vrijednosti? (ulomak iz Ron Perrin, Max Scheler’s Concept of the Person)

Zacijelo nam se vrijednosti poput “prijatno”, “šarmantno”, “plemenito” i “elegantno” najprije pojavljaju povezane s ljudima i stvarima. No, po Scheleru, ne znači da su to neodvojiva svojstva tih ljudi i stvari, ništa više nego su boje neodvojive od stanja i predmeta s kojima se pojavljuju.

Baš kao što možemo zamisliti crvenu kao jednu ekstenzivnu kvalitetu u čistom spektru boja, tako možemo razumjeti vrijednosti … kao izvorno nam dostupne kao čiste i ekstenzivne kvalitete, iako se odnose na ljude i stvari.

… Scheler ističe da se estetske vrijednosti ne mogu svesti na zajednička svojstva stvari. Tragamo li za ljepotom, draži odnosno privlačnosti vaze, cvijeta ili konja tako da razmatramo njima zajedničke osobine, ostat ćemo praznih ruku. Da bismo ih takvima estetski prosudili već su nam morale biti dane te vrijednosti… Drugim riječima, mi unosimo svoj senzibilitet ili osjećaj za ljepotu u opažanje prekrasnog cvijeta.

Isto razmatranje vrijedi i za etičko iskustvo. Ne postajemo, kaže Scheler, svjesni dobrote ili zla, hrabrosti ili kukavičluka pojedinaca i djela kroz stalnu karakterizaciju pojedinih muškaraca, žena i djela kao dobrih ili zlih, hrabrih ili kukavičkih. Naprotiv, možemo shvatiti bit tih vrijednosti u jednom jedinom pojedincu ili jednom činu. Stoga je pogrešno tražiti dobro i zlo u smislu zajedničkih svojstava, nego valja priznati da vrijednosti mogu biti dane samo intuitivno ili biti zasnovane na prethodnom opažanju tako dane vrijednosti.

Kao što je besmisleno pitati o zajedničkom svojstvu svih crvenih i plavih stvari, budući da bi jedini mogući odgovor mogao biti da su neke plave a druge crvene, tako je besmisleno pitati o zajedničkim svojstvima dobrih i zlih djela. …

I baš kao što se plava boja ne mijenja kad obojim plavu loptu crveno, tako ni vrijednost prijateljstva nije osporena ako se moj prijatelj pokaže podmuklim i izda me.

Naš prvotni odnos sa svijetom prožet je i obojen opažanjem vrijednosti (Wertnehmung) i to opažanje … nikada ne može biti isključeno iz bilo koje prosudbe koja potom slijedi. Da bi to ilustrirao Scheler navodi prilično česte slučajeve u kojima je naš prvi susret sa ženom, muškarcem ili predmetom nabijen opažanjem neke vrijednosti. Čovjek nam može biti odbojan ili privlačan, ili možemo opažati umjetničko djelo kao lijepo ili ružno, prije nego smo imali vremena za analizu svojstava i značajki koje su izazvale našu reakciju. Doista, ako i kada poduzmemo takvu analizu, ona će se voditi i biti pod utjecajem našeg početnog Wertnehmung-a. A to nije neka izdvojena i povremena pojava, kako bi se moglo pomisliti iz ovih primjera. Prvenstvo Wertnehmung-a je, naprotiv, univerzalno. U onome što je … nazvano “temeljnom porukom” Schelerove etike, on piše:

… Svaki način poimanja štostva/takovosti (Soseinserfassung) predmeta pretpostavlja neki osjećajni doživljaj vrijednosti koje se odnose na taj predmet. Ova tvrdnja vrijedi kako za najjednostavnije opažaje tako i za sjećanje, očekivanje i konačno za sve načine mišljenja…; opažanje vrijednosti (Wertnehmung) uvijek prethodi zamjedbi. Prve riječi djeteta sadrže želju i izraz osjećaja (Gefühlsausdruck). Međutim, psihički izraz je također i ono što najprije zamjećuje. Dijete shvaća da je šećer “prijatan” prije nego shvati da je šećer “sladak”.

