događaj Krista i sloboda? (ulomak iz Hans Urs von Balthasar, Pojašnjenja)

Religijsko je mišljenje uvijek znalo da se Boga ne smije zamišljati kao „Drugoga“, koji je iznad svijeta i njemu suprotstavljen. Jer Bog je „Sve“ (Sir 43, 27), i stoga je „Sve u svemu“ (1Kor 15, 28), ili – jer stvari kao takve nisu Bog – „nad svima, po svima i u svima“ (Ef 4, 6). No, da bi mogao biti „u“ nečemu konačnome, a da sam ne postane konačan, mora mu se pripisati, … biblijski govoreći, neusporedivo moćna sloboda, da bivstvujuće pušta da bude po samome sebi. Religioznim misliocima čovječanstva podmetati nešto drugo, naivnije – naime od svijeta odijeljenog Boga – jest nepravedno i svjedoči o nedostatku religioznoga instinkta modernih ljudi.

Dakako, nijedan antički ili moderni mislilac nikada nije mogao izvesti mnogost stvari iz Božje jednosti; samo je … kršćansko mišljenje znalo prevladati zamršenost koja je uvijek morala pratiti odnos jednosti i mnogosti, Boga i svijeta: zašto mnogost ako je jedan Bog, koji je „Sve“, dovoljan sam sebi? Ako mu je potrebna mnogost da bi bio sve, onda u sebi nije sve, a time nije ni Bog.

Kad se govori o slobodnoj moći Boga Stvoritelja, već smo stupili na područje Biblije. Ali ovaj prostor će biti istinski rasvijetljen tek kad ga se do kraja bude prešlo, kad Bog, koji je na početku stvorio nebo i zemlju, i koje je (kako je mudrosna spekulacija sve dublje promišljala) mogao stvoriti samo u samome sebi, u svojoj mudrosti, svojoj moći, svojoj bivstvenosti – kao svijet slobodnih stvorenja, čija sloboda potječe iz njegove i upravo stoga nije neka prividna sloboda, nego stvarna, stvaralačka sloboda, koja može birati – gdje ovaj Bog, dakle, u samome sebi može prihvatiti i do kraja nositi svu slobodu svojih stvorenja, sve do njezinih krajnjih posljedica: pobune i vlastitog prokletstva. … Strašno pitanje glasi: kako Bog može u sebi samome nositi ono bezbožno, koje je jedna od krajnjih mogućih posljedica ljudske slobode?

Jedini valjan odgovor, što ga nijedan čovjek ne bi mogao smisliti sam po sebi, dan je onda kad čovjek Isus, koji je Sin živoga Boga, silazi u pakao, u napuštenost od Boga… Ova opozicija između Boga („Oca“), koji je izvorni princip svega, i čovjeka („Sina“) koji se po nalogu ovoga izvornog principa odvažuje spustiti u krajnju izgubljenost, ova krajnje napeta nit ipak se ne kida jer ih obojicu, i Onog koji šalje i Onog koji je poslan, prožima isti duh apsolutne ljubavi („Duh“). … Sin može otići u pakao, ondje gdje je Bog odsutan, jer ovaj odlazak shvaća kao izričaj svoje ljubavi prema Ocu te svojoj ljubavi može dati obilježje poslušnosti u tolikoj mjeri da u njoj iskusuje svu bezbožnost izgubljenog čovjeka. …

