ideološki trokut? (ulomci F. A. Hayeka i Darka Polšeka)

Slika međusobnih položaja triju strana(ka), kako se općenito nudi, njihove istinske odnose više zamućuje nego razjašnjava. Obično su predstavljeni različitim položajima na crti, sa socijalistima na lijevom kraju, konzervativcima na desnom, a liberalima negdje u sredini. Ništa ne bi moglo više zavaravati. Želimo li slikovni prikaz, bilo bi prikladnije postaviti ih u trokut, s konzervativcima u jednome uglu, socijalistima koji vuku ka drugome a liberali ka trećemu.

ulomak iz Friedrich A. von Hayek, The Constitution of Liberty, 11960., link, preveo: ja

hayek_postcard.jpg

Friedrich A. von Hayek (1899.-1992.)


[H]tio bih izložiti jedan dinamični prognostički model kojega često nazivam Hayekovim trokutom (Hayek, 1960.) (premda želim zadržati barem jedan dio zasluga za njegovu “konstrukciju”). Riječ je o shemi na slici:

ideoloski-trokut

… Hayekov trokut ne postulira nikakve metafizičke pobjede i prognoze, već drži da u parlamentu tri ideološke opcije imaju, barem matematički i logički, jednake šanse. Prema Hayekovom trokutu, postoje tri osnovne ideologije i tri osnovne društvene vrijednosti… Riječ je o liberalizmu, socijaldemokraciji i konzervativizmu, odnosno o vrijednostima slobode, jednakosti i solidarnosti. Po dvije ideologije dijele jedan ideal, odnosno svaku ideologiju karakteriziraju dva ideala. Stranice trokuta su elastične, ali tako da opseg trokuta uvijek ostane jednak. Moguće su tri opcije: da jednakostranični trokut takav i ostane, da se pretvori u jednakokračni ili raznostranični. Pretpostavka modela jest da nema besplatnog ručka, odnosno da nijedna politička opcija ne može istovremeno realizirati sva tri ideala (osim u iznimnim slučajevima velikih koalicija, kada se ugrožava demokratsko načelo kontrole vlasti).

Model može poslužiti kao prognostička karta u nekoliko različitih uvjeta, tj. za različite svrhe:

– Kada treba otkriti koji će se ideal žrtvovati pobijedi li ideološka opcija ili koalicija ideoloških opcija. Recimo, u slučaju većinske pobjede konzervativaca žrtvovat će se vrijednost jednakosti, a u slučaju koalicije konzervativaca i liberala daleko najvažnija vrijednost bit će sloboda (najčešće kao sloboda vlasništva).

– Kada treba otkriti koja će ideološka opcija dobiti izbore, ovisno o tome znamo li koji ideal, tj. koja vrijednost prevladava u izbornoj masi….

– Pored prognoza, ovaj jednostavni trokut može poslužiti kao indikator “stanja nacije” ili “duha jednoga naroda” . …

– Napokon, on može biti koristan i kada treba ustanoviti dublji, tj. latentni lik neke političke opcije.

ulomak iz članka Darko Polšek, Gdje se nalazi liberalna karavana? Perspektive liberalizma – razmišljanje u tri dijela, 1994., link

polsek

Darko Polšek (1960.)


Neki liberali smatraju da bi liberal uvijek trebao obraćati pažnju na sva tri ideala francuske revolucije (jednakost, bratstvo i sloboda). Ali ekonomisti nas uvjeravaju: nema besplatnoga ručka . U uvjetima ograničenih resursa nije moguće imati ekonomski rast i punu zaposlenost. Nije moguće rušiti inflaciju i smanjivati produktivnost. To su nesumnjive ekonomske zakonitosti koje bitno utječu na društveni život. Nije moguće ubirati viši porez bez posljedica na investicijsku politiku. Drugim riječima, političke posljedice izabrane ideologije, izabranog prioriteta, ideala (slobode, jednakosti i solidarnosti) izravno utječu na ekonomsko stanje. …

Svaka stranica “ideološkoga trokuta” ima svoju duljinu i elastičnost. Natežemo li jedan vrh, druga dva će se približavati. Hayek taj trokut koristi kako bi pokazao razlike među ideologijama, ali taj trokut možemo, također, iskoristiti kako bismo pokazali da svaka ideologija ima i svoju internu ideološku, i eksternu financijsku cijenu. Nije moguće zadovoljiti sva načela odjednom. Što se izabere jača ideološka opcija, to će se ideal na suprotnoj strani trokuta manje ispunjavati.

