Ciprina metafizika vremena i logika? (ulomak iz Srećko Kovač, O logici i metafizici vremena)

U svome središnjem djelu Metamorfoze metafizike … Marijan Cipra izložio je svoju fundamentalnu, metafizičku teoriju vremena. Primjereno toj teoriji postavio je zahtjev za revizijom logike, pri čem bi klasična logička načela istovjetnosti, isključenoga srednjega i neprotuslovlja izgubila bezuvjetnu valjanost, odnosno vrijedila bi samo pod određenim vremenskim uvjetima. …

Poopćavajući rezultate svoje filosofijske analize prije svega grčke metafizike, Marijan Cipra u Metamorfozama metafizike dolazi do tri esencijalna, tri modalna i tri temporalna principa (transcendentala). Ti su principi podijeljeni, nadalje, prema trima vidovima u tri skupine, i to tako da se u svakoj od njih nalaze po jedan esencijalni, modalni i temporalni princip kojima je

esencijalnost, modalnost i temporalnost … uzajamno istovjetna i stoga konvertibilna:

… Sve što jest, stoga ‘jest’ ili ‘imade’ svoj bitak kao svoju nužnost i prošlost, svoje bivanje kao svoju sadašnjost i mogućnost, i svoju zbilju kao svoju budućnost i stvarnost.

Ciprini se transcendentali mogu prikazati tablično:

cipra-transcendentali

Karakteristično je za Ciprinu metafiziku da je vrijeme ravnopravno uvršteno u transcendentale, što se temelji na njegovu osobitu shvaćanju vremena pomoću “ja sada“. “Sada” je naime nedjeljivo, individuum (“individuum ergo est nunc“, citira Cipra latinski prijevod Prokla), i to u obuhvatnome smislu u kojem jedno te isto postaju atom i nedjeljivo “duševno-duhovno” ja, i to kako čovjekovo ja, tako i božansko ja. Takvo transcendentalno vrijeme Cipra još zove i “bivstvenim vremenom”, koje se, napokon, ne sastoji u drugome doli u preobrazbama jednoga jedinoga “ja sada”. Pridajući vremenu takvu temeljnu ulogu, Cipra napominje, primjerice, kako je “temporalna diferencija” prošlosti i budućnosti dublja od razlike esencije i egzistencije.

Kao jednu od glavnih zadaća MM, Cipra je postavio upravo rješenje problema “metafizike vremena”, i to težeći uravnoteženom rješenju između tradicionalnog isključivanja vremena iz metafizike (i uvrštavanja u fiziku) s jedne strane, i na vremenitosti zamišljene antimetafizike (Heidegger) s druge strane.

Cipra pokazuje kako klasična logička načela istovjetnosti, isključenoga srednjega i neprotuslovlja ne odgovaraju dobro metafizičkim transcendentalima. Ona su, prema Cipri, doduše primjerena bitku, nužnosti i prošlosti, ali nisu primjerena bivanju, mogućnosti i sadašnjosti, niti zazbiljnosti, stvarnosti i budućnosti.

Cipra za neisključenje trećega u sadašnjosti (bivanje) navodi kako “za bivajuće biće budućnost nije jednoznačno odrediva” (upućujući na Aristotela, De interpretatione 9), tj. kad se radi o budućim događajima, ne mora uvijek jedna od protuslovnih rečenica biti istinita. Kao primjere za samoprotuslovnu budućnost (zazbiljnost) Cipra navodi samosvijest, “mišljenje mišljenja”, “samouzrok” (causa sui), slobodu. …

U tradiciji, načelo isključenoga srednjega služi, prema Cipri, svođenju drugoga vida transcendentala na načelo istovjetnosti, a načelo neportuslovlja služi svođenju trećega vida transcendentala na načelo istovjetnosti. Stoga klasična logika s bezuvjetnim važenjem načela istovjetnosti, isključenoga srednjega i neprotuslovlja sve transcendentale svodi na bitak, nužnost i prošlost:

  1. Načelo istovjetnosti, A je A (A=A), vrijedi za bitak-nužnost-prošlost.
  2. Načelo isključenoga srednjega, A je B ili ne-B, isključuje bivanje, mogućnost, sadašnjost.
  3. Načelo neprotuslovlja, A nije ne-A, isključuje zazbiljnost-stvarnost-budućnost.

