Hegelov Krist: pomirenje? (ulomak iz Hans Küng, Utjelovljenje Boga)

Krista se može jasno shvatiti jedino u njegovom povijesno-društvenom kontekstu, u kontekstu njegova naroda.  … Ono što ovdje želimo dokučiti … [je] opća shema u kojoj Hegel vidi judaizam. Ta opća shema – unatoč pojedinim pozitivnim motivima – je ona abs-trakcije: judaizam se nalazi u stanju od-rinuća, raz-dvojenosti. Ili upravo otuđenja: Židov je “otuđeni” čovjek, podijeljeno biće, nedostaje mu ujedinjujuća snaga ljubavi. … Bog Židova je “tuđi Bog”: “uzvišeni predmet”, “beskrajni predmet”, “nevidljivi predmet”, “neko mišljeno”, “najdublja razdvojenost”; on je projekcija i objektivacija onoga što nedostaje čovjeku. Radi se o Bogu koji, u nepremostivoj transcendenciji kao Gospodin stupa sučelice narodu, svom sluzi. … Tuđ je i mesija kojeg Židovi očekuju. Sve u svemu, radi se o “religiji koja proizlazi iz nesreće i u nesreću vodi”: ona je prototip nesretne svijesti. Posvuda se, umjesto “sinteze”, nalazi “antiteza”; ovi termini koji se tako često navode u svrhu izražavanja Hegelove dijalektike ali koje Hegel jedva da koristi prvi se put javljaju, zajedno s drugim terminima tako značajnima u budućoj refleksiji, upravo u ovom religijskom kontekstu! Ako je u judaizmu već bila prisutna težnja prema jedinstvu, onda je to bilo jedino u smislu apstraktno mišljenog jedinstva ili u smislu ropstva. Gospodar i rob, objekt, suprotstavljanje i otuđenost, to su kategorije koje ovdje vladaju. Sažmimo: riječ je o radikalnoj izvanjskosti, udaljenosti od Boga, o otuđenosti koja kvari. Ono što nedostaje je ljubav.

Interpreti se slažu oko stava da je Hegelova kritika protiv judaizma zapravo kritika protiv Kanta. Kantov moralni zakon za Hegela znači povratak judaizmu. … Kako u židovskom moralu tako i u Kantovom moralu [čovjek] biva otrgnut od Boga i rastrgan unutra (između uma i osjetilnosti, dužnosti i nagnuća). Sve to zahtjeva povjerenje. Ali budući da se u Kanta koncentriraju sve bitne datosti modernog razvoja općenito, kritika koju Hegel upravlja judaizmu znači kritiku novijeg razvoja ukoliko je on doveo do suprotstavljanja između Boga i čovjeka (te stoga također do suprotstavljanja čovjeka prema čovjeku, naroda prema narodu). …

kung_smaller

Hans Küng (1928.)

Bog tuđ čovjeku, Bog i čovjek suprotstavljeni kao subjekt i objekt: za Hegela je sad već jasno postavljen problem pomirenja. Pomirenje između neba i zemlje, te stoga također pomirenje razdijeljenog čovjeka sa samim sobom – o tome govore svi sljedeći fragmenti. … Cilj religije je pomirenje. … Tako je Isus potvrđen kao

Čovjek koji je htio iznova sastaviti čovjeka u njegovoj cjelovitosti.

Religija, posredovana na višoj razini s prosvjetiteljstvom, je ono što čovjeku obećava pravo, autentično pomirenje, pomirenje u ljubavi, štoviše pomirenje sudbine u ljubavi. Pomirenje ima smisla jedino ako je autentično pomirenje. …

Neautentično je pomirenje ako je shvaćeno kao pomirenje s nekim izvanjskim zakonom. Ništa ne znači ako se krivac podvrgne zakonu i njegovoj kazni a pravednost na taj način biva spašena: krivac … ipak ostaje izvan tog pomirenja. …

Autentično je pomirenje ako je shvaćeno kao pomirenje sa životom: prijestupnik razara život, i to je njegov grijeh. Ali besmrtni se život brani protiv tog prijestupnika, i to je njegova kazna:

Prijestupnik je mislio da ima posla s nekim tuđim životom; ali razorio je svoj vlastiti život; jer se život ne razlikuje od života budući da je on u jednom božanstvu; te je u svojoj obijesti doduše razorio, ali jedino ljupkost života koji je pretvorio u neprijatelja. Tek je čin stvorio zakon čija vladavina sad nastupa; taj je zakon ujedinjenje, u pojmu jednakosti, prividno tuđeg povrijeđenog života i vlastitog izgubljenog života. Tek sada povrijeđeni život nastupa kao neprijateljska snaga protiv prijestupnika te ga zlostavlja kao što je i on zlostavljao; tako je kazna kao sudbina samo povratno djelovanje prijestupnikova čina, sile koju je on sam naoružao, neprijatelja kojeg je on sam učinio takvim.

Kazna kao sudbina: ne kao neki apstraktno-opći postulat za budućnost (Kant) već kao pojedinačni, konkretni, sadašnji i po svojoj naravi nužno osvetnički odgovor života! Pa ipak pomirenje je upravo na taj način lakše ostvarivo; ne radi se, kao kod zakona, o nekom neprevladivom suprotstavljanju, već o oprečnosti unutar života,

a život može ponovno izliječiti svoje rane, može ponovno vratiti u sama sebe odijeljeni i neprijateljski život, i može ukinuti nedjelo prijestupnika, zakon i kaznu.