ulomak iz članka Darko Polšek, Koliko zajedništva treba demokracija?, 1995., link

Oglasi

15 misli o “ideološki trokut? (ulomci F. A. Hayeka i Darka Polšeka)

  1. Mislim da je ovaj trokut ima temeljne manjkavosti. Možda bi mogao biti koristan kao neko nastavno sredstvo za upoznavanje onih koji se prvi put susreću sa politikom. Temeljna greška je povezivanja svake od ideologija sa određenom vrednošću. No te veze su uzete apstraktno i pretpostavljaju da su sve te vrednosti poznate i da imaju jasna značenja, koja je lako identifikovati. I ne samo to nego da se svaka ideologija jasno identifikuje sa određenom vrednošću, da tu postoji takoreći neka prirodna veza između znakova (npr. liberalizam = sloboda). Po meni je to nadasve upitno, jer liberalizam u savremenom svetu ne mora da označava nikakvu slobodu, osim neke “slobode” razmene roba. Sloboda u savremenom nlb svetu može potpuno da se izokrene u neslobodu (ropstvo) ukoliko tržište diktira poziciju subjekta i nametne mu određenu ulogu koju on ne može da izbegne koristeći se samo nametnutim pravilima. Sa druge strane ne mora da postoji nikakav korektivni faktor koji to može da izmeni, jer je nedozvoljena intervencija. Ono o čemu se treba pitati kada je u pitanju sloboda – jesu uslovi mogućnosti slobode.

    Sviđa mi se

    • Naravno, svaki model je vjerojatno ograničen s obzirom na kompleksnosti raznih društava; ipak mi se ovaj čini daleko boljim od uobičajenog suviše jednostavnog lijevo-desno, a i od npr. onog s dvije osi i četiri kvadranta kojega često viđam na netu (gdje, koliko sam vidio, praktički nitko nikad ne zauzima jedan od kvadranata).

      Drugi je problem taj koji navodiš, da idealnost tih „ideala“ može dovesti do nejasnoća o čemu se uopće radi. Ipak mislim da to nije prevelik problem, da možemo prepoznati kad su oni narušeni (ili barem grubo narušeni). Evo, na tvom primjeru neoliberalizma… Ako je neoliberalizam pozicija koja sve društvene odnose svodi na trgovačke, onda možemo vidjeti kako se ona doista vodi idealima slobode i jednakosti. Trgovački odnosi jesu u pravilu slobodni: oba aktera su motivirana time da će dobro proći u tom poslu. Jednakost se očituje u tome da bilo tko može podjednako biti kupac i prodavač. No, problem sa neoliberalizmom je taj da potpuno zanemarivanje treće strane, solidarnosti, vodi do pervertiranja drugih dvaju ideala. Pa sve veći broj ljudi ne ulazi u trgovačke odnose slobodno, nego jer im nema druge, i sve veći broj ljudi nema što za prodati. Tako da mi se čini da je problem kad gornji trokut izgubi jednu od stranica (odnosno jedan od vrhova) i postane crta – recimo u komunizmu ideali solidarnosti i jednakosti doista stoje kao ideje vodilje, ali zanemarivanje slobode vodi policijskoj državi u kojoj su npr. kontrolori daleko „jednakiji“ od kontroliranih. Pa bih rekao da je unutar ovoga modela implicitna norma: ne pretvaraj trokut u crtu.

      Sviđa mi se

  2. Mislim da je pogrešno naprosto misliti da su “trgovački odnosi u pravilu slobodni”, odnosno potrđivati dogmu slobodnog tržišta. Mislim da se time više zamagljuje priroda tih odnosa, nego što se nešto stvarno govori i saznaje o tim odnosima. Da bi se razumeli ti odnosi, mislim da je nužna analiza konstelacije moći. Teško da je tu reč o “odnosima slobode”, rekao bih u bitnom smislu da je tu reč o odnosima prisile, ne više političke prisile kao u ranijim formama zajednice, nego prosto ekonomske prisile. A to što je nešto sada ekonomska prisila a ranije je bila politička prisila, svakako ne svedoči ni o kakvoj “slobodi”, nego o promeni odnosa i konstelacija moći.

