uzvišeno? (ulomak iz Damir Barbarić, Uz Markovićevo tumčenje divotnog i tragičnog)

Uzvišeno odnosno divotno nije puki predmet ili objekt estetičkog užitka i promatranja, jer … ono divotno nužno uključuje odnos toga spram nas i naš odnos spram toga. Taj pak odnos u sebi sadrži trostruko jedinstvo susljednih momenata. Prvi je čuvstvo naše ograničenosti i »osjetbene poraženosti« u susretu s neizmjerno uzvišenim koje nas bezuvjetno nadmašuje. Iz te poraženosti izrastaju u nama čuvstva boli i neugode. Drugi je moment naše ustrajavanje na daljnjem odnosu spram uzvišenoga, doduše ne više putem osjeta i zora, nego pomoću fantazije. U tom odnosu mi se iz svoje uniženosti pogledom fantazije uzdižemo k nedokučivoj uzvišenosti te se, diveći joj se, već i sami k njoj uzdižemo. U trećem momentu »umski ćutimo« srodnost našega bivstva sa samim uzvišenim i bivamo time ujedno k njemu uzneseni.

Franjo_Marković_1884_Mayerhofer.png

Franjo Marković (1845.-1914.)

Ovaj trostruki slijed postupnog uspinjanja uzvišenom tvori spekulativno središte cjelokupne Markovićeve estetike, na koje se on u svojim razmatranjima uvijek iznova navraća i pri kojem se stoga vrijedi malo duže zadržati. Slijedeći Kanta, Marković tvrdi da u slučaju da jedan od članova koji stoje u složaju po količini bilo ekstenzivno, tj. prostorno ili vremenski, bilo intenzivno i dinamički, tj. silom, poraste do neizmjernosti, mi ga tada zbog ograničenosti naše sposobnosti shvaćanja nećemo moći potpuno pomišljati, ali ćemo ipak moći barem težiti za tim da ga pomišljamo. Kako ona prva nemogućnost tako i ova težnja, koja se bez prekida nastavlja bez konačna uspjeha, nužno u nama izazivaju osjećaj boli i neugode. No upravo sama ta težnja, biva li unatoč svoj boli i neugodi ipak uporno nastavljana, postaje izvorištem čudesnog prevrata boli u zadovoljstvo:

Ali naš duh ipak ne odustavlja težnje, da bi do kraja domislio i premislio neizmjerni objekat, a ta neodustajna duševna težnja njekim pretjecanjem unapried uzbiljava buduće dovršeno pomišljanje neizmjernoga objekta. Tako neizmjerni objekt pobudjuje u našoj svijesti konačnu ugodu miloćutja, koje se je izvilo iz početnoga nemiloćutja.

Na što ovdje ciljaju poprilično zagonetne riječi o »njekom pretjecanju« kojim naša duševna težnja »unapried uzbiljava buduće dovršeno pomišljanje neizmjernoga objekta«? Odgovor bi zahtijevao dulje razlaganje, što je ovdje nemoguće. Recimo samo to da Marković tim riječima po svemu sudeći nagoviješta naš načelni oproštaj od vlastite osjetne i zorne egzistencije i naznačuje čin samospoznaje u kojem vlastitu bit prepoznajemo kao duhovnu, a kao takvu ujedno bitno odriješenu od svega osjetilnog i konačnog. Neka to posvjedoče dva osobito značajna navoda. Pri kraju knjige Marković kaže:

Premda ne možemo zorno dohvatiti objekta uveličana ili ujačana preko svake mjere, ipak naša fantazija ne odustaje od te težnje, da bi ga dosegla, dokučila. Stoga što ne možemo zbilja dovršiti, dokonati zorni pomišljaj o nječemu neizmjernom, niče u našoj sviesti neugodno čuvstvo; ali opet stoga, što u našoj sviesti obastaje neodoljiva težnja na dovršbu pomisli o neizmjernom, a umu našemu njeki neodredjen pojam o neizmjernosti kao velji zadatak pomišljanju našemu, niče u nas ćut duševnoga uzvišaja nad svaku zornu konačnost i omedjenost.

