božansko “ništa”? (ulomak iz Damir Barbarić, O darivanju)

 

Religija je onaj način ljudskog opstanka u kojem čovjek zna i osjeća da je određen onom veličinom koja se zove Bog, ili neodređenije ono božansko. Čovjek sebe zna i osjeća određenim u odnosu na nešto što je drugačije i veće, a također i izvornije nego što je on sam. [Svi  citati su iz knjige  Bernhard Welte, Filozofija religije, 2016.]

Poznato je da riječ „religija“ najvjerojatnije potječe od latinskoga glagola „religare“, koji izriče neko vezivanje i privezivanje. Kakav je zapravo taj odnos vezivanja koji vlada u religiji? To svakako nije prvenstveno odnos spoznaje, nego mnogo više iskustva i vjere, a tek na toj osnovi i nekog posve osobita znanja. Jer u religiji se čovjek odnosi spram Boga kao beskonačne moći, koja kao takva

ne može biti nikakvo biće i nikakvo nešto i nikakva supstancija u strogom smislu. Ono ništa kao prisutnost beskonačne moći je, kao ne-nešto, ono drugo spram svega što je nešto. Ono je kao ne-biće jednako tako ono drugo spram sveg bića.

Uvjet pravog i istinskog odnosa spram Boga, tako reći predvorje kroz koje se mora proći da bi mu se doista približilo i izašlo u susret, stoga je svagda potresno iskustvo ništavnosti sveg bića, poglavito svega ljudskog:

Nitko i ništa što je ljudsko ne izmiče ne-opstojanju.

U strahotnom uvidu da među bićima – bila to samo prirodna bića, ili ljudi kao duhovne osobe, ili pak narodi, države, povijesne epohe, čak svjetovi – nema ničega što jednom nije bilo i što neće jednom opet ne biti, kao i u strašnoj, neumoljivoj činjenici smrti, čiju neizbježnost u svakodnevnici na najrazličitije načine „neutraliziramo, svodeći je na razinu nečega što je općenito slučaj i što je beznačajno“, ono što je s onu stranu svakog bića otkriva nam se u prvi mah jedino kao čisto ništa. To je otkrivanje međutim krajnje čudnovato i duboko dvoznačno. Ono je otkrivanje koje je zapravo više neko odvraćanje i prikrivanje. „Ono ništa odbija našu pozornost“ i time pomaže našoj urođenoj sklonosti da to ništa što prije zaboravimo i načas izgubljeni spokoj ponovno nađemo u neuznemirenu boravku među postojećim bićima.

952580_artikel-thumb_1oMB4Z_tsF8O9

Bernhard Welte (1906.-1983.)

Svladamo li pak, nošeni metafizičkom ili teološkom strašću i potrebom, prirodni poriv da iz tog susreta što brže umaknemo, uvidjet ćemo da to što se u prvi čas pokazuje kao puko „ništa“, ukoliko je unatoč svemu dano u našem iskustvu, na neki krajnje paradoksalan način ipak jest, te zato „kao iskustvo znači nešto pozitivno upravo u svojoj negativnosti“. Štoviše, shvatit ćemo da je to navodno ništa „u svojoj neizbježnosti ono jedino koje je spram svekolikog opstojanja i njegove moći uistinu nadmoćno, i to bez glasa i otpora“, kao i to da nam je to ništa na čudesan način uistinu najbliže od svega, da nas se tiče najdublje i najprisnije, da jest upravo u samom opstojanju, posred njega, a nipošto samo na njegovim granicama i izvan njega.

To svakom biću onostrano i posve drugo od njega, koje se našem iskustvu u svojoj iskonskoj danosti u prvi mah daje kao „ništa“ u krajnje paradoksalnoj pozitivnosti svoje negativnosti, možda je najprimjerenije nazivati „tajnom“:

Tajna je ono što se pokazuje u svojoj neizmjernoj značajnosti, a ipak se ujedno na posve izričit način krije, povlačeći se u tamu svoje negativnosti.