    Sviđa mi se

  3. Kao otac šestogodišnjaka imam povlašteni uvid u elementarni fenomen trgovine, naime u razmjenu sličica nogometaša. Ne vjerujem da se njihovi postupci vode “dogmom slobodnog tržišta”. I tako moj mali kaže kako mu je onaj veliki dječak tvrdio da za Ronalda mora dati deset sličica, a on nije htio, pa se nisu mijenjali. Da je tražio pet, pristao bi. Iako je ovaj veći, prisile nije bilo: da su oba bila zadovoljna, mijenjali bi se, ovako nisu. To je trgovina. Ona uključuje dragovoljnost i reciprocitet.

    Svakako, već rekoh, u uvjetima gdje jedan od sudionika trgovine zapravo ne može ne pristati, ti elementi trgovine nestaju, i tad ima smisla govoriti o prisili, unatoč formi trgovačkog odnosa (npr. očito u slučajevima ratnog profiterstva, gdje se profiter ne solidarizira s ostalima koji su pogođeni ratom nego upravo u toj nevolji traži trgovačku prednost).

    Sviđa mi se

  4. Primeri su ti eltistički. 😀 Moguće je da je u Hrvatskoj ekonomski situacija mnogo bolja, stoga ti je nepoznato šta znači biti prisiljen raditi za minimalac u nečovečnim uslovima da bi prehranio porodicu. Drago mi je ako je tako. Ipak, lepiti preko ovakvih odnosa ime “Slobode”, krajnje je licemerno i predstavlja naprosto apologiju takvih odnosa uz prateću naturalizaciju tih odnosa.

    Sviđa mi se

  5. Dojma sam da je model onoliko koristan koliko su znalački odgovori učenika na pitanje o razlikama među ideologijama : ) Možda će zvučati oštro, ali geometrijskim prikazom teško da možemo teorijskom odnosu pribaviti išta više od lažnog matematičkog autoriteta. Osim toga, a gdje je nacionalizam, ideologija koja je udarila temelje zapadnom modernitetu? U nekom kutu drugog trokuta, za ideologije pod kaznom : )
    Prigovor iznesen u vezi višeznačnosti pojma slobode vrijedi i za druge pojmove. Stoga stvarati privid jasnoće i nedvosmislenosti tamo gdje vlada pojmovni metež samo doprinosi takvoj nejasnoći.
    O tome svjedoči i nesporazum, uobičajen u ovakvim raspravama, između Davora i NB uslijed različitog tumačenja pojma tržišne slobode, formalno ekonomističkog i sociološkog, kojeg se može izbjeći samo uz puno filozofske, logičke, sociološke i historiografske smotrenosti. Dakle, nikako! : )

    Pa ipak, rekao bih da je Davor u komentaru slobodnog tržišta stavio sociološku napomenu o društvenom pritisku, dok NB u kritičkom osvrtu nije dovoljno pažnje posvetio pojmovnoj razlici između državne prinude i društvenog pritiska.
    Naravno, takvo razlikovanje može se doimati kao luksuz filozofske svijesti ( uz prateću optužbu da time implicitno podržava stvarne neslobode braneći one formalističke ) nekome tko pod pritiskom životnih okolnosti radi za minimalac da bi prehranio obitelj.
    No, vjerujem da nije nezanimljivo pitanje kako bi taj netko reagirao na situaciju u kojoj država doista prisiljava ljude da rade za minimalac i gdje se radno prinuđenima objašnjava da im se situacija zapravo nije promijenila: dok nije bilo radne obveze radili ste isto za isto. Samo što sad radite jer vas zakonodavac sili, dok ste prije radili jer vas je životna situacija nagnala da radite. No, zar je to bitna razlika?

    Vjerujem da većina ljudi, čak i bez poznavanja ne tako davnih povijesnih praksi državnih prinuda na slabo plaćeni rad, primjećuje kako ovdje postoji bitna razlika ( nasuprot NB-u koji izjednačava djelovanje državne prisile i djelovanje tržišta ). Međutim, izgleda da jedna vrsta zaborava omiljena među nekim kritičarima liberalizma. Zaboravljanje koliko je važno čuvati formalističku tradiciju sloboda, odnosno sva ona ustavna jamstva da čovjek može ako hoće i može ako neće. Mi smo toliko navikli na naše formalne slobode da su nam u svojoj samorazumljivosti postale nezanimljive. I to je tako sve dok se ne dogodi anomalija u obliku neliberalnih režima. Tada nam se iznenada ukazuje bitnost razlikovanja prisile i pritiska.

