Nearbitrarnost društvenih normi (ulomak iz Boran Berčić, Filozofija)

Prema teoriji društvenog ugovora X je ispravno akko smo se dogovorili da X. Međutim, pitanje je da li je X ispravno zato što smo se dogovorili da X ili smo se dogovorili da X zato što je X ispravno? Dakle, što dolazi prvo, što ovisi o čemu; ovisi li ispravnost X-a o našem dogovoru ili naš dogovor ovisi o ispravnosti X-a? Sam naziv “teorija društvenog ugovora” mogao bi sugerirati da naš dogovor da činimo X jest ono što X čini ispravnim. Međutim, u tom bi slučaju moralnost bila arbitrarna; što god se mi dogovorili bilo bi ispravno zato što smo se tako dogovorili; X je ispravno zato što smo se dogovorili da je X ispravno, a da smo se dogovorili da je X neispravno onda bi X bilo neispravno; da smo se dogovorili da je ispravno lagati, varati, krasti i ubijati, onda bi bilo ispravno lagati, varati, krasti i ubijati. Jasno, uvjereni smo da je naprosto neispravno lagati, varati, krasti i ubijati i da nikakav dogovor takve postupke ne može učiniti ispravnima; ma što se mi dogovorili, laž, prevara, krađa i ubojstvo ne mogu biti ispravni. Uvjereni smo da je laž, prevara, krađa i ubojstvo loše objektivno i nezavisno od nas; nezavisno od toga što mi o tome mislimo i što se mi o tome dogovaramo. Stoga smo uvjereni da ne može naš dogovor biti ono što te postupke čini lošima, oni bi bili loši i kada bismo se mi dogovorili da oni nisu loši. Zbog toga moramo prihvatiti drugu opciju dileme i tvrditi da smo se dogovorili da je X ispravno zato što X jest ispravno, a ne da X jest ispravno zato što smo se mi dogovorili da je X ispravno. Ovo shvaćanje doista odgovara duhu teorije društvenog ugovora. Naime, mi prihvaćamo one norme koje su u našem interesu i to zato što one jesu u našem interesu, a to koje norme jesu u našem interesu, a koje nisu, to je potpuno objektivna činjenica. Ako prihvaćanje norme N uvećava prosječnu očekivanu korisnost u društvu za 85 jedinica, a prihvaćanje norme M za 135 jedinica, onda je norma M objektivno bolja od norme N; ona je bolja ma što tko o tome mislio i ma što se tko o tome dogovorio. Jasno, ako nedovoljan broj ljudi u društvu vjeruje da je M bolja od N, u tom se društvu M neće moći uspostaviti kao važeća norma, ali će i dalje ostati objektivna činjenica da je M bolja od N.(…) To je smisao u kojem je etika objektivna; to je smisao u kojem moralne norme vrijede objektivno i nezavisno od nas, ma tko što o njima mislio, ma što tko činio i ma što se tko dogovorio. (…) One vrijede nezavisno od nas u smislu u kojem ono što nam je u interesu može biti različito od onoga što mi mislimo da nam je u interesu, to je smisao u kojem naša vjerovanja o tome što nam je u interesu mogu biti pogrešna. Mi smo uglavnom svjesni svojih interesa; naša vjerovanja o onome što nam je bolje učiniti uglavnom se podudaraju s onim što nam doista jest bolje učiniti. Međutim, to podudaranje nije nužno, zato gnothi seauton nije tautologija; pod utjecajem frustracije, straha, neznanja, odgoja, ideologije, propagande, nedostatka vremena, itd., naša vjerovanja o tome što nam je u interesu mogu odstupiti od toga što nam doista jest u interesu. Isto vrijedi i za naša vjerovanja o interesima drugih; da bismo mogli živjeti s drugima, moramo svoje interese uskladiti s njihovima, a da bismo to mogli moramo znati što su njihovi interesi i uzeti ih u obzir. Iako su naša vjerovanja o interesima drugih često točna, pogotovo u mjeri u kojoj su interesi svih ljudi u osnovi isti, naša vjerovanja o interesima drugih mogu znatno odstupiti od njihovih stvarnih interesa; naša procjena može biti zasjenjena vlastitim interesom; možemo biti pod utjecajem predrasuda; možemo naprosto raspolagati krivim informacijama; itd. Zbog toga početnu i jednostavnu definiciju moralne ispravnosti:

X je ispravno akko smo se dogovorili da X

trebamo zamijeniti nešto složenijom kontrafaktičnom fomulacijom:

X je ispravno akko bismo se dogovorili da X kada bismo bili racionalni, informirani, ravnopravni i nepristrani.

