zašto majmuni ne pokazuju? zašto ljudi pokazuju? (ulomak iz Michael Tomasello, Why Don’t Apes Point?)

Ako čimpanze imaju sposobnost fleksibilno činiti geste a također i znaju nešto o onome što drugi rade i što drugi ne vide – a svakako postoje prilike u njihovim životima kad bi im bilo korisno postići da netko nešto vidi – zašto ponekad ne pokušaju gestom pokazivanja ili nečim sličnim usmjeriti pozornost drugih na nešto što oni ne vide? Netko će reći da povremeno u nekim eksperimentalnim postavima to i čine, ali time je misterija samo produbljena. Opaženo je da zatočene čimpanze često “pokazuju” (cijelom rukom s otvorenom šakom) na hranu kako bi im je ljudi dali, a u slučaju majmuna koje su uzgojili ljudi i prema trenutačno nedostupnim mjestima kojima žele pristupiti. To znači da majmuni, u neprirodnim okolnostima s pripadnicima ljudske vrste, mogu naučiti učiniti nešto donekle istovjetno pokazivanju (u jednoj od njegovih funkcija). Pa ipak, ne postoji niti jedno jedino pouzdano opažanje bilo kojeg znanstvenika bilo gdje da jedan majmun pokazuje drugome. No, možda bismo to pitanje trebali sagledati iz drugog smjera, tj. iz smjera ljudi. Činjenica je da čimpanze i ostali veliki majmuni rade tipičnu stvar, time što ne pokazuju; ljudska bića su ta koja rade tu čudnu stvar koja se naziva pokazivanje. Što ljudi rade kad to rade, i zašto to rade? … [V]jerujem da je na ta dva pitanja – zašto majmuni ne pokazuju i zašto ljudi pokazuju – najbolje odgovoriti zajedno. Pokušat ću to ovdje, usporedbom ljudske dojenčadi (kako bismo izbjegli vrtoglave složenosti jezika) i nama najbližih rođaka među primatima, velikih majmuna, osobito čimpanza (za koje postoji najviše empirijskog istraživanja).

U eksperimentu s majmunima i ljudskom djecom … jedna bi osoba, “skrivač”, sakrila hranu ili igračku od ispitanika u jednu od tri prepoznatljive posude. Kasnije bi druga osoba, “pomagač”, … nagnula odgovarajuću posudu prema njemu tako da može vidjeti nagradu, neposredno prije nego je pokuša pronaći. Nakon tog razdoblja zagrijavanja u kojem je definirao svoju ulogu, pomagač je počeo pomagati ne čineći vidljivom hranu ili igračku, nego dajući naznake, od kojih je jedna bila pokazivanjem (uz kretanje pogleda između ispitanika i kante kao dodatne naznake njegovih namjera). Majmuni su kao skupina bili su vrlo slabi (na razini slučajnosti) u shvaćanju značenja geste pokazivanja, iako su bili pažljivi i motivirani u skoro svakom pokusu. Za razliku od njih ljudski dvogodišnjaci su vrlo vješto rješavali taj zadatak. Naknadne studije su otkrile da majmuni također općenito ne mogu koristiti druge vrste komunikativnih naznaka, te da čak i predjezična ljudska dojenčad od četrnaest mjeseci može shvatiti značenje geste pokazivanja u toj situaciji. Važno je podsjetiti da su majmuni inače vrlo dobri u praćenju smjera pogleda (uključujući i ljudski pogled), pa njihov problem sa gornjim zadatkom ne proizlazi iz nemogućnosti da slijede usmjerenost pokazujućeg pogleda. Umjesto toga, čini se da oni ne razumiju značenje ove naznake – oni ne razumiju niti to da je ljudsko biće namjerno usmjeravalo njihovu pozornost u tom smjeru niti zašto to čini. … Drukčije rečeno, da bi učinkovito iskoristio tu naznaku ispitanik bi trebao razumjeti namjeru eksperimentatora da njegov pogled bude shvaćen kao informativan. Umjesto toga, čini se da čimpanze vide taj zadatak kao još jedan slučaj rješavanja problema u kojemu sve stvari unutar konteksta treba uzeti kao potencijalni izvori informacije – tako da je smjer pogleda ili pokazivanje pomagača samo jedan od izvora informacije. Ljudska djeca, s druge strane, u ovoj situaciji razumiju da je odrasla osoba učinila tu gestu za njih, pokušavajući usmjeriti njihovu pozornost na jednu od kanti, te bi ta gesta trebala biti relevantna za njihov trenutni cilj da pronađu igračku. To znači da ona razumiju komunikacijsku namjeru odrasle osobe – njezinu namjeru da me obavijesti o nečemu – što je namjera spram moga intencionalnog stanja (jedna ugniježđena namjera [an embedded intenion]).