    Liked by 1 person

    • Budući da sam ja ipak banalni fizičar, onda mi, u skladu s odredbom fizike kao „umijeća zanemarivanja“, sklonost društvenjaka da naspram svih modela uvijek nanovo naglašavaju mnogoznačnost pojmova i kompleksnosti područja kojim se bave djeluje pomalo mazohistički. Da je Galileo odmah pokušavao objasniti situacije u kojima ima otpora zraka – a to su doslovno sve situacije s kojima je imao iskustva – ne bi se mrdnuo s mjesta. Zanemarujući najprije mnogošto, napravio je važan korak naprijed (koji je kasnije omogućio i postupno objašnjenje puno toga što je najprije bilo zanemareno). Dakle, načelno govoreći, to da je neki model prejednostavan za složenost stvarnosti ne govori protiv toga modela; model niti ne treba objasniti sve nego ponešto objasniti bolje od konkurentskih modela.

      Naravno, to ne govori ništa o uvjerljivosti ovog konkretnog modela, pa ću pokušati pojasniti zašto se meni on sviđa. Odmah priznajem da su moji razlozi vrlo metafizički. 😮 Naime, imam stanoviti fetiš prema trostrukostima, a nasljedujući Heideggera i Cipru te trostrukosti sam sklon svesti na ontološki temeljno razlikovanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. I čini mi se da ova ideološka trostrukost dosta dobro (naravno, u nekoj aproksimaciji koja je meni prihvatljiva a ne znam je li drugima) sjeda u tu vremensku. Evo, da ne izmišljam, par rečenica iz teksta o aktualnoj politici kojega pročitah prije dan-dva: „Prema udžbeničkoj definiciji, revolucionarna retorika temelji se na obećanju emancipacije, na širenju prostore ljudske slobode i, prije svega, na odlučnom napuštanju prošlosti. Nasuprot tome, karakteristika je reakcionarne politike da oblikuje narativ u kojem se zlatno doba već dogodilo. … Ljevici je stoga nasušno potreban utopijski horizont, hrabri i ambiciozni ciljevi.“ Dakle, to je neko opće mjesto, usmjerenost ljevice na budućnost a konzervativaca na prošlost. Usmjerenost liberala na sadašnjost mi isto ne izgleda suviše sporno, dovoljno se sjetiti velikog narativa o liberalnoj demokraciji kao kraju povijesti, kojim se telos ne stavlja ni u utopijsku budućnost niti u povratak zlatnom dobu nego upravo u sadašnjost.

      Takvo „utemeljenje“ bi trebalo nekako povezati s Polšekovim smještanjem triju velikih ideala Francuske revolucije u „trokutu“, ali da ne zlorabim pažnju čitatelja to bih radije ostavio za kasnije (ako bi koga zanimalo). Gdje bi spadao nacionalizam? Danas i ovdje, s obzirom na tu vremensku trostrukost, sigurno na stranu konzervativizma. Što se tiče višeznačnosti pojma slobode, svakako da ona postoji, ali postoji i glavna tradicija toga pojma još od srednjeg vijeka, kao liberum arbitrium. Uostalom, prva rečenica u wikipediji uz natuknicu „free will“ stoji u toj tradiciji shvaćanja slobode kao svjesnog odabira između više mogućnosti: „ Free will is the ability to choose between different possible courses of action unimpeded.“ Čini mi se da, ako se hoće razumjeti, višeznačnost ne treba biti problem; naravno, kad se radi o raspravama o politici često razumijevanje nije prvenstveni cilj.

