zaboraviti sebe u stvari? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha i Y. Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Jer, stvar nije iscrpljena u svome cilju, nego u svome izvođenju, i nije sam rezultat zbiljska cjelina, nego on zajedno sa svojim postankom. Cilj za sebe je beživotna općenitost, kao što je tendencija puko previranje kojemu još nedostaje njegova zazbiljnost (Wirklichkeit), a goli rezultat je leš koji je tendenciju ostavio za sobom. – Isto tako je različitost upravo granica stvari; ona je tamo gdje stvar prestaje, ili ona je ono što stvar nije. Zato su takva nastojanja oko cilja ili rezultata, kao i oko različitosti [filosofskih sustava] i prosuđivanja jednoga ili drugoga [filosofskog sustava] lakši posao nego što se možda čini. Jer umjesto da se bavi samom stvari, takvo je djelovanje uvijek izvan nje; umjesto da ostane u njoj i da sebe u njoj zaboravi, takvo znanje uvijek poseže za nečim drugim i ostaje naprotiv kod samoga sebe, umjesto da se nalazi pri stvari i da joj se preda. Najlakše je prosuditi ono što ima sadržaja i čvrstoće, teže je to shvatiti, a najteže što to oboje sjedinjuje, proizvesti prikaz toga.

ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha, malo izmijenjen prijevod V. Sonnenfelda, u V. Filipović, Klasični njemački idealizam, 1982., str. 242. i d., izvornik: G. W. F. Hegel, Phänomenologie des Geistes (1807)

georg-wilhelm-friedrich-hegel_6369

G. W. F. Hegel (1770.-1831.)

Stvar nije iscrpljena u svome cilju: Pojam Sache [matter, “stvar”] znači ono u čemu je stvar, ono što se vidi kao bitno, stvarni predmet našega govora ili djelovanja. U Hegelovoj upotrebi riječ Sache (ili die Sache selbst, za razliku od Ding [thing], “stvar”, što podsjeća na Kantovu Ding-an-sich) također označava zazbiljnost [actuality] kao jedinstvo bića i misli. U ovom sustavnijem smislu pitanje se odnosi na filosofski predmet razmatranja u svojoj zazbiljnosti, a on ne može biti iscrpljeno poopćenim rezultatima. On može postojati samo kroz puno dijalektičko zbivanje u kojemu je upojedinjen i ostvareno. Stoga filosofski rezultat ne može biti odsječen od zbivanja u kojemu nastaje. Geneza istine je neodvojivi dio bitnog predmeta kojime se filosof bavi; pa mora ili razumjeti rezultat iz toga zbivanja, ili mu preostaje ono mrtav leš umjesto istine.

Različitost je granica stvari: Objašnjavajući to što razlikuje njegovo djelo od drugih – upuštajući se time u usporedbe – filosof provodi raspravu izvan onoga što je zapravo na stvari. Hegel to naziva “izvanjskom refleksijom”: govoriti o nečemu izvana, ili misliti o nečemu bez sudjelovanja u konstituiranju toga. Tu odjekuje Spinozina kritika uspoređujućeg mišljenja kao izvanjskoga biću, mada joj Hegel dodaje jedan idealistički okvir.