Drugim riječima kazao je to već na njezinu početku:

Tvaran predmet divotni […] ne godi našoj osjećajnoj naravi, nego ju dapače porazuje, ali prija našemu duhu, potičući ga – ne možda na abstraktno pomišljanje pojma o neizmjernosti, koje pomišljanje nije estetične, već logične naravi – nego na zorno zamišljanje neizmjernosti fantazijom našom.

Ta

naša fantazija, ako i ne može dokrajčiti zorni pomišljaj neizmjerna prostora ili neizmjerna vremena ili neizmjerne sile, bilo tvarne bilo duševne, ipak ne odustaje od te neizmjernosti, po tom ćuti naš duh neograničenost i svoje pomišljajne snage, naš duh se uznese…

Ovim se razlaganjem neposredan susret s neizmjernošću divotnog odnosno uzvišenog, bitno omogućen umjetnošću, posebno pjesništvom, a unutar njega pak prije svega tragedijom, pokazuje kao neko doista čudesno zbivanje, u kojem se »razmiče ograničenost u neograničenost« i u kojem se naš um iz privida tvarne neizmjernosti uzvisuje u »slućenu zbiljnost prave, duhovne neizmjernosti«. Marković ističe da se u tom zbivanju osjećajna, tjelesna strana našeg bivstva najprije bolno ćuti poništenom, poraženom, da bi se ujedno u nama uzvisila umna snaga našeg bivstva i dala nam da oćutimo uzdignutost našega duha nad svaku tvarnu silu i veličinu:

Uzvišen objekt prvim nas dojmom poništuje, ali drugim nas uzvisuje; on poništuje pojedinačnu, osebničku, ograničenu, tjelesnu, osjetnu stranu u našem bivstvu, a potiče k uzvišaju ono, što jedino može biti i treba da je u svih pojedinaca skupno, obćenito, a to je duševnost, umnost. Samoživac (egoista) i samoosjetnjak (sensualista) ne može ćutjeti dojma uzvišenosti, nego ga ćuti čovjek samo dušom, umom, i to samo onda kad mu je živo svjestito, da njegove nutarnje, duševne jezgre ne može poništiti nikakvo tvarno presilje.

Premda naglašeno ustrajava na umu i duhu kao jedinom primjerenom odnošenju spram uzvišenog, Marković ipak – nedvosmisleno se distancirajući od Hegela i njegova idealizma, koji shvaća i određuje kao pretjeran – isključuje mogućnost da bi taj za njega središnji »uzlaz k vršku« i »put od estetike uz vis k apsolutnome duhu« bio odnos pojmovnog shvaćanja. Kao što neizmjernom, apsolutnom biću, jer ono nema ni mjere ni oblika, ne može pripadati ljepota u smislu skladnosti, sumjernosti i razmjernosti, već samo obilježje divotnosti ili uzvišenosti, tako ono ne može nikad biti posve dokučeno i pojmljeno, već svagda nosi »njeki biljeg tajnovitosti, mističnosti«. Vršak ljudske spoznajne zgrade ostaje nedovršen;

piramida ljudske spoznajne zgrade produljuje se u svom vršku u neizmjernost.

Čovjeku se ono apsolutno uzvišeno pokazuje uvijek samo u iznenadnoj pojavi »nječega presilna, premašajna«. Kad bismo mu pak mogli spoznati naravni, a to znači i postupni, uzročni razvoj i postanak, time bi se smanjilo ili čak posve nestalo i samo divljenje koje mu upućujemo; jer

podpuno razumievanje suprotak je divljenju, iliti: što je posve razgovietno i jasno, to nije divno.

ulomak iz Damir Barbarić, Uz Markovićevo tumčenje divotnog i tragičnog, u zborniku Filozofijsko djelo Franje Markovića, 2016., link

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s