      Sviđa mi se

      • Pa, višeznačnost neće biti problem u društvenim znanostima ukoliko se znanstvenici dogovore oko značenja ključnih termina. Ako se na varam, takvu situaciju imamo u prirodnim znanostima, gdje znanstvenici ne vode iscrpljujuće borbe oko ispravnog značenja. Postoje konvencije značenja koje omogućavaju plodne rasprave.
        Doduše, prirodnjacima je lakše zbog stabilno strukturirane stvarnosti, za razliku od one društveno promjenjive koja može ostaviti nekoć relevantan analitički pojam bez stvarnosti na koju se odnosio. Tada lako dolazi do pojmovnog nesporazuma ako jedan teoretičar nastavlja koristiti pojam u starom značenju, dok mu drugi mijenja značenje u skladu s promijenjenom stvarnošću.
        To je, doduše, manji problem, jer bi se onog prvog moglo uvjeriti da je nestala stvarnost njegove upotrebe ( neki sociolozi tvrde da je to sve više slučaj s pojmovima klase, nacionalne države i još nekih drugih iz starog pojmovnog arsenala ) ili bi se obojica mogla dogovoriti oko odustajanja od starog pojma smišljajući neki novi za novu društvenu realnost.
        Veći je problem kada postoje temeljno neslaganje oko „vječnih pojmova“ s jakim emotivnim nabojem, kao što su sloboda, jednakost, solidarnost.
        Sloboda izbora, ono na što se najčešće misli pod slobodom, ovdje je napadnuta kao liberalna ideološka konstrukcija kojoj je cilj iskriviti „pravo razumijevanje“ onog što se događa u izborničkoj situaciji. Iluzija koja prikriva dubinska socijalna navođenja u jednom pravcu. Tamo gdje jedan ( liberal ) vidi slobodu drugi ( radikalni kritičar ) vidi neslobodu. Za jednog je sloboda moći birati ( pri čemu je nevažno čime je izbornička odluka uvjetovana ako je naposljetku izraz njegove volje ) a za drugog biti oslobođen od porobljavajućih i manipulativnih ( ekonomskih i ideoloških ) društvenih determinantni. Ovdje, bojim se, nije dovoljno apelirati na dobru volju za razumijevanjem jer svaka strana misli da je u njenom viđenju dobra volja za istinom.

        Čime se primičemo mogućim prigovorima Hayekovom modelu.
        Radikalni socijalistički kritičari bi mu zamjerili nelegitimno liberalno prisvajanje pojma slobode, držeći da su upravo socijalisti jedini pravi promicatelji te vrijednosti.
        Jako kontroverzno je i to koliko se pojam slobode može vezati za konzervativizam ( obzirom da svaku ideologiju karakteriziraju dva ideala ) imajući u vidu da je većina njegovih varijanti spremna krajnje selektivno podržati ekonomske slobode a zatirati mnoge druge.
        Zatim, solidarnost viđena okom konzervativca i socijaldemokrata nisu iste solidarnosti( niti po sadržaju niti po dosegu ), a isto vrijedi i za jednakost mjerenu optikom libertarijanca, socijalnog liberala, socijaldemokrata, radikalnog socijalista ( isti pojam, različite stvarnosti – model nam to prešućuje )
        Nadalje, ako nacionalizam podvedemo pod konzervativizam imamo dva problema. Povijesni ( moderni konzervativizam nastaje kao uglavnom negativna reakcija na liberalno demokratsku dinamiku moderne nacionalne države ) i logički – budući da se jedna jako važna varijanta nacionalizma ( onaj građanski ) ne može podvesti pod konzervativnu političku filozofiju i u velikoj je mjeri upravo njegova opozicija.

        S ovakvim primjedbama bi se moglo ići u nedogled. Njih sam stavio kako bih pokazao slabost ( a slabost je u zavaravajućoj nezanimljivosti ) modelskog prikaza. On ima svoju ogromnu crnu kutiju ( sve ono što ne uzimamo u obzir dok nešto stavljamo u odnos ) a upravo se u njoj nalazi sve ono zanimljivo u usporedbi ideologija. Bojim se da je apstrahiranje na ovom mjestu izdajnički saveznik razumijevanju.

        Liked by 1 person

        • Zapravo su fizičari još manje disciplinirani u korištenju pojmova, ali mogu sebi to priuštiti jer se daleko više nego na pojmove oslanjaju na matematičke formule i empirijska mjerenja. Tako da se u slučaju spora automatski okreću ka tim pouzdanijim oblicima znanja. Možda ta mogućnost matematizacije (i onda posljedične mjerljivosti) doista počiva na „stabilno strukturiranoj stvarnosti“, odnosno manjoj povijesnosti prirode u odnosu na ljudske poslove.

