiše taj čin kontemplacije: metaforu oka i vida. Da bi se kontempliralo, vidjelo sebe, potrebno je “zrcalo”. Idealno zrcalo u kojem oko može sebe vidjeti jest drugo oko. To je zato što vidi sebe reflektirano od onog dijela drugog oka u kojem se događa vid, funkcija koja ga određuje kao oko: zjenice. Oko vidi sebe u “počelu vida”. Isto tako, duša će biti sposobna sebe znati samo vidjevši sebe u drugome, u nečemu što je iste prirode kao ona sama. Mora sebe spoznati opažanjem sebe u “dvojniku”. Što je to drugo spram kojeg se ona odnosi, koje joj otkriva njenu pravu prirodu? Duša mora kontemplirati sebe u “božanskom biću”, jer će u božanskom opaziti vlastitu narav, čistu djelatnost spoznaje. Samospoznaja se postiže kroz kontemplaciju božanskog bića. U božanskom će se otkriti spoznaja, temelj istinitog i lažnog, dobrog i lošeg, te istinskog umijeća vladanja. …

Spoznajom istinskog bića duše, kao subjekta, biva se sposobnim preobraziti sebe i postati subjektom istinskog političkog života, vladanja sobom kao i drugima. Ta praksa brige mora se dogoditi u točno određenom trenutku, u njenom kairosu… Erotski odnos poprima etičkom funkciju uprisutnjenja brige o sebi. Briga o sebi, u vidu kontemplacije, čisti volju koja je pokvarena utjecajem općeg mnijenja. To mnijenje bilo je upisano u Alkibijadovu dušu kao sam njegov način subjektivnosti i sam njegov identitet, kroz praksu neprimjerenog … erotskog odnosa.

ulomak iz Edward F. McGushin, Foucault’s askesis: an introduction to the philosophical life, 2007., str. 73.-77., preveo: ja, link

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s