ja kao bilo tko drugi? (ulomak iz J. N. Findlay, Axiological Ethics)

Biti svjestan, biti netko tko ima iskustva, ne znači tek imati odnose s objektima, nego također imati odnose s drugim subjektima, u čije se subjektivne pristupe može suosjećanjem (sympathetically) ući, u savezu s kojima se uspostavlja ne samo prihvatljiv pogled na svijet nego se također dospijeva do prihvatljivih praktičkih načina snalaženja u svijetu. Taj ulazak [u druge subjekte] suosjećanjem nije neka čudnovata psihološka sposobnost koju ljudski organizmi slučajno imaju a koja nesigurno počiva na temeljnijem odnosu s fizičkim objektima: to je sposobnost bez koje se svjesna misleća bića ne bi uopće mogla susresti s bilo kakvim objektima. Doduše, nekoga bi kaprici maćehe prirode mogli nasukati u situaciju bez bližnjih s kojima bi saobraćao … ali bi mjesto za takve bližnje uvijek bilo prisutno: to je kategorijalno, nužno mjesto. …

tom-hanks-wilson-cast-away.jpg

U filmu Castaway nasukanom na otok u nedostatku drugih ljudi “kategorijalno, nužno mjesto” drugog za razgovor popunjava lopta imena Wilson.

Suosjećanjem, koje nije nužno zasnovano na vlastitim osobnim iskustvima, ulazi se u unutarnji život drugih, koji nije izravno opaziv, za kojeg uvijek postoji nužno mjesto u našem svijetu, mada sadržaj koji ga ispunjava može biti iskustven, zamišljen ili zadobiven zaključivanjem (često tako da mu je prijeko potreban  popravak). Ovdje nećemo obrazlagati nužnost tog bitka-s-drugima, po kojem su nam drugi od početka dani tako da imaju i dimenziju koja nam nije dana kao i onu koja izravno jest dana. Dokaz za to je upotreba osobnih zamjenica u jeziku, sa svojim netajanstvenim mada duboko metafizičkim prijelazom od “ja” ka “ti” i natrag, gdje ništa nije bjelodanije od barem djelomične skrivenosti onoga što “ti” ima u iskustvu spram onoga što “ja” ima u iskustvu… Neka moguća prisutnost javnosti nužna [je] za mogućnost iskustva usmjerenog na objekt kao i za jezik u punom smislu riječi. Bližnji i objekti međusobno su nužni, i samo u odnosu spram obojeg mi sami možemo biti subjektima i smisleno se odnositi spram stvari, ljudi i našeg vlastitog duševnog i tjelesnog života.

Uz sve te pretpostavke, ulazak u osjećaje i interese drugih ljudi, i drugih osjetilnih bića, jedan je nužan dio našeg iskustva nekog mogućeg svijeta, i naše sposobnosti da smisleno i provjerljivo možemo govoriti o njemu. Važno je ne podcijeniti metafizičku čudnovatost izvršenja suosjećanja. Jer ono je u jednom smislu lišavanje nas samih specifičnosti naših interesa i našeg svjesnog sadržaja i zasebnosti naše osobe, te zamišljanje nas samih u položaju koji je, na mnogo načina, potpuno nezamisliv, te budući da je nezamisliv, također i potpuno besmislen. Kako može Oktavijan zamisliti kako bi to bilo kad bi on, Oktavijan, bio Kleopatra, i kako neki osuđeni nacist može sebe zamisliti u koži progonjenog Židova…? Pa ipak, očito, bića koja često izvršavaju što god da se misli pod stavljanjem sebe u kožu drugih, i koji su pri takvom postupanju stekli stanovitu vještinu i gušt, moraju na koncu stremiti ka tome da se uzdignu na neku novu, višu razinu interesa gdje ono čime se bave nije ovo ili ono što im se sviđa ili ih zanima, nego ono što opstaje pri svim tim tegobnim premještanjima sebe u kožu svih drugih, tako da, na toj razini, žude samo za onim za čim svatko mora žudjeti i sviđa im se samo ono što se svakome mora sviđati, i tako nadalje u beskrajnom preplitanju. Takva bića, koja smo naravno mi sami, moraju se baviti novim predmetima interesa, višega reda, pripadnim onome koga je Adam Smith nazvao nepristranim promatračem ali bi ga bilo bolje opisati kao nepristranog suca ili djelatnika: čovjeka koji žudi ne željeti nešto bilo kome, barem dok je u toj nepristranoj poziciji, ako to ne može željeti svakome. Logička struktura takve nepristranosti daleko je izazovnije složena nego što sugeriraju gornji opisi, i potrebno je puno brige ako se tu hoće izbjeći nedosljednost i cirkularnost a postići plodonosnost. Sve to, ipak, ovdje nećemo obrazlagati. No mora se naglasiti da je neko uzdizanje do tog nepristranog stajališta uključeno ne samo u svu praktičnu suradnju nego također i u razvijeni oblik njoj popratnog govora. Bez nekog uzdizanja do jednakih namjera koje ne ovise o specifičnosti osobnih interesa ili zasebnosti osoba, ne bi bilo moguće savjetovati ili suglasno planirati. Praktični govor takve razvijene vrste može imati upotrebu i smisao samo ako se u nekom smislu obraća i propisuje bilo kome, čak i ako je taj bilo tko najprije tek bilo tko u nekoj ograničenoj skupini, ili bilo tko tko ima stanovito svojstvo, ili bilo tko shvaćen u svojoj pukoj zasebnosti. Savjetovati znači predložiti što bi bilo tko u danom položaju trebao učiniti…, a ne reći čovjeku što ja želim da učini ili što netko drugi želi da učini ili što on sam želi učiniti. Moram ga donekle staviti u položaj bilo koga, ili bilo koga staviti u njegov položaj, ako hoću savjetovati a ne tek zapovijedati ili odvraćati. I od bilo koga iz plemena … napredujemo ka bilo kome koji se bavi bilo kime istim onim neograničenim oslobađanjem varijabli kojega također susrećemo u sferi logike, i koji čini prirodnim reći da je potpuno slobodna varijabla implicitna u ograničenoj. Možemo stoga reći da bez nekog implicitnog odnosa spram ukupnosti mogućih osoba, bilo djelatnika, trpljenika ili sudaca, praktični govor ne bi imao smisla: ne bi se moglo smisleno pitati što bi netko trebao činiti, ili što bi bilo razumno učiniti. A taj neosobni autoritet interesa koji ide samo za onim što svatko mora željeti svakome prilično je netajanstven: to je tek posljedica onoga što neosobni interesi kao takvi jesu. U njima govori glas Svakoga koji se obraća Svakome, pored kojeg se glasovi zasebnih interesa pripadnih zasebnim osobama nužno povlače, budući da nemaju takvu neomeđenu opću privlačnost. A ne povuku li se, to mogu samo kao snažni osobni interesi a ne tako da bi uključivali nešto poput nekog neosobnog “autoriteta”. …