          Jasan mi je problem u vezi različitog shvaćanja slobode, i da je način kako se on očitovao u razgovoru između NB i mene dosta tipičan za rasprave između ljevičara i liberala. Ali, naravno, ja mislim da je krivnja za nesporazum na njemu/njima, odnosno da je „dobra volja za istinom“ upravo u mome viđenju. 😀 A to bih svakako trebao i pokušati obrazložiti. Naime, kao što si primjetio, ja jesam u obzir uzeo da u stanovitom broju slučajeva pristanak na deal nije zapravo slobodan nego u stilu „pare ili život“ – ali to ne mijenja načelnu slobodu odabira koja u pravilu jest svojstvena trgovačkim odnosima. Primjedba da su moji primjeri „buržujski“, čime se kao po kratkom postupku dovršava raspravu o njima, je također tipična. Ona ide iz uobičajenog pristupa „kritičara ideologije“ koji iskaze sugovornika ne uzimaju u smislu koji je eksplicitno intedniran, nego ih uzimaju kao simptome dubljih/implicitnih društvenih mehanizama. No, to stavlja jednoga od sugovornika – naime kritičara ideologije – u bezuvjetno povlaštenu poziciju: dok ono što ja govorim kao slijedi iz mog buržujskog nesvjesnog ono što govori kritičar ideologije slijedi iz njegovog svjesnog uvida u stanje stvari. Kao što reče Gadamer: „Teza je kritike ideologije u najmanju ruku to da suprotnost društvenih interesa praktično onemogućuje komunikativno događanje jednako kao i u slučaju duševne bolesti… [No, ako kritika ideologije] tvrdi kako zna da stvarni društveni uvjeti omogućuju samo izobličenu komunikaciju, to bi … već uključivalo da se zna što bi pri neizobličenoj točnoj komunikaciji moralo proizaći … [te] postupati kao terapeut koji pacijentov refleksivni proces vodi dobru završetku, ka višim uvidima u njegovu životnu povijest i njegovu istinsku bit. U oba slučaja, u kritici ideologije kao i u psihoanalizi, interpretacija drži da je vođena prethodećim znanjem, od kojega se mogu odvojiti prethodno oblikovana fiksiranja i predrasude.“ Naravno da to što je kritičar ideologije spreman igrati ulogu psihoanalitičara ne obavezuje mene da prihvatim ulogu pacijenta.

          Što se tiče prigovora Polšekovom modelu (Hayek tek kaže da se radi o trokutu, sve ovo sa jednakost-bratstvo-sloboda je Polšekovo), uvelike ih prihvaćam. Ipak, ne bih odustao, nego bih pokušao premjestiti ta tri ideala u vrhove trokuta, u skladu s mojim shvaćanjem o njihovoj povezanosti sa „dimenzijama“ vremena, prošlost-sadašnjost-budućnost, i time ih učiniti jednoznačnijima. Pa bi „bratstvo“ naprosto bilo ideal konzervativaca, sa implikacijama zajedničkog porijekla, organskih veza između ljudi, „prirodnih“ hijerarhija (kakve postoje u obiteljima(među „braćom“), i sl. „Jednakost“ bi implicirala ideal budućnosti, napuštanje prirodnih i povijesnih razlika među ljudima. „Sloboda“ bi bila prije svega odabir između opetovanja prošlog i kretanja ka moguće drugačijoj budućnosti.

          Otud gledano meni izgleda da onaj prigovor o nacionalizmu gubi na snazi: povijesno je nacionalizam u jednom trenutku bio manje na strani porijekla/prošlosti a više na strani jednakosti svih građana neke nacije; danas, kad politička i pravna jednakost svih građana neke nacije uglavnom više nije sporna, položaj nacionalizma se pomakao bliže konzervativizmu (u krajnjoj liniji to „natio“ čuva spomen na (naravno, uglavnom fiktivnu) srodnost, na „bratstvo“).

          Sviđa mi se

          • Sloboda.
            Valja priznati da odabirom slobode kao slobode odabira otpadaju ne samo radikalno kritičke interpretacije već i one ugrađene u velik dio filozofske tradicije. Ta stvar ne iznenađuje jer je to pojam s vjerojatno najviše različitih značenja. Stoga bih ipak, prelazeći i preko svoje sklonosti da značenje vežem uz izborništvo( posve moderna sklonost, a da sam živio u starogrčkom polisu možda bi sklonost išla prema nekom drugom značenju – recimo, dioništvu u zajedničkoj vrlini i politici grada ) predložio da se umjesto izričitog „sloboda znači to i to“ koristi pogodbena rečenica „ako sloboda znači to, onda…“.
            Takvom neutralnošću pokušavamo izbjeći za raspravu uglavnom paralizirajuće pitanje o tome što sloboda zaista jest.