Ostati u stvari i zaboraviti sebe u njoj: To je nužan uvjet za izbjegavanje izvanjske refleksije i izvršenja “unutarnjeg” filosofskog mišljenja. Filosofija nije o nečemu; njeno mišljenje se razvija i ozbiljuje zajedno sa svojim predmetom. Dakle, filosofsko mišljenje mora najprije “boraviti” [“tarry“] ili “ostati” u svom sadržaju, pa čak i “izgubiti se” u njemu. To također pokazuje da u filosofiji ne postoji a priori metoda ili shema po kojoj se mišljenje mora nastaviti. Umjesto toga, sam materijal bi trebao voditi filosofsku refleksiju i oblikovati strukturu koja iskrsava [emerging] iz njega. Dijalektička metoda, što ćemo vidjeti, nije neka shema od početka nametnuta predmetu kojim se bavimo,  nego struktura koje iz njega retrospektivno iskrsava. Filosof pušta samome predmetu kojim se bavi da mu bude vodič te, slijedeći njegovu unutarnju dinamiku i ograničenja, također otkriva njegove nedostatke – ono što se pokazuje da nedostaje i što se njime traži – ocrtava strukturu koja izniče iz razvoja samog predmeta kojim se bavi. Neki bi ovdje mogli vidjeti fenomenološki pristup u kvazi-husserlovskom smislu (kojega Hegel djelomično prihvaća); ali sagledano u pogledu suvremene rasprave o Hegelu, to je jedna posebna vrsta “intelektualne intuicije”, mada ne neko mistično iskustvo nego poslušnost unutarnjoj logici i razvoju Sache. Hegel odbacuje intelektualnu intuiciju kao neko posebno duševno [mental] iskustvo, romantično ili nad-racionalno. On zahtjeva da se ono interpretira racionalno u smislu logičke strukture i pojmovnih ograničenja. Ti strukturni elementi mogu nam se očitovati samo ako slijedimo vodstvo same stvari i suzdržimo se od nametanja joj apriornih apstrakcija (uključujući zakon proturječja). Kada, naprotiv, naše mišljenje zanemaruje Sache i započinje se usredotočivši se na sebe samo – primjerice, istražujući vlastitu metodologiju (Descartes) ili svoju vlastitu snagu i ograničenja (Locke, Kant), ili kada polazi od zakona za koje se kaže da a priori upravljaju svakom mišlju – onda prije sebe stavlja na kocku, nego što se usredotočuje na stvarnost. To gledište je, kaže Hegel, “puko subjektivno” jer uvijek ostaje zatvoreno unutar vlastitog obuhvata.  I ontološki je prazno, jer objekt – zbiljsko biće – ostaje izvan njega. Primjerena filosofija ne primjenjuje gotove formalne zakone mišljenja na izvanjski objekt; ona je prije unutarnje ekspliciranje racionalne strukture samoga objekta (bića), kako se razvija i mijenja oblike u zbivanju svoga ozbiljenja, te na kraju postiže samosvijest kroz ljudsko znanje i kulturu. Misao ispunjava konstitutivnu ulogu u tome razvoju, ne kao neki objektu nalik logos koji uređuje vanjsku prirodu, nego kao utjelovljena u ljudskim mislima, djelima i artefaktima; pa tako objekt raskriva sebe i kao subjekt.

Proizvesti prikaz toga: Darstellung … je ključni koncept kod Hegela kao i kod Kanta, iako u drugom smislu. … Za Hegela, to znači potpuno izlaganje filosofskog sustava u kontekstu njegova razvoja, pri čemu se ideje koje iskrsavaju u njemu opravdavaju i opovrgavaju. Nemoguće je prikazati filosofiju neposrednim skokom na završnu fazu ili “zaključke”. Da bi se prikazalo filosofsku istinu, potrebno je slijediti faze njena nastajanja, izložiti sve dijelove sustava u skladu s njihovim međusobnim odnosima i razvojem. To je ujedno i jedini način kako opravdati ili utemeljiti sustav. U nekom formalnom sustavu, nauk i svaki od njegovih dijelova imaju neovisno značenje i odvojenu istinosnu vrijednost; utoliko je moguće razumjeti smisao nauka drugačijim postupkom od onoga koji se koristi za njegovo opravdanje. U filosofiji, međutim, zaključci nemaju ni značenja ni istinosne vrijednosti osim kao dio cjeline koja uključuje zbivanje njihova postanka; stoga je isto ono kretanje kojim se sustav filosofije razvija i opravdava također i postupak kojim možemo ispravno razumjeti njegovo značenje i prikazati ga drugima. Jedno te isto zbivanje upravlja razvojem sustava, njegovim opravdanjem, njegovim razumijevanjem, i njemu primjerenim izlaganjem.

ulomak iz Yirmiyahu Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”, 2005., link, str. 69.-71., preveo: ja

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s