Spomenutu klasičnu redukciju logike Cipra povezuje i s karakterom suda u tradicionalnoj logici. Istina se suda tu temelji na sastavljanju i rastavljanju pojmova (Aristotel), na diskurzivnosti, a ne na kontinuitetu zbilje i “neposrednome doticaju mišljenja i bića”. Sud nije “sinoptičko sazrenje cjeline”, nego ima “presuđujući” (“juridički”) karakter, kojim razlučuje istinu od neistine u skladu s načelom neprotuslovlja, te tako sud može uhvatiti “bivši, nužni i faktički” vid istine, a neuhvatljivi su mu “bivanje i svrha, mogućnost i budućnost”. Napomenimo da je prema Cipri neposredan dodir (“poistovjećenje”) uma i zbilje (pojma i ideje), na što su napokon i usmjerene MM, sačuvan u Platonovoj dijalektici, ali nestaje u Aristotelovoj silogistici. Otuda, primjerice, i posebna uloga i primjena Platonova dijaloga Parmenid u samome Ciprinu izlaganju metafizike “sopstva”.

Umjesto redukcije metafizičkih transcendentala pomoću klasičnih logičkih načela, Cipra traži – “napuštanje isključivog važenja načela protuslovlja” i “njegovo revidiranje za volju duhovnog uvida”. Štoviše, umjesto svođenja svih načela na načelo istovjetnosti Cipra dodaje načelo drugotnosti, koje bi odgovaralo bivanju, mogućnosti i sadašnjosti, i načelo svršnosti, koje bi odgovaralo zazbiljnosti, stvarnosti (slobodi) i budućnosti.

Tek ovim principijelnim proširenjem logika se može osloboditi svog isključivo bivšeg i nužnog vida, te uključivši sve principijelne esencijale, modale i temporale postati istinskim umijećem bivstvenog mišljenja.

… Zanimljivo je primijetiti određenu razliku u Ciprinim karakterizacijama novoga mišljenja i  jezika za koji se zalaže. U člancima [iz 1971.] … Cipra je govorio o sličnosti novoga puta spoznavanja mitologiji, te je isticao njegov “poetički”, a odbacivao “logički” karakter. Poslije je, međutim, zbog zapadanja u “mitopoetičko imaginiranje i znamenovanje” kritizirao Heideggera. U MM, iako često govori o ograničenjima logike u tradicionalno-klasičnome smislu, Cipra ističe i logičnost (nije više u prvome planu poetičnost) novoga pristupa, tražeći, štoviše, preispitivanje i transformaciju “aristotelovske logike” u “novu logiku” (ne-klasičnu) “bivstvenog mišljenja”:

Jedna nova logika, jedan novi um danas su nesumnjivo na putu i očekuju da budu od nas ozbiljeni.

… Cipra upućuje na to kako je već Aristotel spoznao ograničenost načela neprotuslovlja i isključenoga trećega kad se radi o budućim događajima. Riječ je o već spomenutom poznatom mjestu u De Interpretatione 9, gdje se analizira je li sud o slučajnim budućim događajima (npr. “Sutra će biti pomorska bitka”) nužno istinit ili neistinit. Cipra odmah dodaje i obrazlaže kako načelo neprotuslovlja, kao i načelo isključenoga srednjega, nema “pouzdano važenje” ni za sadašnjost, no na ta ćemo Ciprina obrazloženja doći malo poslije. Iako je Aristotel bio svjestan nekih granica klasičnih logičkih načela, Cipra pokazuje kako reducirani oblik logike koji se temelji na spajanju i rastavljanju pojmova, potječe upravo od Aristotela. Aristotel se, prema Cipri, usredotočio na “pojavni vid Logosa kao govora i mišljenja”, te je u njega logika “izgubila iz vida Logos sam kao iskon i prvobitno jedinstvo svakoga govora i mišljenja”.