            Ideologije i dimenzije vremena.
            Meni se čini da samo konzervativizam ima inherentnu poveznicu s jednom dimenzijom vremena – prošlošću, i to onom koja institucionalno akumulira vrijedna saznanja naših specijalnih predaka. Ako je takva prošlost izblijedjela, onda je treba reformirati, kroz buduće akcije povratiti stari sjaj.
            Pod uvjetom određene sadašnjosti ( nepovoljne za prošlost ) u budućnost se gleda tek toliko da bi se u njoj opet vidjela prošlost.
            Za socijalizam ne možemo reći da je na inherentan način vezan za buduće. Jest dok je nezadovoljan postojećim ( kao i konzervativizam čije su vrijednosti pod udarom različitih tokova moderniteta ), ali jednom kad se postigne željeni emancipatorski i egalitaran ideal, projekcija budućeg tek je održavanje postojećeg.
            Slično kao i liberalizam. Dok je gradio moderno društvo bio je cijeli prenesen u ono što tek treba biti, danas se bori da održi ono što je uspio postići ( kod libertarijanaca dimenzija bliske prošlosti ima posebnu težinu – odnos države i tržišta u 19.stoljeću u najrazvijenijim kapitalističkim državama često se navodi kao nešto najbliže njihovom idealu )

            Hoću reći, status vremenskih dimenzija u liberalizmu i socijalizmu je projektne naravi, o njima se misli na izveden način, ovisno o tome kako stvari stoje s projektom.
            Prošlost je odvratna, upozoravajuća, krcata nepravdama, ponegdje izvor nadahnuća, sadašnjost može biti zabrinjavajuća ili zadovoljavajuća, na budućnost se gleda s čežnjom i nadom, nezainteresirano ili pak bojažljivo, već prema tome kako stojimo s ideološkom izgradnjom.
            Jedino konzervativizam vrijeme ( prošlost ) uzima kao vrijednosno i prosudbeno polazište u sadržajnom smislu. Od nas se traži lojalnost tradicijskim institucijama jer ih je mudrost prošlosti oblikovala. Održavanje u vremenu argument je kojim se dokazuje vrijednost. Tradicijske vrijednosti su vrijednosti jer su se naprosto prenosile kroz vrijeme preko leđa mnoštva generacija. Ono što je bilo mora biti. Takvu, unutarnju vezu s vremenom nemaju ostale ideologije.

            Nacionalizam.
            Kaže se za njega da je kameleonska ideologija. Ovisno o povijesnim prilikama on će ući u kombinaciju s bilo kojom drugom ideologijom. Ovo što si ti opisao varijanta je etno-kulturnog nacionalizma i on uistinu postaje sve zastupljeniji kao reakcija na globalizaciju.
            No ta formula, primjerice, nije bila toliko važna u postkolonijalnom nacionalizmu jer su često bivše kolonije krojene prema administrativnoj ( a ne etničkoj ) mjeri, pa se nacionalna kohezija zbog multietničnosti i multikulturalnosti nije mogla graditi na etničkom ( konzervativnom ) principu.

            Liked by 1 person

  6. Uh, zaboravio sam kopiranjem uhvatiti završnu rečenicu poruke, a ona je glasila – …To možda objašnjava uzorit status Jugoslavije u pokretu nesvrstanih – nacionalna formula se izrazila kroz socijalističku ideologiju, i to je bilo jako privlačno svim onim bivšim kolonijama bez monolitne konzervativne supstance.
    Eto, možda nije nešto što se baš moralo dodati, ali tek sad imam osjećaj završetka poruke : )

    Sviđa mi se

    • Meni se i dalje čini da odnos liberala i ljevičara spram prošlosti nije podjednako „odvratnost“ itsl. – liberali karakteristično govore o reformama, ljevičari o revolucijama (sve do krajnje ekstremnog „uništenja svega postojećeg“, ili kako je to već Marx formulirao). Rekao bih da liberali puno prije mogu imati razumijevanja npr. za ovakvo opravdanje konzervativizma: ”Čovjekov je život uvijek prekratak da bi se od onoga što čovjek jest u proizvoljnom opsegu odvojio promjenom: za to jednostavno nema vremena. Iz tog razloga život mora uvijek pretežno ostati ono što je povijesno već bio: mora se nadovezati (anknüpfen). Budućnost (Zukunft) treba izvor (Herkunft); ‘izbor koji sam ja’ nošen je neizborom koji sam ja, i taj je za većinu od nas uvijek toliko dominantan da – zbog kratkoće našeg života – nadilazi i našu mogućnost zasnivanja. Zato nije potrebno, ako uopće – pod uvjetima vremenske stiske naše vitae brevis – hoćemo zasnivati, da zasnujemo svoj neizbor, nego izbor (promjenu): teret je dokaza na strani onoga koji mijenja. Kad skepsa prihvati to pravilo, koje proizlazi iz ljudske smrtnosti, ona stremi konzervativizmu. Konzervativno je pritom posve neemfatičan pojam koji nam najbolje objašnjava kirurg, promišljajući hoće li bolest tretirati konzervativno ili pak treba odstraniti jetru, zub, ruku ili crijeva: lege artis izrezujemo samo ako moramo (ako su za to nužni razlozi), inače ne i nikada sve. Nema operacije bez konzervativnog tretmana jer iz čovjeka ne možemo izrezati cijelog čovjeka.” (Odo Marquard) Liberali u pravilu pokušavaju dati nešto za što vjeruju da su ako već ne nužni a ono dobri razlozi za reforme (bez da se pritom, poput konzervativaca, boje da će cijelo društvo zbog toga otklizati niz slippery slope); ljevičarima je pak u pravilu dovoljno nešto označiti konzervativnim da bi se podrazumijevalo protivljenje tome.

