samospoznaja: individualna ili univerzalna spoznaja? (ulomak iz Hans Erhard Lauer, Nova slika čovjeka)

 

Utemeljiti neki cjelokupan svjetonazor izvorno kao takav, točno uzevši, nije moguće. Jer ono cjelokupno je, upravo zato što ono jest cjelina, isprva previše neodređeno. No, da bi se došlo do nekog početka, mora se započeti s nečim određenim. Činjenično pak i starija shvaćanja, … sva imaju posve određena, specijalna polazišta: jedno ima Boga, neko drugo svijet ideja, neko treće prirodu itd. No time i metode, s kojima su ona izgrađena, poprimaju posve određen karakter: prvo radi prvenstveno s religioznim doživljavanjem, drugo sa spekulativnim mišljenjem, treće s osjetilnim iskustvom itd. Stare teorije su dakle uistinu izvorno učenja o Bogu, učenja o idejama, učenja o prirodi. Tek s drugim korakom njihova razvoja one postaju – putem poopćavajućih zaključaka – cjelokupnim svjetonazorima. A tek s trećim korakom – sada kroz specificirajuće zaključke – shvaćanjima o čovjeku. Ali kroz sve te faze njihova razvoja ostaju na njima prikvačene izvjesne jednostranosti, koje su uvjetovane osebujnom vrstom njihovih polazišta.

… Zadaća, koja ovdje predstoji, jest: spoznati čovjeka. E sad, s jedne strane jasno je da ta zadaća može biti postavljena samo pod pretpostavkom da se ima neka određena predodžba o bitstvu spoznavanja. No s duge strane je zacijelo podjednako jasno da spoznavanje predstavlja jedno specifično čovjekovo odjelovljenje, i da se odatle njegovo pravo bitstvo ne može spoznati sve dok se ne zna što zapravo sam čovjek jest. Time nastaje proturječje da je spoznavanje spoznavanja istodobno i pretpostavka i cilj spoznaje čovjeka. I čini se da se time dospjelo u jedan krug, iz kojeg nema nikakva izlaza. Jer da bi se spoznalo čovjeka, moralo bi se najprije znati što znači „spoznavati“. Ali da bi se to saznalo, moralo bi se najprije znati što je „čovjek“. Jedan se pak izlaz otvara time ako se razjasni: Prethodno obrazlaganje pokazuje u svakom slučaju jedno, da čovjek svoju spoznajnu djelatnost, prije nego što on njenim predmetom učini svoje vlastito bitstvo – jer na druge stvari on je već prije upravlja – vrši bez nekog punog znanja o tome što on time zapravo čini. On je najprije vrši instinktivno, kao „spavajući“. Moglo bi ga se u tome usporediti s nekim „mjesečarem“ (Nachtwandler), koji nije svjestan svojeg činjenja. No time se može otvoriti jedan pogled na ono o čemu se kod spoznaje čovjeka najprije radi: jedno buđenje čovjeka u spoznavanju. … Ako pak uslijedi to buđenje, onda se najprije pokazuje da čovjek i u svojim drugim odjelovljenjima: u svom estetskom i moralnom doživljavanju isprva „spava“ i u spoznaji sebe sama može napredovati samo u onoj mjeri u kojoj se on i u tim odjelovljenjima „budi“. Tako napredujuće samoprobuđenje čovjeka u njegovim zapravo čovječjim funkcijama postaje metodom … [koja] ima pred onima starijih slika čovjeka, koje su čak izvorno bile izgrađene spram drugih članova odnosno pojava svijeta, tu prednost, da je ona dobivena neposredno na predmetu same te slike: na čovjeku, ili točnije: iz odnosa čovjeka spram njega samoga. Odatle je zacijelo opravdano mnijenje da taj put može voditi k adekvatnijim predodžbama o čovjeku od onih koje su sadržane u svim starijim slikama istoga.

Koji je sad sadržaj tih predodžbi? Njega se može naznačiti najprije sastavljanjem dvaju protupojmova: čovjek je istodobno naprosto univerzalno i naprosto individualno bitstvo. Njegovo bitstvo je: univerzalnost kao individualnost ili individualnost kao univerzalnost.

Što to znači?

Kao prvo: Sadržaj pojma „čovjek“ je obuhvatan koliko i sadržaj pojma „svijet“. Samo svijet kao cjelina može važiti kao pandan čovjeku. On sjedinjuje u svom bitstvu učinke snaga cjelokupnog univerzuma. On je poput iscrta, poput nekog „sadržajnog kazala“ čitavoga Sve. On je „svijet u malome“, mikrokozmos, a svijet je „čovjek u velikome“, makroanthropos.

