muzika kao nadilaženje dualizma osjetilnog i mislivog? (ulomak iz Marko Tokić, Platon i Plotin o glazbi)

Teon iz Smirne u drugom dijelu Tumačenja matematičkih pojmova korisnih za čitanje Platona izlaže Platonov nauk o skladu (ἁρμονία). Pritom uvodno postavlja jasnu razliku između glazbe i muzike koja prethodi glazbi. Pod glazbom razumije osjetilno očitovanje prirodnog sklada: zvukove slušljive ušima, koji nastaju trešnjom zraka pomoću lire, kitare, frule i drugih sličnih rukotvorina. Nasuprot takvim zvukovima stoji suglasje koje se ne može ušima osjetiti. To su brojevi koji čine nepojavno suglasje, koji se u mišljenju očituju kao istina, u životu kao sreća, a u cjelokupnoj prirodi kao njezin sklad.

Budući da je uz nepojavno suglasje moguće i pojavno suglasje, koje se može osjetiti ušima, muzika se s jedne strane sastoji u bezvučnom skladu brojeva, a s druge strane u zvukotvornom skladu skladbe. Nepojavno suglasje je mislivi sklad (prvotni vid muzike), dok je pojavno suglasje, proizvedeno glazbalima, osjetivi sklad (drugotni vid muzike ili glazba).

Platonovo poimanje glazbe počiva na takvom razlikovanju mislivog i osjetivog sklada kakvo ne podrazumijeva odijeljenost osjetilne i mislive oblasti. Odnos između osjetilne i mislive oblasti u Platona uspostavlja se kao suprotnost neodijeljenih suprotnih, o čemu najviše svjedoči mjesto iz Fedra (250d–e) u kojem je riječ o očitovanju ideje ljepote u osjetilnoj oblasti kao o osjetivom pojavljivanju onoga mislivog. Utoliko pojavno suglasje koje učestvuje u ideji ljepote nije drugo do li osjetivo ozvukotvorenje onoga mislivog, zbog čega se slušanje glazbe – koje uključuje i osjetilno opažanje – ne određuje kao osjetilno opažanje, nego kao razumijevajuće nadilaženje onoga osjetivog.

Upravo stoga, Teon iz Smirne … skreće paž­nju na Platonovo svjedočanstvo o pojedinim pitagorovcima koji ne ostvaruju ono što se ima ostvariti kroz glazbu (Resp. 527d–530d). Ti pitagorovci – koliko god se trudili uz pomoć glazbe uzdići do oblika koji ne isključuju brojeve koji čine nepojavno suglasje – ne izvršavaju zadatak koji glazba pred njih postavlja. Pri slušanju glazbe oni se oslanjaju samo na tjelesne organe sluha, a osjetilo duše, koje je jedino moćno otkriti istinu, ostaje u njih neočišće­no i neosvijetljeno.

Ono što Platon podrazumijeva pod slušanjem glazbe odnosi se na muzičnost koja nadvisuje muzičnost pitagorovaca, a time zacijelo i muzičnost običnih glazbenika. Ne može netko biti muzičan samo zato što zna dobro ugađati žice na glazbalu ili zato što je umješan proizvoditi pojavni sklad; muzičan čovjek jest onaj koji je otkrio srodnost s mislivim skladom (Resp. 411e–412b; Phaedr. 268d–269a).

No kako su, prema Platonu, misliva oblast i osjetilna oblast neodijeljene suprotnosti, muzičan čovjek nije odriješen od ljepote onoga osjetivog. Premda vjeruje da se misliva oblast suprotstavlja osjetilnoj oblasti kao što se istina suprotstavlja prividu, on ne osporava mogućnost istine osjetivog sklada: muzičnost ne isključuje glazbenost.

Slušajući glazbu u nadležnosti Muza, muzičan čovjek stječe i ugodu koju mu pruža misliva ljepota, kao i ugodu koju mu pruža osjetilna ljepota (Tim. 47d–48a; 80a–c). Na taj način uspostavlja i čuva ravnotežu između tijela i duše, koja je od velikog značaja za stjecanje najboljeg načina života. A odatle slijedi da čovjek koji nije muzičan nije samo onaj koji je gluh spram mislive ljepote nego i onaj koji je gluh spram osjetilne ljepote (Resp. 535d–e). Zato bi bilo pogrešno svoditi bitak samo na ono mislivo – što je svojstveno onima koje Platon u Sofistu (245e–249e) naziva prijateljima ideja – kao i samo na ono osjetivo.

Plotinos.jpg

Plotin (204.-270.)