6a00d83455cee169e2010536868d1b970b

John Niemayer Findlay (1903.-1987.)

[Z]apravo postoje, i moraju postojati, objekti višeg reda koji zadovoljavaju uvjet da su ono što bi bilo tko mogao željeti bilo kome, i što bi želio da bilo tko želi bilo kome, i tako dalje.

Moglo bi se tvrditi, ponajprije, da tradicionalni hedonistički ciljevi općeg zadovoljstva i sreće zadovoljavaju taj uvjet. Oni zanemaruju, bez da ih odstranjuju, specifičnosti osobnih interesa i zasebnosti osoba. Oni uključuju, ukratko, to da bi svatko, tko god da jest, trebao imati što god da mu se sviđa ili želi – sukobi interesa dakako uključuju zaplete kojima se ovdje ne trebamo baviti – i da bi  trebao željeti da svatko ima to isto. Opća zlovolja … bi uključivala neugodno sebe-živciranje na nižim razinama, te … još neugodniju zlovolju spram vlastite zlovolje, te zlovolju spram te druge zlovolje, i tako bez kraja. Na sličan način, ako se pokuša odgovoriti na teškoću Adama Smitha koji je pitao zašto bismo trebali suosjećati sa žrtvama napada a ne s napadačima, odgovor leži u činjenici da bi bilo beskrajno neugodno i puno sukoba suosjećati sa svim napadačima, dok suosjećanje sa svima koji nisu napadači, kad bi svi prihvatili takvo gledište, ne bi izazvalo nikakav unutarnji nesklad ili sukob. Sukob unutarnjih stavova nije neko logičko proturječje, ali znači istu tu vrstu unutarnjeg nemira kojega izaziva proturječje nekome tko bi ga pokušao prihvatiti. Moglo bi se također tvrditi da su ciljevi moći i slobode oni ciljevi koji zanemaruju specifičnosti interesa prvog reda i osobne zasebnosti, te su stoga ciljevi koji (uz dužna ograničenja zbog sukoba) mogu i hoće biti željeni od svakoga svakome. …

U nastojanju za nepristranom pravdom mi tek postavljamo kao svjesnu namjeru ono što se ionako slijedi u načelu, postavljamo kao novi cilj višeg reda ono što je već uključeno u nepristranom nastojanju za nižim ciljevima. Takvo uzdizanje nepristranosti u namjeru višeg reda zacijelo rezultira mnogim istančanostima: jedna je stvar biti nepristran u postupanju s osobama, a druga je, još obzirnija stvar nastojati za lišenošću pristranosti kao ciljem za sebe. Važno je zapaziti da je razvoj tih novih interesa višega reda u nekom smislu logičan i neizbježan, mada ne u čisto formalnom smislu. Postoji korak koji znači prijelaz sa pukog djelovanja u skladu s načelom ka činjenju tog načela ciljem, i taj korak je moguće ne učiniti, i taj korak je takav da ga nitko nije prisiljen učiniti. … Ali učiniti taj korak je, u posve običnom [ne i formalnom] smislu, “prirodno”, “logično” i “dosljedno”. Bilo bi čudno ne cijeniti načelo koje već slijedimo u svojim procjenama.

ulomak iz J. N. Findlay, Axiological Ethics, 1970., link, str. 82.-87., preveo: ja

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s