      Što se tiče nacionalizma, ne čini mi se da je njegov kameleonski karakter posebno tajanstven – naprosto, ako se neki pokret uspostavlja kao protimba vanjskom protivniku (npr. imperijalnoj sili) onda izgleda razumljivo da će unutarnje razlike najprije biti zanemarene. No, kad je vanjski protivnik (i neizbježne „domaće izdajice“) dovoljno pobijeđen, tad bi se nastojanje za očuvanjem nacionalizma kakav je postojao u doba rata moglo nazvati konzervativnim (doduše, manje smislenim konzervativizmom od onoga koji se poziva na tradicije koje su dovoljno dugotrajne da bi ih se moglo nazvati i „prirodnima“ u onom smislu u kojem se za naviku kaže da je „druga priroda“).

      Sviđa mi se

  7. Razmatrajući raznoliko povijesno iskustvo izgradnja nacionalnih država, kao i njihovu unutarnju dinamiku, rekao bih da pojmu nacionalizma odgovara logički odnos ukrštenosti sa preostalim ideologijskim pojmovima, a što je nacija starija i stabilnija, to je vjerojatnije da će njen nacionalizam uključivati ponešto od svake preostale ideologije. Naravno, s nejednakim omjerima.
    To je i razumljivo budući da njegov funkcionalizam smjera prema društvenom konsenzusu ideološki raznolikih i suprotstavljenih grupacija. Ono što se vremenom tvori kao supstanca nacionalne države ne mora predstavljati onu daleku i dugotrajnu tradiciju koju pobornici konzervativizma slave kao posebno vrijednu uvažavanja.
    Primjerice, američka nacionalna tradicija su liberalno-demokratske institucije, no ta tradicija ne ulazi u idejni duh konzervativizma ( naprotiv, snaženjem konzervativizma osamdesetih godina prošlog stoljeća rastao je i broj sudskih procesa zbog povreda američkog ustava – navest ću samo brojne povrede principa liberalne sekularnosti u američkim školama uslijed kreacionističke ofenzive na školstvo ).
    Pogotovo ne u doba velikih ratova kada se američki nacionalizam sukobljavao s njemačkim i japanskim( uvelike protumodernim i konzervativnim ), upravo kao njihova suprotnost ( barem tako su amerikanci doživljavali svoj nacionalizam )

    Ovdje, na našem terenu, gdje još slušamo dernjavu nacionalnog dojenčeta, imamo spor oko toga na kojim osnovama će se graditi njegova odraslost. Jedni bi htjeli konzervativističku etno varijantu, drugi pak građansko-liberalnu s jakim socijalnim predznakom( kao u skandinavskim državama nacijama ).
    Ako nadmoćno pobijedi prva i održi se stotinjak godina, onda će supstanca nacionalne države biti baš konzervativistička tradicija( uz poneki ustupak oponentima ), a ako pobijedi druga, onda će njena tradicija biti drugog ideološkog predznaka.
    Jasno je, konzerviranje nekog stanja stvari kojim se tvori tradicija nije isto što i konzervativizam. Tradicija nacije, ono što povezuje njene pripadnike, može biti lojalnost liberalnim institucijama, socijalističkim vrijednostima, a to svakako nije ono što je na umu ideološkim konzervativcima u njihovom viđenju tradicije i nacije – njihov pogled seže dalje od moderne, tamo se nalaze izvorišta nadahnuća, tamo je početak dične pripovijesti o naciji sa svim pripadajućim implikacijama za sadašnjost i budućnost.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s