Plotin vjerno nasljeduje Platonov nauk o muzičnosti pa, iz istog razloga zbog kojeg se Platon u Sofistu ograđuje od prijatelja ideja, Plotin se u svoje doba ograđuje od gnostika koji, poput prijatelja ideja, odrješuju osjetilnu oblast od bitka. Odlučujuće je vidjeti da prema Plotinu gnostici, obuzeti idejama, ostaju gluhi spram ljepote svojstvene glazbi:

Jer kako je to moguće da čovjek koji je muzičan vidi sklad u onome mislivom, ali nije pokrenut kada čuje sklad u osjetivim zvukovima? Ili kako je to moguće da ima netko tko je umješan u geometriji i aritmetici, a da se ne veseli kada očima gleda sumjernost, razmjer i red? Jer, odista, ni u slikama oni koji očima gledaju djela umjetnosti ne vide iste stvari na isti način, već kada prepoznaju u onome osjetivom oličenje nekoga tko im se nalazi u mislima, oni su nekako uzbu­đeni i obnavljaju sjećanje istine. (Enn. II. 9. 16, 35–50)

Dok Plotin, nasljedujući Platona, vjeruje da ljepota glazbe može podsjetiti dušu na istinu, gnostici drže da glazba nema tu moć jer je istina pripadna samo onomu mislivom. Njihovo poimanje glazbe proizlazi iz dualističkog nauka prema kojem se odnos između mislive oblasti zahvatljive umom i prijezira vrijedne osjetilne oblasti zahvatljive tijelom svodi na suprotnost odijeljenih i nespojivih suprotnih.

Nasuprot gnosticima, Plotin između suprotstavljenih oblasti onoga osjetivog i onoga mislivog postavlja dušu koja povezuje te dvije oblasti usklađujući osjetivi sklad pripadan tijelu s mislivim skladom pripadnim umu. Takvo posredovanje čovjekove duše počiva na sjećanju istine, koju duša obnavlja uz pomoć glazbe koja nagovora dušu na razotkrivanje umske ljepote. Sjećanje istine omogućuje dosezanje onoga mislivog te utoliko omogućuje i obuhvaćanje onoga osjetivog i onoga mislivog kao jednog. …

[N]ema razloga da se duša čovjeka odvraća od tijela na gnostički način. Umjesto da prezire tijelo, duša treba potvrđivati njegovu ljepotu kao trag onoga mislivog. Pritom ipak ima biti i na oprezu jer je sklona umišljaju da je tijelo izvor svoje ljepote. Umišljajući takvo što, zaboravlja na svrhu otjelovljivanja te se poistovjećuje s tijelom, zbog čega prestaje slijediti ono na što tijelo sobom, kao njegov trag, ukazuje.

Gnostici vjeruju da je iskra uma okovana tijelom zbog grešnosti (ἁμαρτία, σφάλμα), zatočena u kozmosu. U potpunosti obezvrjeđuju osjetilnu oblast, te smatraju da tijelo ni na koji način ne suima ljepotu. Oni niječu svaku drugu mogućnost spoznaje ljepote, osim neposredno umom. Njima nasuprot, po uzoru na Platonovu Gozbu (210a–212a), Plotin ne misli da se sama ljepota može neposredno spoznati. Uzdizanje prema izvoru ljepote stupnjevit je put spoznaje. No za razliku od Platona, koji smatra da duša čovjeka započinje put takvog uzdizanja spoznajom nadpojedinačne ljepote tijela, Plotin smatra da duša počinje spoznavati samu ljepotu u osloncu na glazbu.

Pod utjecajem glazbe, duša čovjeka počinje osjećati u skladu s cjelovitim razabiranjem: dok čuva u sebi ono što osjetilno opaža pomoću tjelesnih organa, počinje se sjećati toga kao onoga što opaža svojim višim dijelom. Time zadobiva svijest o dvostrukoj prirodi osjetnog sjećanja i dvostrukoj prirodi razabiranja. Postaje svjesna i svojeg nižeg i svojeg višeg dijela.

Duša može cijeli život ostati nesvjesna toga da je podijeljena na viši i niži dio. No sve dotle dok sluša glazbu, ona je u stanju stjecati punu svijest o sebi te tako postajati muzična.

Muzična duša u sebi ujedinjuje i osjećanje svojeg otjelovljenog dijela i osje­ćanje svojeg neotjelovljenog dijela tako što osjetivi sklad glazbe usklađuje s mislivim skladom. Svrha usklađivanja glazbe s mislivim skladom ne sastoji se u uzdizanju duše prema onome mislivom odvraćanjem od onoga osjetivog, nego u preobražavanju onoga mislivog u ono osjetivo. Kroz glazbu na sasvim čudesan način ono mislivo postaje osjetivo pa se ukida svaka odijeljenost između onoga osjetivog i onoga mislivog.

ulomak iz članka Marko Tokić, Platon i Plotin o glazbi, 2016., link

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s