racionalnost se ne može nametnuti (niti proizvoljno odabrati)? (ulomak iz Yirmiyahu Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Ovo je presudna točka. Racionalnost ne može nametnuti – ta teza čuva modernost Hegelove pozicije. Kad pojedinac ne može prepoznati univerzalno stajalište kao izraz samog sebe prekršen je jedan temeljni uvjet racionalnosti, i ta pozicija nije racionalna. Kao i kod Kanta, racionalnost je za Hegela jedinstvo subjektivnog prepoznavanja i objektivnog, univerzalnog gledišta. Oba sastojka su podjednako nužna da bi bilo racionalnosti. Iz tog slijedi da je nemoguće prinuditi osobu ili društvo da budu slobodni, kako je htio Rousseau; može im se samo pomoći da se razviju ka slobodi i racionalnosti. Isto tako je nemoguće postati racionalnim pukim izborom ili odlukom, jer, opet, racionalnost mora izniknuti iz subjektovog razvoja i sebe-ekspliciranja. Ona nije niti neki automatski rezultat – neka pozicija koju bi se moglo analitički deducirati – niti je jedna proizvoljna egzistencijalna odluka. Racionalnost prije mora iskrsnuti iz samorazvoja uma i kroz njega, kao svojevrsna novost, Aufhebung koji istodobno i ovisi o onome što je bilo prije i ne može biti naprosto sveden na to. Racionalnost se ne postiže ni prinudom ni izborom, nego zbivanjem sebeobrazovanja koje sve svoje poluge i oblike vuče iz vlastitog uma filosofirajućeg pojedinca i koje, u svojoj zrelosti, dopušta racionalnosti da iskrsne kao ishod, to jest kao izraz tog uma i kulture koja ga utjelovljuje. Tu nema niti „algoritamske“ nužnosti niti proizvoljnog događaja. Hegel to prije vidi kao jednu „povijesnu“ nužnost, u smislu da taj ishod, mada se može obrazložiti razumom, ne može biti unaprijed predviđen niti se ponavljati na isti točno određen način. A to također objašnjava povijesne granice koje, različito nego kod Platona, ograničavaju mogućnost pojedinca da skoči naprijed i postigne punu racionalnost dok ostatak Zeitgeista nije došao do njenog praga.

613257638.jpg

Yirmiyahu Yovel (1935.)

Time Hegel odgovara na poznati egzistencijalistički prigovor kojega je postavio Kierkegaard žaleći se da Hegelova filosofska “Znanost” može biti lijepo izgrađena, ali se on, kao ovaj tu posebni pojedinac, ne može u njoj naći. Mada Hegel nije poznavao Kierkegaarda u potpunosti je odgovorio njegovom zahtjevu. Zapravo pojedinac mora moći sebe nanovo otkriti u univerzalnoj filosofskoj istini, inače potonja neće biti racionalna. Hegelov originalni odgovor je gradnja Fenomenologije kao jednog obrazovnog mosta kojim pojedinac može postupno prijeći do apsolutnog stajališta, i time se ostvariti kao pravi pojedinac, a ne postojati kao neki nestvaran pojedinac – naime kao puko zasebno biće. (U Hegelovoj Logici istinska pojedinačnost (kao „singularnost“) je sinteza partikularnosti i univerzalnosti. Puko zasebno biće nije pravi pojedinac – ono nema “singularnost” (Einzelheit). … Individualnost nije dana nego se zadobije: onda kad se ono partikularno uzdigne do univerzalnog stajališta i prepozna ga kao vlastito.)

Može se kritizirati ili odbaciti Hegelov opis (“narativ”) toga putovanja, ali ne može se reći da on zanemaruje zahtjeve posebne svijesti ili da je isključuje iz svog sustava. Istina, Hegel ne dopušta apsolutnu ili “golu” posebnost one vrste s kojom Kierkegaard i drugi egzistencijalisti započinju. To je za njega prividan metafizički pojam poput Descartesovog bestjelesnog ja, ili “golih jednostavnih predmeta” (bare simples) na kojima pozitivisti grade svoj svijet. Oblik koji je ono povijesno “univerzalno” (kultura, tradicija, jezik, političke institucije, racionalni zahtjevi i želje, i tako dalje) poprimilo u životnom vijeku pojedinca igra važnu ulogu u konstituiranju same individualnosti te osobe; to je “duhovna supstancija” koja njeguje sopstvo svake osobe i određuje područje u kojemu se ona kao pojedinac može kretati, bilo identificiranjem s povijesnom situacijom ili nasuprot njoj, ili traženjem njenog nadilaženja prema nekom reformiranom obliku. U tom je smislu “goli” ili “apsolutno posebni” pojedinac plod mašte, a bude li on htio naći svoje najpojedinačnije i najosobnije crte izražene pojmovno u mislima i duhu, doista neće naći zadovoljstvo u filosofiji, niti u Hegelovoj niti u bilo kojoj drugoj.

Baš kao što sokratska primalja dijalektiku-kao-znanost razvija iz uma svojih učenika, tako i Fenomenologija tvrdi da nudi pojedincu iste one ljestve kojima se univerzalna ljudska svijest uspinjala do svoga vremena, te mu pomaže da se on osobno uspne, pritom ponovno proživljavajući njene nedostatke kao poziv da ide dalje.

ulomak iz Yirmiyahu Yowel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”, 2005., str. 42.-44., preveo: ja

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s