… Opažanje bilo koje vrijednosti podrazumijeva i druge vrijednosti kojima se dodjeljuje viši ili niži (hoher oder niedriger) položaj u odnosu na nju. U prilog tome Scheler primjećuje kako je opažanje bilo koje vrijednosti obično popraćeno osjećajima sklonosti (Vorziehen) ili nesklonosti (Nachsetzen).

To da je jedna vrijednost viša od druge shvaća se u određenom činu vrijednosne spoznaje (Werterkenntnis), koji se zove “sklonost”.

… Izrazim li sklonost prozi Gabriela Garcije Marqueza to činim na podlozi – ili unutar iskustva – druge literature. … Slično tome, preferiranje ruža nosi implicitni vrijednosni sud o ljepoti drugog cvijeća dok predanost demokraciji puno govori o valjanosti drugih političkih i društvenih uređenja. … Ipak, kao što ovi primjeri pokazuju, naše vrijednosne preferencije ukazuju tek na neki red ili skalu vrijednosti. Malo nam govore o tome koje vrijednosti jesu ili bi trebale biti priznate kao najviše.

Najniži rang u Schelerovoj ljestvici vrijednosti zauzimaju one koje se najjednostavnije mogu opisati kao “osjetilne vrijednosti“, vrijednosti koje spadaju u raspon onoga što je prijatno ili neprijatno osjetilnom biću. To su vrijednosti koje odgovaraju osjećajima stanja (Gefühlszustande) zadovoljstva i boli, užitka i patnje. …

Za Schelera je nebitno u kojem predmetu ili situaciji pronalazim zadovoljstvo; važna je činjenica da koje god okolnosti ili stvari koje promiču moje zadovoljstvo ili izazivaju moje nezadovoljstvo, svoju vrijednost poprimaju svojim svojstvenim odnosom spram osjetilnosti. … Ono “prijatno” će uvijek biti preferirano pred onim “neprijatnim”, unatoč činjenici da se pojedinci mogu značajno razlikovati u tome koje im stvari ili stanja potiču izražavanje jednoga ili drugoga osjećaja. … [Daljnje razine vrijednosti, prema Scheleru, su pragmatične vrijednosti, životne vrijednosti, duhovne vrijednosti i vrijednosti svetog.]

Nakon što jednom prihvatimo njegovu tvrdnju da su više vrijednosti one koje najmanje ovise o osjetilnosti bilo kojeg pojedinca ili zajednice, Schelerov razvoj hijerarhije vrijednosti slijedi prilično dosljedno. Ali, koje razloge imamo za prihvaćanje tog kriterija? Vidjeli smo da je Schelerov odgovor, zapravo, “nikakve, osim onih koji se daju intuiciji”. … Kao slučajeve te dublje razine spoznaje Scheler navodi primjere Sokrata

koji je znao ‘da ne zna ništa’, ali koji potajno razumio da je pouka koju iz toga valja izvući to da ‘njegove vrijednosti nisu bile apsolutne vrijednosti’,

i Krista koji je rekao

‘nitko nije dobar’ osjećajući u svom opažanju apsolutnih vrijednosti da nositelj dobra nije nijedan čovjek, nego Bog.

To pozivanje na dublju, intuitivnu, razinu normativne spoznaje prisutno je opet kad Scheler piše o samoj hijerarhiji vrijednosti.

Stoga je jasno da se hijerarhija vrijednosti nikada ne može deducirati ili izvesti. Koja je vrijednost viša uvijek se shvaća u činu sklonosti ili nesklonosti. Za to je dokaz intuitivna sklonost koju ni na koji način ne može zamijeniti logičko zaključivanje.

ulomak iz Ron Perrin, Max Scheler’s Concept of the Person, 1991., link, str. 51.-54., 69., 76., 81., preveo: ja

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s