Važan aspekt ovoga procesa je zajednički okvir pozornosti ili zajednička komunikacijska podloga koja gesti pokazivanja daje značenje u specifičnim kontekstima. Pa tako susretnete li me na ulici i ja jednostavno pokažem na jednu stranu zgrade, prikladan odgovor bio bi: ha? – Ali ako oboje znamo da tražite novi stomatološki ured, onda je pokazivanje neposredno smisleno. Čini se da u gornjem zadatku ljudska dojenčad uspostavlja s eksperimentatorom jedan zajednički okvir pozornosti – možda uzajamno znanje – da je to što radimo jedna igra ​​u kojoj tražim igračku (a vi mi pomažete) pa se pokazivanje sada uzima kao obavijest gdje se igračka nalazi. Dijete se pita, takoreći, zašto je odrasla osoba usmjeravala moju pažnju na tu kantu, zašto je to relevantno za ovu igru?

Vrlo je vjerojatno da majmuni međusobno ne stvaraju takve zajedničke okvire pozornosti, ili zajedničku komunikacijsku podlogu, bilo s pripadnicima vlastite vrste bilo s ljudima. … U izravnoj usporedbi među vrstama … utvrđeno je da se ljudski jednogodišnjaci i dvogodišnjaci već na razne načine angažiraju radi suradnje s drugima (čak potičući druge da igraju svoje uloge), dok se mlade čimpanze angažiraju s drugima na mnogo manje suradnički način (bez poticanja drugih da igraju svoju ulogu).  … U drugoj izravnoj usporedbi … nije pronađen zapravo nikakav zajednički angažman pozornosti kod mladih čimpanza u interakciji s ljudima. Također je važno da se od najranijih pokušaja komunikacije ljudska dojenčad uključuje u neku vrstu razgovora ili “pregovaranja o smislu” u kojemu prilagođavaju svoje komunikativne pokušaje u svjetlu slušateljevih znakova razumijevanja ili nerazumijevanja – što je u biti suradnički stil komunikacije, a kojega druge vrste primata ne primjenjuju, koliko znamo (nema opažanja da jedan majmun traži od drugoga pojašnjenje ili popravlja neku komunikativnu formulaciju očekujući da bi mogla biti pogrešno shvaćena). I tako je moj odgovor na pitanje zašto majmuni ne shvaćaju gestu pokazivanja to da: (1) ne razumiju ugniježđenu [embedded] strukturu informiranja ili komunikacijske namjere; i (2) ne sudjeluju s drugima u onim vrstama suradničkih skupnih angažmana pozornosti koji stvaraju zajedničku komunikacijsku podlogu potrebnu da bi pokazivanje i druge deitičke geste imale smisla u određenom kontekstu. …

MichaelTomasello-600x0-c-default

Michael Tomasello (1950.)

Obavještavam vas o stvarima jer pretpostavljam da ih ne znate i da želite imati tu informaciju. Obično se vjeruje da dojenčad ne razumije znanje i neznanje, ali nedavna istraživanja pokazuju suprotno… [U jednom istraživanju] odrasla bi osoba rekla djeci od 12 i 18 mjeseci: “O, vau! To je tako kul! Možeš li mi to dati?”, pritom neodređeno pokazujući u smjeru triju predmeta. Dva od tih predmeta bila su “stara” za tu odraslu osobu – on i dijete ranije su se zajedno igrali s njim – a jedan je bio “nov” za njega (ali ne i za dijete, koji se prije igralo s njim). Dojenčad je odrasloj osobi dala predmet koji joj je bio nov. Dojenčad je znala s kojim je predmetima odrasla osoba već imala iskustva a s kojima nije. … Ali kada je [slična] paradigma korištena s tri mlade čimpanze, one nisu razlikovale slučajeve u kojima je predmet bio star i nov za čovjeka. … Nema dokaza da primati uzimaju u obzir intencionalna ili mentalna stanja drugih da bi prilagodili svoje komunikativne formulacije.

Općenito … se motivi za pokazivanje i za odgovaranje na pokazivanje odraslih kod dojenčadi mogu razložiti na dva temeljna motiva: pomoć i dijeljenje. Imperativnim pokazivanjem traže pomoć, a kad reagiraju na pokazivanje odraslih oni pomažu. Deklarativnim pokazivanjem, i reagiranjem na nj, oni dijele. Informativnim pokazivanjem oni pomažu drugima dijeljenjem informacije (a učeći jezik započinju postavljati pitanja kao način traženja da drugi s njima dijele informaciju). Izgleda da druge vrste majmuna nemaju iste te motive za pomoć i dijeljenje s drugima. I tako je moj odgovor na pitanje zašto čimpanze i drugi majmuni ne pokazuju – svakako ne deklarativno i informativno, bez obzira na to kako su odgojeni – ovaj: (1) nemaju motive za dijeljenje iskustava s drugima ili za pomaganje informiranjem; i (2) oni zapravo ne znaju što je informativno novo za druge i utoliko vrijedno njihovih komunikacijskih napora.

ulomak iz Micheal Tomasello, Why don’t apes point?, 2006., link, preveo: ja

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s