Još ćemo jednom ponoviti: svijet je kao mnogost (koja kao takva ne može biti Bog) razumljiv je jedino u svjetlu slobodnog stvaranja; slobodnim stvaranjem i stvorenja su postavljena u stvarnu slobodu, pri čemu je uzeta u obzir i mogućnost njihova izgubljenja. Međutim, u takav je rizik moguće unići samo ako Bog ljubavi može sebe smjestiti u ovu izgubljenost. To nije moguće drugačije osim odlaskom u su-izgubljenost u svojoj nemoći, ali iz poslušnosti prema Bogu; zbog toga Bog mora biti trojedan. Jer, odozgor i izvana Božja svemoć ne može ovladati pobunjeničkom nemoći stvorenjske slobode: ova istina je jednom zasvagda egzistencijalno potvrđena u Knjizi o Jobu. Užasna, bezrazložna patnja stvorenja proturječi Stvoriteljevom „vrlo dobro“ na početku. Samo uz pret-postavku (mogućeg) Božjeg utjelovljenja – sve do smrti, napuštenosti, pakla – može i nakon otkrića da egzistencija počiva na slobodnom Božjem stvaralačkom činu, vrijediti opće-religijska tvrdnja da Bog mora biti Sve u svemu (također i u bezbožnosti pobunjene slobode). …

Hans-Urs-von-Balthasar.jpg

Hans Urs von Balthasar (1905.-1988.)

S ovog je gledišta ljudska sloboda kao samoodređenje bezuvjetno otvorena i ima budućnost, što ju određuje ona sama… Ova bi budućnost, a time i sama sloboda, bila ugrožena kad bi ju se zamišljalo u prostoru providnosti koja bi iznutra ili odozgor nepogrešivo upravljala tijekom ljudskih odluka. U tom bismo slučaju zastali kod religijsko-filosofske, kosmološke (Stoa) ili starozavjetne sheme. Stvorena sloboda i njezina budućnost mogu biti smješteni u Božjem prostoru samo ako im je potpuno otvoren njihov prostor igre u svijetu te ako se ovaj prostor unatoč tomu shvaća kao prostor u Bogu, što ga Bog pohađa, određuje i prožima. Pohađan, određivan i prožiman on biva u smrti, silasku nad pakao i uskrsnuću Sina Božjega; to je – prema shvaćanju Novoga zavjeta – sveobuhvatni događaj koji utemeljuje mogućnost ljudske slobode i povijesti. …

Ukoliko sva povijest čovjekove slobode počiva na događaju koji je omogućuje – smrti, silasku nad pakao i uskrsnuću Isusa Krista – ovaj događaj u stanovitoj mjeri stoji vertikalno spram horizontale vremena svijeta, zajedno s njegovom istinski neodredivom budućnošću. Ovaj se vertikalni položaj može usporediti s (platonskom) idejom i njezinim ostvarenjima u svijetu. Ovdje je značajno da Novi zavjet više puta govori o Kristu kao misteriju, „prešućenog drevnim vremenima, ali sada očitovanog“ (Rim 16, 25 s; usp. 1 Kor 2, 7; Ef 3, 9; Tit 1, 2; 2 Tim 1, 9)… Treba ozbiljno shvatiti ono po čemu se kršćanstvo razlikuje, da Kristova povijest, koja se dogodila na određenom mjestu horizontalnog vremena, istovremeno vertikalno stoji spram cjelokupna vremenskog tijeka, u cijelosti ga utemeljuje i istodobno usidruje u sveobuhvatnu slobodu trojednog Boga. …

Kristov događaj … povijesti čovjekove slobode ne otvara tek neku novu budućnost – ona je već ima, posebice u viđenju proroka – nego toj otvorenoj budućnosti jamči njenu zadnju smislenost. Ne kao predviđanje zemaljskog happy enda (on je izričito isključen iz perspektive suda u Novom zavjetu) nego zbog toga što se sam Bog zapućuje u otvorenu perspektivu nade svoga stvorenja, pokazujući da je dostojna Boga i da nipošto ne vodi u očaj i ništavilo. … Jedincati događaj Isusa Krista, koji svojom egzistencijom anticipirajući živi svršetak vremena (on nosi grijeh svijeta, također i budućih pokoljenja), biva otvoren i drugim ljudima pozivom na nasljedovanje; oni dobivaju udjela u njegovoj anticipaciji koja na se uzima ishod budućnosti (kronološko očekivanje skoroga kraja kod prvih učenika je bilo rezultat pogrešnoga shvaćanja), oni više ne stoje naspram ovoj budućnosti samo kao ponoru prazne mogućnosti ili utopijski-nemogućem; njihova molitva i dolazak kraljevstva i događanje volje po Kristovom se događaju iznutra povezuju s praktičnom suodgovornošću, sa zahtjevom djelovanja…