Postupnim razvijanjem početne potpune skrivenosti tajne rađaju se sve konkretniji i čovjeku sve bliži likovi religioznosti, naime vjera, molitva i kult. „Beskonačna i neizreciva tajna“ najprije biva shvaćena kao „osobna i zazivana onim ‘ti’“, čime odmah istupa iz svojega „čistog uskraćivanja“, u kojem se još prikriva „kao ništa“. Premda ta zazivajuća slutnja najviše osobnosti već ima tu moć da „ništa“ tajne otrgne iz prvotne skrivenosti i do neke mjere to približi čovjeku, ona ipak ne uspijeva posve ukinuti „nadobličnost i neobličnost“ tajne. Tek kad se ono neprovidnom tajnom omotano „vječno ‘ti’“ u božanskoj epifaniji – događaju koji ljudskom umu zauvijek ostaje neshvatljiv i neobjašnjiv – zbiljski objavi te se iz svoje beskonačnosti tako reći stegne u konačnost određenog lika, tek tada

dolazi do tog apsolutnog paradoksa da se ono približava u konačnom liku, ali upravo u tomu i time daje osjetiti udaljenost svoje nedodirljive transcendencije.

Jedini odnos potpuno primjeren objavi vječne tajne je molitva u šutnji. Čovjek, po prirodi neodoljivo nagnan govoru kao oslovljavanju pojedinačnih zbiljskih bića i mnogovrsnom baratanju njima, samo se rijetko i iznimno može dovinuti do njezine nevine čistoće. U sabranosti takve šutnje pribiva

sloboda i otvorenost koja, time što obuhvaća sav svijet, sav svijet ujedno nadilazi. […] Šuteća sabranost otvara se van preko svega svijeta u ponor božanstva, koje bezglasno obuhvaća sve.

Slobodna upuštenost u tu bezglasnu prožetost svega onim božanskim prava je pobožnost. Samo u njoj čovjek može u čudesnom okretu razabrati da je darivajući sebe onom božanskom uistinu sama sebe primio na dar. Prihvati li taj dar, on će mu u skladnoj jednostavnosti života, ne samo u svetim vremenima i na svetim mjestima kultnih obreda, nego i u cjelini njime preobražena življenja, gotovo kao sam od sebe rađati sve čistijim duhovnim bogatstvom plodonosna uzvraćanja i zahvale.

U tom bi slučaju ono što čovjek poznaje kao njegovo vlastito mišljenje moglo tiho i postupno prerasti u sabranu, usrdnu hvalu. Tada bi se s čovjekova duha mogla konačno povući varljiva koprena uobražene moći i svemoći neumornog stvaranja i razaranja, neobuzdanog konstruiranja i dekonstruiranja, te bi mu se u time nastalom zatišju duha svijet iznenadno mogao pokazati kao „zajednička igra neba i zemlje“, u kojoj će moći prepoznati „božanski dar, štoviše kao simbolično pojavljivanje samog Boga“. Tada bi i nebo, rasprostrto visoko nad njim, mogao raspoznati kao „nedodirljivi prostor iz kojega na zemlju pada svjetlo zvijezda i kiša“, te bi, smjerniji i skromniji, mogao postati prijemčivim za

životodajne darove neba i [za] sámo nebo koje znakovito svijetli nad putovima smrtnikā, sa svojim zvijezdama koje u ritmičkom uzdizanju i opadanju […] određuju tijek vremena i svijeta, daju mu red i čuvaju ga od kaosa.

U istom bi mu se  mahu mogla zemlja ukazati kao

tlo koje čuva i čovjeku daje mjesto boravka, kao plodno majčinsko krilo koje rađa plodovima od kojih ljudi žive, kao tajanstveni temelj u kojemu se na kraju sahranjuju mrtvi: – stari veliki simbol za tajnu koja sve nosi i svemu daje živjeti te obuhvaća žive i mrtve.

Welte nam je darovao slutnju takve danas sve manje vjerojatne mogućnosti. Svakomu ostaje slobodno o taj se dar oglušiti ili mu pak odgovoriti djelatnom zahvalom.

ulomak iz Damir Barbarić, O darivanju, u novom Vijencu

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s