Ali s druge strane: Kao taj kompendij cjeline svijeta čovjek je jedna individualnost, jedna nedjeljiva, u sebe zatvorena bitstvenost, koje se kao takva suprotstavlja cjelini svijeta. Čovjek se kao „Ja“ suprotstavlja čitavom svijetu kao onome „Ne-Ja“. „Ja“ i „svijet“ nisu samo pandani, nego su oni i opreke.

Na ta oba momenta njegova bitstva počivaju sve specifične funkcije čovjeka. Primjerice spoznavanje. Ono postaje samo onda potpuno razumljivo ako se može uočiti njegov kako subjektivni tako i objektivni aspekt. Ono je s jedne strane jedan objektivni svjetski događaj. U njemu svijet postaje svjestan sebe sama, on izgovara svoje vlastito bitstvo. Čovjek je pritom samo organ u kojem i kroz koji usljeđuje ta samoobjava svijeta. I u njemu se doduše načelno može objaviti bitstvo svih članova i dijelova svijeta. Nema ničega čije se bitstvo ovdje ne bi moglo pojaviti. No to je slučaj samo zato što čovjek kao organ samoobjave svijeta sjedinjuje u sebi snage i učinke svih njegovih članova. Svijet se može osvijestiti u cjelokupnosti svog sadržaja samo zato što je njegov organ svijesti izgrađen od elemenata svih njegovih članova.

Ali kad bi čovjek bio samo organ, onda usprkos tome ne bi moglo doći do nikakve spoznaje. Nedostajao bi podražaj za time. Ovaj nastaje tek time, da čovjek – kao organ svijeta – najprije sebe zatvori u sebe sama, sebe suprotstavi svijetu i potom se s njime razračuna. Spoznaja je također jedan subjektivni čovječji doživljaj. Ona je razračunavanje između čovjeka i svijeta, kroz koje se razrješuje napetost koja je nastala između njih. Ali rješenje, koje spoznajni akt donosi, opet ne bi bilo moguće, kad u dubini čovjek i svijet ne bi bili jedno te isto. Kad čovjek u svijetu ne bi mogao pronaći sebe sama, i u sebi samome svijet.

Slično važi i o ćudorednom činjenju. I ono postaje razumljivim time što je čovjek ujedno univerzalno i individualno bitstvo. Jer što u osnovi znači: ćudoredno djelovati? To znači: djelovati istodobno iz jedne dvostrukosti: iz vlastite najdublje nutrine i iz impulsā cjeline svijeta. Uprvao to je bit moralnog djelovanja: djelovati u smislu svjetskog totaliteta, ali ne – slikovito rečeno – iz svjetskog okružja, nego iz središta čovječjeg-Ja.

Sada bi se moglo postaviti pitanje: Kako se prema prethodno danoj „definiciji“ čovječjeg bitstva ima misliti odnos pojedinačnog čovjeka prema čovječanstvu? Odgovor na to bi se možda najbolje moglo dati privlačenjem obaju filozofskih stajališta realizma i nominalizma – u srednjevjekovnom značenju tih termina. Poznato je da je realizam zastupao mnijenje da pojmovima, kao onom općenitom ili rodovima, pored pojedinačnih stvari pripada i jedna samostalna, čak viša zbilja; dok je nominalizam karakter zbilje priznavao samo pojedinačnim stvarima, a pojmove je smatrao samo pukim sastavljenim nazivima. Na čovjeka ne klapa, u cjelini gledano – u daljnje izvjesne specifikacije ćemo ući kasnije – nijedno od obaju shvaćanja. Jer kod njega opći pojam nema niti viši niti niži stupanj zbilje od pojedinačnog čovjeka; zbilja čovječanstva i ona pojedinačnog čovjeka padaju štoviše potpuno u jedno. Pojedinačan čovjek nije puko neki pojedinačni, nije puko egzemplar svog roda, nego ujedno sam ima karakter roda: on nosi cijeli sadržaj ljudskog roda u sebi. A ljudski rod nije niti puko ime, a niti neki iznad pojedinačnog čovjeka lebdeći realitet, nego on živi kao zbiljnost u pojedinačnim ljudskim individualitetima.

ulomak iz Hans Erhard Lauer, Nova slika čovjeka, članak iz 1930., link na cijeli članak

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s