Uzajamnost ovih dimenzija vremena nikada se ne može izračunati. Njihovo ukrštanje smješta kršćanina u vremensku formu koja njemu samome ostaje nepojmljiva jer ljudsku formu vremena, ne obezvrijeđujući je, čini prozirnom prema trojstvenom nad-vremenu. „Egzodus“ kršćanske zajednice, njezino biti-stranac u svijetu, jest drugačije naravi negoli kod židovskog naroda (i njegova produljenja u modernom utopizmu), također drugačije naravi negoli kod platoničara koji iz područja progonstva čeznu za područjem nadsvjetskih ideja, ili pak budista za koje sami tijek vremena postaje nestvaran jer je nevremenska istina ona koja osvjetljuje svu stvarnost. Postoji opasnost da kršćansko shvaćanje vremena, koje nikada nije moguće posve odrediti, otklizne u oba pravca: sad u čisto „prema-gore“, sad u čisto „prema-naprijed“. Kršćansko je shvaćanje vremena (ali, razumije li ono samo sebe?) otvoreno do krajnjih mogućnosti budizma i može s njime stupiti u razgovor. Isto je tako otvoreno do krajnjih mogućnosti židovskog utopizma i ne mora ga se bojati. Ali će spram obojega podići prigovor zbog neostvarivanja ovoga „ovdje i sada“, u ime one vertikalne osovine Božjeg utjelovljenja, koja uvijek ostaje aktualna i zabranjuje svaki bijeg iz vremena (prema gore ili prema naprijed). Ovom je osovinom kršćanin prikovan uz tvrdoću svake sadašnjosti, to mu daje njegov mir, njegov realizam, ali i njegovu bol koju treba izdržati, koja ga čini sličnom Raspetome. Iz situacije ovoga uvijek-sada on se bez bijega i bez iluzija, ali s vjerom, prepušta onome što treba učiniti. On nema pregleda nad formom svoga vremena, kao što je nije imao Sin Božji… Tko ozbiljno pokušava živjeti kao kršćanin, živi u vremenu kojim upravlja Trojstvo. To je vrijeme obilježeno Kristovim događajem, njegovom smrću na križu, njegovim uskrsnućem i uzdignućem k Bogu, kao i priopćenjem njegova Duha Svetoga; ovaj je sadržaj tako obvezujući da njegova datost (prošlost), njegovo bivanje (sadašnjost) i njegovo treba-biti (budućnost) kršćaninu ne ostavljaju vremena da formi svoga vremena dadne refleksivno pojmovni izraz.

Sigurno je samo da je smrt izgubila svoj žalac. Taj je žalac i dalje prisutan u židovskom utopizmu, gdje će neko buduće pokoljenje možda dosegnuti proročko, povijesno „ispred“, ali ja kao smrtnik, kao umrli, ne dobivam udjela u zemaljskome raju; ovaj žalac ostaje i u platonizmu i budizmu, gdje idealno „gore“ iza smrti ne može opravdati njezinu apsurdnost, kao ni čitav tijek smrtnoga života koji prethodi smrti. Samo Krist može pogledati u oči smrti i njezinoj strahovitosti – nijedna smrt neće biti tako strašna kao što je Kristova – i pritom ne napustiti nadu za čovječanstvo (i za sebe u njemu), jer je sav brodolom obuhvaćen i prevladan trojstvenim događajem u kojemu Bog svoga Sina predaje izgubljenosti da čovjek ne ostane sam u svojoj izgubljenosti.

ulomak iz Hans Urs von Balsthasar, „Trojstvo i budućnost“ u Pojašnjenja, Zagreb 2005., str. 71.-79., preveo: Ivan Ivanda, izvornik: Hans Urs von Balthasar, Klarstellungen (1971)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s