Zbog toga se često kaže da teorija društvenog ugovora zapravo opisuje hipotetički, a ne stvarni dogovor te da je stoga pravedno ono što je posljedica hipotetičkog, a ne stvarnog dogovora. Hipotetička formulacija bitno je bolja jer isključuje kriva vjerovanja o vlastitim interesima, kriva vjerovanja o tuđim interesima, pristranost do koje dolazi zbog vlastitog interesa, i sve ostale faktore koji mogu dovesti do pogreške. Pored toga, de facto postignuti dogovori mogu biti nepravedni i zbog velikih razlika u pregovaračkim pozicijama; slabija strana može biti prisiljena prihvatiti dogovor koji bi inače za nju bio neprihvatljiv. Razlika između stvarnog i hipotetičkog dogovora izuzetno je važna iz više usko povezanih razloga. Prvo, ona objašnjava u čemu se sastoji moralna pogreška – u odstupanju od idealnog hipotetičkog dogovora. Drugo, objašnjava kako je do pogreške došlo; da su znali sve relevantne činjenice nikada ne bi odlučili da …, prihvatili su tu normu jer nisu znali da …, nametnuli su tu normu jer im je bilo u interesu da …, da nisu bili u podređenom položaju ne bi prihvatili …,, itd. Treće, razlika između stvarnog i hipotetičkog dogovora omogućava kritiku postojećih moralnih normi; pozicija idealnog dogovora predstavlja poziciju s koje možemo kritizirati postojeće dogovore; nije li bolje da …, izgleda da je pravednije da …, itd. Četvrto i najvažnije, uvođenje kontrafaktične formulacije omogućava nam da kritiziramo one koji ne prihvaćaju dogovore koje bi trebali prihvatiti. Glavna osnova za kritiku nekog tko ne prihvaća normu M jest to što bi je prihvatio kada bi bio racionalan, informiran, nepristran, itd. Iako je u njegovom interesu da prihvati M, on ne prihvaća M jer ne uviđa da M doista jest u njegovom interesu. On može biti ohol, tvrdoglav, gramziv, neinformiran, ideološki indoktriniran, zasljepljen vlastitim kratkoročnim interesom, itd., međutim, kada bi bio racionalan, on bi prihvatio M. Dakako, iracionalnost može dovesti i do prihvaćanja neprihvatljivih stanja stvari; osjećaj manje vrijednosti, zastrašenost, umor, nepoznavanje vlastitih prava, i slični faktori mogu dovesti do toga da pristanemo na manje od onoga što nam pripada. Tako nam uvođenje kontrafaktičke formulacije omogućava da se u predlaganju pravednog stanja stvari ne osvrćemo na one koji ga de facto ne prihvaćaju, već da uzimamo u obzir samo one koji ga ne bi prihvatili u hipotetičkim idealnim okolnostima. Time se u moralnoj argumentaciji rješavamo balasta iracionalnosti, pristranosti, itd. Drugim riječima, razlika između stvarnog i hipotetičkog dogovora omogućava nam da opravdamo razliku između prihvaćenog i prihvatljivog, to jest, razliku između onoga što ljudi prihvaćaju i onoga što bi trebali prihvatiti. Ono što smo dužni učiniti jest ponuditi prihvatljivo rješenje, hoće li ono de facto biti prihvaćeno ili ne, to nije na nama. Iako za praktične svrhe ni u kom slučaju nije svejedno hoće li netko prihvatiti neki razlog ili neće, u etičkom kontekstu jedino je relevantno treba li ga on prihvatiti ili ne. Peto, razlika između stvarnog i hipotetičkog dogovora objašnjava osjećaj da postoji moralna stvarnost koja je objektivna i nezavisna od nas; ono što bismo se dogovorili u idealnim uvjetima nezavisno je od nas u prethodno izloženom smislu. Šesto, ustanovljavanjem objektivne moralne stvarnosti omogućava objašnjenje osjećaja moralnog otkrića jer svako otkriće mora biti otkriće nečeg već postojećeg, a ne konstrukcija nečeg što do tada nije postojalo. Sedmo, opravdava intuiciju da u slučajevima moralnog neslaganja od dvije sukobljene strane samo jedna može biti u pravu; iako obje strane mogu imati nekakve razloge za svoje stavove, u krajnjoj liniji samo jedna može biti u pravu. Da zaključimo, hipotetički idealni dogovor jest onaj dogovor koji na najbolji mogući način koordinira naše stvarne interese te je u tom smislu objektivan i vrijedi nezavisno od nas. Zbog toga za teoriju društvenog ugovora moralne norme nisu aribtrarne konvencije već odražavaju objektivne načine koordiniranja interesa individua u društvu. Zbog toga ekvivalenciju X je ispravno akko bismo se dogovorili da X kada bismo bili racionalni, informirani, ravnopravni i nepristrani ne smijemo shvatiti u smislu da naš dogovor konstituira ispravnost X-a, već radije u smislu da naš dogovor da činimo X predstavlja indikator toga da je X najbolji mogući način koordiniranja naših interesa u danoj domeni. Nije X najbolje što možemo učiniti zato što bismo se dogovorili da činimo X, nego bismo se dogovorili da činimo X zato što X jest najbolje što možemo učiniti.

Boran Berčić, Filozofija (svezak prvi), Zagreb, 2012.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s