Ciprin zahtjev za proširenjem logike novim načelima uz načelo istovjetnosti, objektivno je u skladu s razvojem neklasičnih logika u proteklome stoljeću. U različitim oblicima neklasičnih logika (primjerice, viševrijednosna logika, intuicionistička logika, diskusijska logika, relevantna logika, itd.) napušta se ovo ili ono od klasičnih logičkih načela, uz redefiniranje pojedinih logičkih djelatelja, definiranje novih vrsta modela, redefiniranje pojmova istine i valjanosti, revidiranje pravila zaključivanja, itd. Katkad se logike u kojima iz protuslovlja ne slijedi “eksplozija” posljedica, zajednički nazivlju “parakonsistentnim” logikama, a logike u kojima ne vrijedi načelo isključenoga srednjega, “parakompetentnim” logikama. Kako je vidljivo iz gornjega, i starije logike sadrže neklasične elemente, kao što je to slučaj, primjerice, u spomenutoj Aristotelovoj analizi kontingentnih iskaza o budućnosti, ili u Kantovu shvaćanju predikacije i kopulativnoga suda (konjukcija).

Pokušajmo istražiti može li se uopće i kako izgraditi jedna logika koja bi zadovoljila osnovne zahtjeve Ciprine metafizike vremena. Ima li logičkih struktura, modela, i s njima povezanoga pojma istine, sa značajkama koje Cipra traži za novu logiku “bivstvenog mišljenja”? Shvaćajući i razumijevajući što Cipra na raznim mjestima u MM kazuje o vremenu, tražimo, gradimo i promatramo logičke strukture koje bi nam, s jedne strane, trebale potvrditi  da je takva teorija moguća i održiva, i s druge strane, omogućiti i daljnja istraživanja Ciprina ili sličnih pojmova vremena. Zadržat ćemo se pritom ovdje samo na polaznim odredbama takve moguće logike (modalnost, istinitost). Time, jasno, dajemo Ciprinoj filosofiji oblik koji joj on sam nije dao i koji se čak na prvi pogled čini nespojivim s njome. Ipak, pomoću takve svojevrsne “metamorfoze” Ciprine filosofije (kao korak u smjeru “nove” logike, koju je na općenit način Cipra najavljivao) čini se da možemo doprinijeti daljnjemu rasvjetljavanju i razvijanju Ciprina spoznajnoga doprinosa.

Uzmemo li kao “mjeru” vremena realni kontinuum (skup realnih brojeva), te imamo na umu da je vrijeme kao bivanje, prema Cipri, kontinuirano, Ciprino vrijeme možemo shvatiti kao “kontinuum” s istaknutom ulogom trenutka “sada” shvaćenim kao “ja sada”. Osnovna obilježja i značajke toga pojma vremena formalno ćemo opisati na strogom linearnom uređaju trenutaka (<), s dodatnim svojstvom gustoće i potpunosti. (…Gustoća znači da između dvaju trenutaka uvijek ima i trenutak između…; potpunost znači da ni na jednome prerezu skupa nema praznina…) Taj ćemo pojam vremenskoga kontinuuma dopuniti i jednom podstrukturom koja se grana iz prošlosti u budućnost, a koja će nam omogućiti da shvatimo neka neklasična svojstva sadašnjosti i budućnosti.