To se događa preko ljubavi koja je, prema Hegelu, osjećaj života. …

A gdje se to pomirenje sudbine preko ljubavi, taj vrhunac ćudorednosti, ta istinska ljepota duše, pokazuje jasnije nego u Isusu? Ne samo da nam Isusov nauk ima nešto za reći, već i Isusova djela te čitav njegov život: upravo njegova “sudbina”. Isus je u istinskom smislu onaj koji je pred sudbinom zauzeo ispravan stav: nije izabrao ni buntovničku borbu ni rezigniranu patnju, nego prevladavanje sudbine u ljubavi. Sudbina nije nešto tuđe životu; o smislu ili besmislu slobode ne odlučuje ono što ga zadesi tuđim činom ili nametnutom silom, već njegovo držanje spram njih. Budući da je Isus slobodno preuzeo na sebe sudbinu, mogao ju je također prevladati. Isus je “lijepa duša” (ovaj je izraz bio u modi pri kraju XVIII. stoljeća) koja hrabrost bez suprotstavljanja sjedinjuje s podnošenjem bez boli: to je pasivna aktivnost, opraštanje bez borbe, mržnje i gorčine. …

Ne smije se, međutim, precijeniti Isusovu pomiriteljsku ulogu. Presudan je sam život:

Život je u ljubavi iznova pronašao život. Između grijeha i njegovog oprosta tako malo stupa nešto tuđe kao i između grijeha i kazne; život se razdijelio u samom sebi te se iznova ujedinio.

I upravo je Isus toga vrlo svjestan:

To da ni Isus povezanost između grijeha i oprosta grijeha, između otuđenja od Boga i pomirenja s njim, nije pronašao izvan naravi, može se u potpunosti pokazati tek kasnije; ovdje se može navesti tek toliko da je on pomirenje položio u ljubav i puninu života, te da se u tom smislu izražavao u svakoj prigodi, tek neznatno mijenjajući formu. Ondje gdje je naišao na vjeru, tu je odvažno izjavio: oprošteni su ti grijesi. Ta izjava nije neko objektivno poništenje kazne, neko razaranje sudbine koja i dalje postoji; nego, ona znači pouzdanje koje je, u vjeri onih koji su ga razumjeli, prepoznalo samo sebe, njemu srodan duh; u tome je iščitavao svoje izdizanje iznad zakona i sudbine te mu je obznanio oprost grijeha. …

Ono što je za Hegela ponajprije presudno jest činjenica da Isus, drugačije nego u Kanta, ima značenje ne samo za moral već i za religiju.  … U religiji se događa izgradnja jedinstva ne samo čovjeka s čovjekom na razini međuljudskih odnosa, već i čovjeka s posljednjim temeljem sveg zbiljskog: Bog ne samo kao postulat morala već i kao stvarnost koju se može živjeti. U religiji uz ljubav istodobno imamo razmišljanje, svijest o povezanosti svakog života u ljubavi. Ta ljubav, koja ne smije biti tek neko rasplinjujuće i stapajuće jedinstvo, biva osnažena razmišljanjem:

Zadaća se sastoji u mišljenju čistoga života…

Da bi se prevladalo suprotstavljenost prisutnu u židovskom pojmu Boga, Isus je naučavao odnos otac-sin:

Židovskoj ideji Boga kao njihova gospodina i gospodara Isus suprotstavlja odnos Boga prema ljudima shvaćajući ga kao odnos oca prema njegovoj djeci.

Ali i taj odnos treba shvatiti u duhovnom smislu, kao “zanos” koji se izdiže nad svaku objektivirajuću suprotstavljenost:

Povezanost beskonačnog i konačnog svakako je sveti misterij budući da je ta povezanost život, te stoga misterij života.

Činjenica da je Isus značajan ne samo za moral već i za religiju uključuje da on ima osobit odnos s Bogom. …

Ne postoji dvije neovisne volje, dvije supstancije: Bog i čovjek moraju stoga biti jedno, ali čovjek mora biti Sin a Bog mora biti Otac; čovjek koji nije neovisan i postojeći po samom sebi: on postoji jedino ukoliko je suprotstavljen, ukoliko je jedna modifikacija, te je stoga također Otac u njemu; u tom su Sinu također njegovi učenici, i oni su jedno s njim: zbiljska transupstancijacija, zbiljsko obitavanje Oca u Sinu i Sina u njegovim učenicima. A ovi nisu naprosto odvojene supstancije, ujedinjene jedino u općem pojmu, nego su poput mladica trsa; živući život božanstva u njima.

… Odlučujuće za vjeru u Isusa nije ljudski učitelj, već Bog u Isusu:

Učiniti od njega pukog učitelja ljudi znači izuzeti božanstvo iz svijeta, prirode i čovjeka. Isus se nazivao mesijom; to je mogao biti jedino sin čovječji i nitko drugi; jedino je nevjerovanje u prirodu moglo očekivati nekog drugog, nekog natprirodnog; ono natprirodno (das Übernatürliche) prisutno je jedino kod onog prirodnog (das Unternatürliche); jer cjelina, premda razdijeljena, mora uvijek biti prisutna. Bog je ljubav, ljubav je Bog, nema drugog božanstva doli ljubavi. Božanstvo u ideji, izvan sebe, mora posjedovati jedino ono što nije božanskoono što ne ljubi. Tko ne može vjerovati da je Bog bio u Isusu, da je stanovao u čovjeku, taj prezire ljude.

ulomak iz Hans Küng, Utjelovljenje Boga – Uvod u Hegelovu teologijsku misao kao prolegomena za jednu buduću kristologiju, 2007., str. 143.-144., 148., 150.-153., 155.-156., preveo: Miroslav Fridl, Hans Küng, Menschwerdung Gottes (1970)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s