U kontinuiranome vremenu svaki prerez ima granicu, bilo kao najkasniji trenutak prethodnoga vremena, bilo kao prvi trenutak nadolazećega vremena. No ovdje, u Ciprinoj teoriji vremena, tu ćemo granicu shvatiti izdvojeno, ne kao pripadnu prethodnomu ili nadolazećemu vremenu, nego upravo kao zaseban trenutak “sada”. Uočimo da ni lijevo ni desno od granice ne postoji nikakav razmak, skok ili praznina prema prošlosti, odnosno prema budućnosti, a niti je samo “sada” neki razmak koji se proteže u vremenu. Strogo linearno, gusto i potpuno vrijeme zvat ćemo vremenskim kontinuumom, koji dobro predstavlja glavna obilježja Ciprina pojma vremena. Kako Cipra ne spominje da bi vrijeme imao prvi i posljednji trenutak, a govori o “neprekidnome samooslobađanju bitka”, o stalnome drugotvorenju sopstva, o “beskonačnoj slobodnoj budućnosti”, uzet ćemo da je vremenski kontinuum beskonačan u smjeru prošlosti i u smjeru budućnosti. U oslonu na Aristotela (Physica, 222a10-20) Cipra razlikuje zbiljsko i moguće sada:

  1. Granica prereza u vremenskome kontinuumu s jedne je strane fiksna i nepomična (“zbiljska”), te možemo reći da “spaja” prošlost i budućnost.
  2. Također, granica se, kao moguća, u vremenskome kontinuumu može staviti u bilo koji trenutak, ona je pomična (kroz cijelo vrijeme). Stoga možemo reći da “sada” nije samo jedan trenutak, te da se iz trenutka u trenutak mijenja i postaje različito. U tom smislu “sada” razdvaja prošlost i budućnost.

Očito je također (a) da se granica (“sada”) u vremenskome kontinuumu sama ne proteže ni kroz kakav vremenski razmak, te je u tom smislu “nedjeljiva”, “individuum”, i nije neki dio vremena (nije u vremenu). S druge strane, (b) upravo kao sadašnja granica, jedino ona i jest u vremenu ako vrijeme shvatimo tako da prošlost više nije a budućnost još nije.

Kako je već rečeno, klasični logički zakoni istovjetnosti, isključenoga srednjega i neprotuslovlja, prema Cipri, pouzdani su kad je riječ o prošlosti (bitku i nužnosti), ali nisu pouzdani kad je riječ o sadašnjosti i budućnosti. Navest ćemo glavne Ciprine razloge ukidanja klasičnih logičkih zakona za pojedine dimenzije vremena i naznačiti moguće posljedice toga ukidanja na strukturi vremena…

  1. Za sadašnjost, prema Cipri, ne vrijedi zakon isključenoga srednjega. To bi značilo da rečenica “Bit će pomorske bitka ili neće biti pomorske bitke” nije logički valjana (nužno istinita). To je razumljivo ako budućnost shvatimo kao razgranatu, tako da svaka grana predstavlja jednu budućnosnu alternativu, a pritom samu budućnost (F i ¬F) shvatimo kao gransku opću budućnost (ono što vrijedi u svim budućnosnim alternativama). Cipra također kaže da načelo neprotuslovlja vrijedi ako se odnosi na sadašnje stvari, ali da ne vrijedi za sadašnjost, strogo uzevši, jer, kako je pokazala gornja analiza vremenskoga kontinuuma: a) sadašnjost pripada i ne pripada vremenu, jest i nije isto, spaja i razdvaja vrijeme; b) sadašnjost je “puka mogućnost” (moguće je φ i ne-φ).
  2. Za budućnost ne vrijedi zakon neprotuslovlja, jer “stvari, koje ne postoje uvijek, zazbiljno sadrže moguće postojanje i nepostojanje”. U razgranatome modelu vremena to znači da isti predmet u jednoj budućnosnoj grani može imati neko svojstvo, a u drugoj to svojstvo može izostati.

[Srećko Kovač nadalje u članku provodi formalizaciju ovdje najavljene logike, što pak izlazi iz okvira ovoga Nagovora na filosofiju.]

ulomak iz Srećko Kovač, O logici i metafizici vremena, u zborniku Vrijeme metamorfoza, Zagreb 2009., str. 33.-42., 50.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s